Kralj Dimitar Svinimir i Njegovo doba

^Wp^mli

mwm

M2

^VS/|

ioforrtć, On^^i

\o.

'M

KRALJ

DIMITAR SVINIMIR

NJEGOVO DOBA.

NAPISAO
VJEKOSIiAV KLAIĆ,

GIMNAZIJALNI UČITFJ.J U ZAGRF.BU.

f, • e

IJ ZAGREBU 1876.

TROŠKOM I NAKLADOM KR. SVEUĆILlŠTNE KNJIŽARE FR. ŽUPANA
(ALBRECHT I FIEDLER).

y

l'iskom Dragutina Alfcrecht^.

I.

Banovanje Dimitra Svinimira.

0 rodu i porieklu Dimitra Svinimira neznamo ništa. On se
doduše ponosio, da su mu pradjedovi hrvatskom državom vladali,
ali poviest nas uči, da nije potekao iz obljubljene porodice Drži-
slavovića. U poveljah prastarih spominje se tek neki Stresi ih Strei-
sata, koj mu je bio ujakom. Ovoga je Streisatu kasnije kano kralj
osobito volio: vodio ga vazda uza se, uzimao ga za svjedoka, pače
ga i darivao kraljevskimi zemljami.

Dimitar Svinimir bijaše jošte mladićem, kadno je najveći
kralj hrvatski, Krešimir IV. Vehki, hrvatski priestol zasjeo. Bivši
valjda roda plemenita, dodje Svinimir na dvor kralja hrvatskoga,
te se dostane kraj vrline svoje velikih časti i ugleda. Tu, uz sil-
noga vladara i gospodara svoga, koj je duhom i poduzetnošću sve
predšastnike si nadkriljivao , nauči mladi boljar Svinimir , kako li
velikom zemljom u ozbiljno i opasno doba vladati valja. Misaoni
kralj Krešimir upozna doskora, koli mu vriedi Dimitar Svinimir,
te mu zato namieni vele važnu zadaću.

Izmedju sedam banovina, u koje je prostrana kraljevina
hrvatska razdieljena bila, bijaše u taj čas banovina slavonska
najznamenitija. Sterala se ta banovina izmedju Kupe, Save te Drave
(današnjom Hrvatskom), te graničila na sjeveru i zapadu s nepri-
jateljskimi narodi: s Niemci i Magjari. Već prirodnim ustrojstvom
svojim pripadaše slavonska banovina panonskoj nizini; jeli zato
čudo, što su napose Magjari već od desetoga vieka nastojaU, kako
bi tu banovinu sa svojom zemljom sjediniU? Osobito je prvi ugar-
ski kralj, sv. Stjepan, svom snagom pregnuo, da banovinu ovu ma
kojim načinom steče, nebi li se preko nje primaknuo i moru jadran-
skomu. Stare legende pričaju, da je sv. Stjepan prvorodjenca svoga

Mirka u to ime zaručio sa nekom hrvatskom kraljevnom, kćerju
kralja Krešimira III.

Osnove se kralja Stjepana ojaloviše, a grozni nemiri, s kojih
je ciela Ugarska za naslieđnika mu Petra stradala, neđađoše, te
Magjari nemogoše ostvariti goruće želje svoje. Ali polovinom jeda-
naestoga vieka, upravo za hrvatskoga kralja Krešimira Velikoga,
osili se ugarska država na novo , a vladari njezini počeše opet po-
žudnim očima gledati prema hrvatskomu jugu. Tu zaprieti cielo-
kupnosti hrvatske zemlje i države velika pogibelj, te banovina sla-
vonska postade najvažnijom krajinom hrvatskom. Trebalo joj bana
umna, hrabra i poduzetna, koj če ju vještinom i rukom svojom
proti Magjarom obraniti i hce hrvatskomu narodu osvjetlati.

Težko da je Krešimir Veliki dugo razmišljao, komu li će
povjeriti bansku čast u Slavoniji. Ta imao je uz sebe čovjeka u
najboljih godinah, hrabra i umna, koj je već razumio te shvaćao
težnje i želje kralja svoga, koj je poznavao tradicije Držislavovića.
Tako se zgodi, te Dimitar Svinimir postade banom slavonskim.

Dimitar Svinimir pokaza doskora, da je u istinu zavriedio
veliku čast, kojom ga je kralj njegov odUkovao bio. On nije samo
sačuvao banovinu svoju hrvatskoj državi, on je dapače ugarske
Arpadoviće sprijateljio sa dinastijom Držislavovića.

Iza ugarskoga kralja Bele I. (1063.) nastade ljuta borba u
Ugarskoj. Sinovi mu Gejza i Ladislav zapodješe boj o priestol proti
bratiću si Salomonu, sinu kralja Andrije I. Boj potraja do uzkrsa
g. 1065. Slavonski ban Svinimir upotrebi tu zgodnu priliku na
korist svoju i banovine svoje. On se umieša u borbu, te pomagaše
braću Gejzu i Ladislava proti Salamonu. Kad se je ta borba svr-
žila, a Salomon ostao kraljem ugarskim, pomiriše se braća Gejza
i Ladislav sa bratićem svojim. Malo zatim bude Salomon u Pečuhu
okrunjen. Ovom se je zgodom valjda i ban Svinimir sastao s ugar-
skimi Arpadovići. Što je ovdje slavonski ban š njimi razpravljao i
ugovorio, nebilježi nam poviest; — aU kasnije zgode kažu nam
znamenitost toga sastanka. Priegovori izmedju Arpadovića i Svini-
mira svršiše se tim, da je potonji dobio ugarsku kraljevnu Jelinu,
sestru kraljevića Gejze i Ladislava, — za suprugu.

Kako li je negdje godilo Krešimiru Velikomu, kada mu je
stigla viest, da je podanik njegov, ban Svinimir, postao surom
ugarskim Arpadovcem! Vidio je u duhu osjeguranu i mirnu

krajinu hrvatsku na sjeveru, — možda se je i nadao, neće li se kada
Dimitar Svinimir dovinuti ugarskoga priestola? Ali s druge strane
nije li ga neki tajni strah hvatao, kad je u svojoj državi gledao
moćna boljara, osiljena tuđjom pomoći ; — nije li ga neugodna slut-
nja morila, neće li jednom ugarski Arpadovei, pozivajući se na
rodbinstvo sa Svinimirom , uplivati na sudbinu naroda i države
hrvatske ?

Bojazan kralja Krešimira imala se izpuniti. Dimitar Svinimir
postade rodbinstvom svojim vele ugledan i moćan u narodu hrvat-
skom, te doskora bude Krešimir prinukan, da silnoga bana k sebi
na dvor pozove.

U Krešimira kralja nebijaše mužkoga poroda. VeUka ga zato
bol kidala, kad je promišljao, komu li da namre veliku kraljevinu
svoju? Imao je doduše kćerku Nedu, udatu za župana Slavića, ali*
boljar taj ćinjaše mu se valjda nesposobnim za vladu. S toga odluči,
da si učini naslieđnikom sinovca Stjepana. I zbilja — oko
g. 1066. imenova on Stjepana vojevodom te ga opredieli za svoga
baštinika na hrvatskom priestolu. On mišljaše, da je tim osjegurao
mir zemlji hrvatskoj za buduća vremena; — ali se je grdno pre-
vario. Nadmudrio ga Dimitar Svinimir.

Prvih godina Krešimirova vladanja bijaše hrvatskim banom i
prvim mu doglavnikom neki Gojko (1059 — 1069). Koncem g. 1069.
umre ovaj , te hrvatska banovina trebaše novoga bana. Našlo se
tuj mnogo velmoža, koji se natjecahu: najsilniji bijaše Dimitar
Svinimir. Uzdajuć se u pomoć prekodravskih rodjaka svojih sklonu
on kralja Krešimira, da ga je hrvatskim banom imenovao. Svinimir
dodje na kraljevski dvor, te ostade hrvatskim banom sve do smrti
Krešimira (1070 — 1073). Stojeći vazda uz gospodara i kralja svoga,
znadijaše si on nečuvenu još vlast steći. Nijedan ban do njega
neuživaše toliko ugleda i vlasti: on postade tako rekuć su vla-
daocem kralju Krešimiru. U poveljah od onih godina spominje
se Svinimir vazda nuz cara grčkoga i kralja hrvatskoga, što se
prije s nijednim banom zbivalo nije.

čini se, te nije nevjerojatno, da je Svinimir i samoga voje-
vodu Stjepana iz nasliedstva iztisnuo. Vojevoda se Stjepan nikad
više nespominje, odkad je Svinimir hrvatskim banom postao. Možda
bi pače i sam kralj Krešimir Veliki pred silnim banom svojim uz-
maknuo bio, da ga nije smrt riešila svih briga i — sramotna poniženja.

II.

Dimitar Svinimir postade kraljem.

Petar Krešimir Veliki umre godine 1073. Umah iza smrti
njegove nastadoše u hrvatskoj zemlji ljute razmirice i borbe o
priestol. Pojaviše se u svemu tri suparnika: vojevođa Stjepan, ne-
ćak kralja Krešimira, Dimitar Svinimir, ban hrvatski, te napokon
župan lički Slavić, zet kralju Krešimiru.

Vojevođa Stjepan bijaše čovjek slab na duši i tielu. Još za
kraljevanja strica si morade se on povući u zabit, jer se je bojao
moćnoga bana Svinimira. Sada, kad Krešimira Velikoga više bilo
nije, nastojaše stranka, vjerna Držislavovićem i politici Krešimiro-
voj , da ovoga posljednjega potomka roda Krešimirova na priestol
podigne. Stranka ta sastojaše većim dielom od žitelja gradova dal-
matinskih, od visokoga svećenstva, te od dvorskih ćastnika. Bojeći
se bana Svinimira i moćnih mu rodjaka ugarskih, gledahu ti pri-
staše stare kraljevske loze, kako bi brzim izborom vojevode Stje-
pana za hrvatskoga kralja osujetili sve osnove Svinimirove i nje-
govih privrženika, te tako uzdržali prevagu svoju u kraljevini
Hrvatskoj i Dalmaciji. Uz to se mogahu nadati, da će uz slaboga
Stjepana posvema zavladati hrvatskom državom visoko svećenstvo,
koje je bilo poriekla latinskoga, te najvećim protivnikom narodu
hrvatskomu.

Dimitar Svinimir bijaše u taj cas odviše slab, da bi se mo-
gao uspješno takmiti sa vojevodom Stjepanom. Silna premoć njegova,
što ju steče za Krešimira kralja, odvrnu od njega srca Hrvata, te
hrvatski bani i župani zazirahu s nekim strahom od čovjeka, koj
se je na ugarsku pomoć oslanjao. Upravo s toga razloga nenadje
Dimitar Svinimir dovoljne podpore u Hrvata, da bi se nastojanju
latinskih žitelja odlučno oprieti mogao. Svojih ugarskih rodjaka
opet nemogaše sklonuti, da se zapletu bez ikakva razloga u nepra-
vednu borbu, kojoj je uspjeh veoma dvojben bio. On odluči zato,
da počeka bolju zgodu.

Tako se činilo, da će vojevođa Stjepan pomoćju Latinaca
postati kraljem hrvatskim. AH tu se umiešaše hrvatski vehkaši, te
poremetiše sve osnove protivnika hrvatskih. U veHkoj skupštini,

gdje se je sabrala bujna kita latinskih svećenika i hrvatskih plemića,
prođrieše hrvatski bani svojini pređlogom, da se vojevoda Stjepan
hrvatskim kraljem nebira, nego lički župan Slavić. Hrvatsko plem-
stvo nadglasa latinsko svećenstvo, te tako postade hrvatskim kraljem
junački Slavić.

Važni bijahu razlozi, koji su hrvatsko plemstvo sklonuU, da
se odrekne mužke loze Držislavovića, te da izabere župana Slavića«
Vojevoda Stjepan bijaše se posvema povjerio latinskomu svećenstvu,
te se je bilo bojati, neće li hrvatski živalj za njegove vlade ljuto
postradati? Slavić bijaše naprotiv Hrvat dušom i tielom, a uz to
još čovjek hrabrar i jak, te se moglo nadati, da će živo braniti
narod svoj proti dušmanom domaćim i vanjskim. Uz to nekrenuše
hrvatski velikaši vjerom prema dinastiji svojoj , ta Slavić bijaše po
ženi si Nedi u rodu sa Držislavovići , a žensko je nasliedstvo od
vajkada vriedilo u Hrvata.

Latinci u hrvatskoj državi, a napose žitelji u latinskoj Dal-
maciji nemogoše nikako pregorjeti težki poraz svoj. Nezadovoljni s
novim kraljem hrvatskim utekoše se po starom svojem običaju
duždu mletačkomu, nebi li jih ovaj riešio težkoga jarma, kakono
nekoč Petar H. OrseoU za kralja Držislava. Ali novi mletački duždo
Domeniko Silvio nehtjede jim u pomoć, — on čekaše zgodniji čas,
da se u hrvatske poslove umieša. Sada još činjaše mu se hrvatska
država premoćnom, — trebaše dakle, da se Hrvati sa Latinci sami
medjusobno taru i nište, dok se oba življa neoslabe.

Kako li je ban Dimitar Svinimir novoga kralja hrvatskoga
susretao , neznamo ; ali za cielo da ga je izbor Slavića neugodno
zatekao. On se okani za čas svih svojih želja i težnja, te se pokori
novomu kralju. Tom se je zgodom valjda i zahvalio na banskoj časti.

Latinski stanovnici Dalmacije moradoše i to vidjeti, kako se
je silni ban Dimitar Svinimir poklonio novomu kralju hrvatskomu.
To jih još više razgnievi. Nemogavši pomoći naći u Mletčana,
obratiše se oni na drugu stranu — na Normane.

U južnoj Italiji bijaše još prije osnovao vlast svoju poduzetni
vojevoda normanski Eobert Guiscard. Pomoćju rimskoga pape
razprostre on svoju vojvodinu po svoj Siciliji, te uze uznemirivati
još i grčke obale na jadranskom moru. U to mu dodje od Lati-
naca u Dalmaciji glas , da jim poteče na pomoć proti hrvatskomu
kralju Slaviću. Eoberto Guiscard jedva to dočeka. On pošalje kneza

8

Haminga sa velikim brodovljem put Hrvatske g. 1075. Kod otoka
Eaba pođje hrvatski kralj Slavić Normanom u susret , ali nesreća
htjede, te on bude pobijen i sam uhvaćen.

Posljedice poraza Hrvata kod otoka Eaba bijahu grozne. U
hrvatskoj državi nastade najveći nered, nebijaše bo više državne
glave. Uz to uzeše Normani nemilo plieniti dalmatinske obale, ne-
štedeć prijatelja ni neprijatelja. Liepu tu zgodu upotrebi na svoju
korist mletački dužd Domenik Silvio. On dodje tobože Dalmatincem
u pomoć, protjera doduše pHeneće Normane, ali prisili ujedno La-
tine u Dalmaciji, da su ga priznali vrhovnim gospodarom svojim.
Bijaše dne 8. veljače 1076. Na ovaj dan skupiše se dalmatinski biskupi
te zastupnici gradova, te se obvezaše pismeno duždu mletačkomu,
da neće nikada više u Dalmaciju zvati niti Normana niti drugih
inostranaca.

Nasrtom Normana te dolazkom Mletčana bijaše moć hrvatske
države duboko pala. Hrvatska sama neimadjaše svoga kralja, a
latinska se Dalmacija netom poklonila Mletčanu. Tu spasiše hrvat-
sku državu od podpunoga razsula dva čovjeka: bivši ban Dimi-
tar Svinimir i rimski papa Grgur VII.

Još za kralja Krešimira IV. zasjede papinsku stoHcu u Eimu
veliki papa Grgur VII. (22. travnja 1073.) Bivši kano redovnik
pod imenom Hildebranda pobočnikom prijašnjim papam, uvidi taj
umni čovjek, da je crkva katoHčka silno izopačena, a svećenstvo
katoličko da je posvema svjetskim duhom nadahnuto. To ga po-
takne, da bude reformatorom crkve i svećenstva katoličkoga. AH
doskora segnu on još dalje: on naumi stvoriti veliku kršćansku
državu pod vrhovnom zaštitom rimskoga pape. U to ime zamisli
on teoriju , da je svakolika vlast svjetska potekla od duhovne , da
je vlast duhovna rimskoga pape sunce, što no podaje svjetlost i
sjaj svjetovnoj vlasti — mjesecu. A da okruni djelo svoje, naumi
on pod zastavom svojom pokrenuti cielu seobu naroda na iztok:
križarske vojne za oslobodjenje svete zemlje.

Grguru VII. nebje sudjeno, da velike svoje osnove izvede.
Kad je počeo nastojati o reformi crkve i svećenstva, opreše mu
se veliki dostojanstvenici crkveni, kojim se je htjelo i nadalje ži-
vjeti sa svojimi ženami te kupovati crkvena dobra za dobre novce ;
kad je uzeo izvoditi ideju o sveobćoj državi kršćanskoj , naidje na
žestok odpor u svjetskih vladara, napose u njemačkoga kralja

I

Henrika IV. A ni križarske vojne neuzmognu on pokrenuti , sviet
bo evropski nebijaše još tada dosta pripravan, da ga uzhiti velika
namisao njegova. Nije zato ni čudo, sto je taj veliki papa pred
smrt svoju, nakon silnih borba, iza mnogodišnjeg jalovog trudo-
vanja, onako bolno uzkliknuo: „Ljubio sam pravdu a mrzio ne-
pravdu, zato umirem u progonstviit"

Grgur VII. bijaše čovjek neumorno radin. Da osnove svoje
udjelotvori, dopisivaše on sa svimi vladari evropskim!, te raižašiljaše
poslanike svoje na sve strane poznatoga svieta. U Hrvatsku te
Dalmaciju odasla on Gerarda, nadbiskupa grada Siponta u Ita-
liji. Nadbiskup ovaj dođje u Dalmaciju u studenu godine 1075.,
upravo u čaS; kad no je malo prije hrvatski kralj Slavić pao u
ruke Normanom. Zadaća nadbiskupa Gerarda bijaše dvojaka: prvo,
da provede crkvene reforme po osnovi papinskoj ; drugo, da upliva
na izbor novoga kralja hrvatskoga.

Vehki papa Grgur VII. željaše si za cielo u Hrvatskoj takova
kralja, koj ce pristati na osnovu njegovu o sveobćoj državi kršćan-
skoj. To je on tim većma žudio, što se je kraljevina Njemačka,
najmoćnija tada u Evropi, svom silom opirala svim idejam njego-
vim. Trebalo mu zato prijatelja i saveznika na okolo ciele države
njemačke.

Veoma je negdje neugodno dirnula Grgura VII. kobna viest,
da je u veljači 1076. latinska Dalmacija pala u ruke Mletčanom.
Ta on je od srca želio, da se na iztočnoj obali jadranskoga mora
podigne opet moćna država hrvatska, kakova je za Krešimira Veli-
koga bila. Stoga naloži on svojemu poslaniku Gerardu, neka svimi
silami nastoji, kako bi dalmatinsko svećenstvo odvratio od Mletaka,
te ga opet sa Hrvatskom sjedinio. Po želji gospodara svoga od-
rekoše se biskupi dalmatinski Mletaka, te pristadoše, da se Dalma-
cija opet sjedini sa Hrvatskom.

U samoj Hrvatskoj zavladaše u to vrieme grozni nemiri i
neredi. Odkako je kralja Slavića nestalo, bijaše hrvatska kraljevina
za godinu dana ljuto stradala. Sav je narod od srca žudio , da se
bezvladje jednom dokine, te da se izabere nov kralj. Ali koga da
biraju? Stjepan II. , jedini zakoniti potomak loze Držislavovića,
bijaše toli obnemogao i oslabio, da se nanj ni pomišljalo nije. Tu
se umieša u hrvatske posle papinski poslanik Gerardo. Upoznav se
još prije sa hrvatskim biskupom Grgurom , nastojale on preko

10

njega sklonuti velemože hrvatske, đa biraju kralja po želji papinoj,
a za uzđarje đa će se opet spojiti Dalmacija sa Hrvatskom. Hr-
vatska se gospođa lahko sklonuše na taj pređlog tim vecma, što
su se i onako bili naužili bezvlađja i prevrata. Svi bijahu dakle
složni, — trebaše samo kandidata, čovjeka ugledna i moćna, koga
đa za kralja izaberu. I taj se nađje. Bijaše to nekadanji ban hrvat-
ski, Diraitar Svinimir,

Dvie pođpune godine življaše Svinimir u zabiti , zaboravljen
ođ naroda hrvatskoga i ođ ostaloga svieta. Samo iz daleka pro-
matraše on razne zgode, što se u te đvie kobne godine zgađjahu,
osvjedočen, đa će i njemu jednom opet ljepša zora svanuti. Tješio
se negdje u duši svojoj, viđeći, kako mu oba suparnika trunu
međju lađnimi ziđinami: Stjepan vojevođa u manastiru solinskom,
a kralj Slavić u tavnicah normanskih. A kako li mu je tek srce
zaigralo, kađ je nadbiskup Gerarđ na njegova vrata pokucao!

Dimitar Svinimir prihvati veoma rado pogodbe, pođ kojimi
se je njemu hrvatska kruna nuđjala. On se obveze papi, đa neće
više prijanjati uz Carigrad , dapače đa neće odanle tražiti ni kra-
ljevske investiture, već đa će svom dušom pristajati uz težnje pape
Grgura VE., te đa će jih podupirati svimi silami svojimi. Najpače
obreče, đa će stupiti u veliku kršćansku zajednicu, što no ju je
veliki papa netom osnivati počeo. Papa mu naprotiv obeća, đa će
ugledom i moći svojom vazda štititi i braniti njega sama i državu
hrvatsku.

EaznoHke okolnosti đoprinesoše, đa se je zaboravljeni Svinimir
opet podigao. Narod ga je hrvatski opređielio zajedno sa latinskim
svećenstvom za budućega kralja, te mu u to ime nađielio castni
naslov vojevođe. Svinimir preuze na to umah upravu zemlje
hrvatske i dalmatinske, te uze nastojati, đa steče preko Gerarđa u
pape potvrdu učinjenih priegovora.

Početkom mjeseca hstopađa godine 1076. sastađe se u građu
Solinu nepregledno množtvo naroda hrvatskoga. Bijaše tu banova,
mnogo župana i sila ostalih plemića. Latinsku Dalmaciju zastupahu
razni biskupi te nadbiskup solinski. U velikoj toj skupštini izabrahu
poglavice dvanaest hrvatskih plemena uz povlađjivanje latinskoga
svećenstva te odobravanje naroda hrvatskoga vojevođu Dimitra
Svinimira za kralja hrvatskoga. Izbor taj đođje u dobar čas — ta
hrvatskoj je zemlji trebalo bolje no ikada mira i poređka. Sve se

11

je radovalo, što se iza trogodišnje težke borbe, s koje je malo ne
i država hrvatska postradala, vraća opet sretnije i bolje doba. Ali
od svih veseho se je tim najnovijim dogodjajem najviše netko izvan
Hrvatske. Bijaše to Grgur VIL, papa rimski.

III.

Dimitra Svinimira krune za kralja hrvatskoga.

(8. listopada 1076.)

Dan 8. listopada 1076. veoma je važan u povjesti hrvatskoj.
Na ovaj dan bude Svinimir okrunjen kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Još prvih dneva mjeseca listopada bješe dohrlila u starodrevni
grad Solin množ Hrvata, da u velikoj narodnoj skupštini*) odabere
Svinimira za kralja, te da kasnije prisustvuje krunitbenoj slavi.
Bijaše tu hrvatski ban Petar Svačić sa ostalimi bani, zatim župani :
Dobrila hlievanski, Pribina cetinski, Ljubomir, te tepčija Dominik
sa mnogimi drugimi boljari i plemići. Od crkvenih dostojanstvenika
nadodjoše : Lovro , nadbiskup solinski ; zatim biskupi : Stjepan za-
darski; Grgur hrvatski, Teodosij biogradski, Vasilij osorski, Formin
ninski, napokon Ivan trogirski. Osim toga dovrvi u grad sila
pravovjernoga naroda poriekla hrvatskoga i latinskoga. Pače i papa
Grgur VII. pošalje na tu svečanost posebnoga poslanika, poznatoga
opata Gebizona, da na ime njegovo obavi krunitbeni čin.

Krunitbena se slava slavila u solinskoj crkvi sv. Petra. Kad
se je u crkvi množtvo velemoža i naroda posabralo , ter svečana
misa latinskim jezikom odpjevala, stupi opat Gebizon pred sabrani
narod, ter proglasi, da je Dimitar Svinimir složnim izborom na-
roda , ter priveljom svećenstva odabran kraljem hrvatskim. Zatim
podje prema Svinimiru, te ga u ime pape Grgura VIL, gospodara
svoga i cieloga svieta , naresi znakovi kraljevske časti i vlasti. Na
glavu mu posadi starodrevnu krunu hrvatsku , kojom se je još

*) „Ubi fuit fidelium maxima congregatio." Kukuljević, Cođex
diplom. 154.

12

Tomislav ovjenčao bio, zatim mu pođieli ostale znakove: zastavu,
mač i žezlo.

Ovjenčan krunom te nariešen kraljevskim! znakovi klekne
sada Svinimir pred apostolskoga poslanika, podigne desnicu u vis,
te se obveze m vječitu vjernost i privrženost papi i rimskoj
crkvi sliedečom zakletvom:

„Ja Dimitar, koj se i Svinimir zovem, pomoći božjom kralj
Hrvatskoj i Dalmaciji , obvezujem se , obričem i obečajem , da ću
nepromienjeno vršiti sve ono, što mi tvoja svetost naložila bude,
da naime u svem i svačem čuvam vjeru apostolskoj stolici i da
neopozovno branim, što su u ovoj kraljevini toli apostolska stolica
koli poslanici njezini odredili, te što će odrediti; gojiti ću pravdu,
braniti ću crkve, brinuti ću se za prvence, desetine i sve što crkvi
pripada, nastojati ću oko življenja biskupa, svećenika, djakona i
poddjakona, da čisto i dostojno živu; štititi ću siromake, udove i
sirotčad, priečiti ću nezakonite sveze medju rodjaci, ustanoviti ću
zakonito vieno prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a usta-
novljeno neću pustiti , da se razrieši ; protiviti ću se prodaji Ijudij ;
te ću se božjom pomoći izkazati pravednim u svem, što je pravo.
Uz to odredjujem, po savjetu svijuh mojih velmoža, da se svake
godine na uzkrs izplaćuje sv.-Petru iz kraljevskoga
prihoda danak od dvie sto bizantinskih dukata, te
želim i nalažem, da i moji nasliednici uvieke to isto čine. Kraj
toga poklanjam , prepuštam i potvrdjujem apostolskoj stolici samo-
stan sv. Grgura, koj se zove Vrana, sa svim blagom: naime sa
srebrenim kovčegom, u kojem je sv. tielo istoga blaženoga Grgura,
zatim dva križa, kalež i patenu, dvie zlatne krune, dragulji obložene,
evangjelje u srebro vezano, napokon pokretna i nepokretna dobra,
da bude uvieke poslanikom sv. Petra svratištem, te podpuno u vlasti
njihovoj. Osim toga, pošto služiti bogu jest toliko, koliko kraljevati,
predajem i preporučam se u tvoje ruke mjesto u one sv. Petra, i
našega gospodara pape Grgura i njegovih na apostolskoj stolici na-
sliednika, i ovu zavjeru potvrdjujem prisegom. Ja dakle Dimitar
Svinimir, božjom pomoći te darom apostolske stolice kralj, biti
ću od ovoga časa nadalje vjeran sv. Petru i mojemu gospo-
daru Grguru, i zakonitim mu nasliednikom ; neću sudjelovati ni
riečju ni činom , da bilo on ili budući poslije njega pape ili posla-
nici jim život Hi uda izgube, ili da budu uhvaćeni; i savjet, koj

13

bi mi povjerili, neću nikomu na štetu njihovu hotimice ođkriti.
Kraljevstvo pako, koje mi se predaje po tvojoj ruci, gospodine Ge-
bizone, uzdržati ću vjerno, te ga neću, a niti prava njegova ikojim
načinom ikada odbiti apostolskoj stolici. Gospodara mojega papu
Grgura i njegove nasliednike i poslanike, dodju li u oblast moju,
primati ću častno i čestito š njimi postupati i tako jih odpraviti;
te odkle god bi me zvali, služiti ću jim bez otezanja, koliko uz-
mognem. Tako mi Bog pomogao!"

Krunitbeni čin bješe obavljen. Novovjenčani kralj podje sa
množtvom velikaša i biskupa u kraljevski dvorac kraj Solina, da tu
velikoj skupštini predsieda. Hrvatski bani sa župani bjehu prvi,
koji se novomu kralju pokloniše, te mu vječnu vjeru prisegoše.
Za hrvatskimi velikaši dodjoše Jatinski biskupi, na čelu jim solinski
nadbiskup Lovro , te se i ovi novomu kralju Dalmacije zavjeriše.
Skupština sohnska potraja nekoUko vremena. Trebalo je tuj mnogo
starih rana izviđati, mnogo razmirica i priepora izravnati. Sam
Svinimir učini u tom obziru odlučan korak, on se pomiri sa kućom
prijašnjega kralja Slavića. A da pokaže, koliko mu je u istinu do
mira stalo, zadrži Petra Slavića, rođjaka bivšega kralja Slavića,
takodjer i za svoga prvoga bana. Njegov primjer nasliediše ostaU
velemože kraljevine Hrvatske i Dalmacije, te tako se završi solinska
skupština sveobćim izmirenjem. Na istoj skupštini nadari takodjer
kralj Svinimir nekoje najvjernije pristaše svoje obilnimi darovni-
cami. Medju ostalimi odlikova napose solinskoga nadbiskupa Lovru,
kojega je on sam nazvao svojim „duhovnim otceni". Nadbiskup je
taj za cielo mnogo doprineo, da je hrvatska kruna zapala Svini-
mira; zato mu i ovaj potvrdi iznova sve darovnice nadbiskupiji
solinskoj , što su jih nekoč pođielili blage uspomene knezovi Trpi-
mir i Mutimir.

V

Čudna H su čuvstva obuzela negdje Dimitra Svinimira, kad je
slavlje u Solinu utihnulo, kad se je skupština razišla, a on se opet
našao sam u krugu obitelji svoje i vjernih svojih! Vidio je izpu-
njene sve želje svoje, o kojih je još mladićem snivao; vidio je
sama sebe na priestolu hrvatskom! Zemlja njegova bijaše uredjena,
mir i poredak vladaše svigđje, a obće izmirenje na saboru solin-
skom pružaše mu jamstvo, da će ta sloga i sreća još dulje potrajati.
Jedino ga je smetalo i peklo, što je radi priestolja hrvatskog pao
pred noge rimskomu papi Grguru VH.; te se njemu sav povjerio

14

i vječnu mu vjeru prisegao. Ali i tu se je lahko umirio , kad je
okom svrnuo na veliku i moćnu nekoč državu njemačku.

Baš u onaj čas, kađno je hrvatski narod pod stiegom i za-
štitom rimskoga pape Grgura VII. birao i krunio Dimitra Svini-
mira kraljem svojim, zgadjahu se u Njemačkoj važne zgode, koje
uzbuniše svukoliku Evropu. Silni prije car i kralj njemački, Hen-
rik IV. , koji se je svom moći svojim opirao idejam i osnovam
Grgura VII. , te ljutu borbu s njim zapodjeo , ovaj silnik postade
žrtvom osvete Grgura VII. U kratko vrieme znadijaše si Grgur VII.
naći u Njemaca toliko pristaša, da se je u kraljevini Njemačkoj
podigla velika stranka proti vlastitomu kralju. Bijaše to polovinom
mjeseca listopada 1076. , baš u vrieme , kadno se je slavila krunit-
bena slava u Hrvatskoj. Veliki se broj njemačke gospode sastao na
zbor u Triburu, ter pristaše pape Grgura razpravljahu tuj sasvim
ozbiljno , nebi li kralja svoga Henrika IV. sa priestola svrgli , ter
izabrali kraljem njemačkim čovjeka, vjerna i odana stolici rimskoj.

Lahko se je dakle Svinimir utješio, videći se sputana u zlatne
verige rimskoga pape. Ta volio je on živjeti s tim mogućnikom u
miru i prijateljstvu, makar i kano podložnik, nego li da ga stigne
udes njemačkoga kralja. A hrabrilo ga je još i to , da je uzkom
svezom sa Grgurom VII. pribavio zemlji hrvatskoj mir i slogu.

I mnoga hrvatska gospoda, koja se sa solinske slave kucam
svojim povratiše, bijahu posvema zadovoljna, da je malena kralje-
vina Hrvatska posredovanjem papinskim stupila u red država evrop-
skih. Nije jih ni najmanje zaboljela glava, što je novi kralj hrvat-
ski ovjenčan rukom tudjega opata, ta velik broj evropskih vladara
onoga vieka primaše od pape znakove kraljevske vlasti! Englezki i
danski kralji bijahu već od prije pod „pokroviteljstvom sv. Petra", Bo-
leslav II. „smjeh", poljski kralj, primi takodjer krunu od Grgura
VII. , pače i kijevski knez Izjaslav nastojaše svom snagom , nebi li
u papi rimskom stekao prijatelja i zaštitnika.

Sve bijaše ushed izbora i krunisanja Dimitra Svinimira u
Hrvatskoj sretno i zadovoljno. Samo gdjekoja korenika hrvatska,
zatim gdjekoji potajni pop-glagoljaš, ti gledahu mrkim licem i ne-
veselim okom u budućnost naroda hrvatskoga. Sjećahu se liepih
dana, kadno se Hrvat nikomu klanjao nije; sjećahu se, kako je
hrvatska rieč nedavno iz crkve izagnana, te se ljuto zabrinuše,
neće U skoro doći vrieme, kad će sama Hrvata goniti iz vlastite,

15

starodavne „đjeđine" njegove. Ljudi ovi naslućivahu političnu smrt
Hrvatstva; jesu li pravo slutili, — pokazala je kasnija poviest na-
roda hrvatskoga.

IY.
Dimitar Svinimir i Grgur VII.

(1076-1085.)

Veliki, ženijalni dusi nemiruju nikada. Kad jih slavohUeplje
opoji , lete daleko i visoko , kuda jih samo prirodni nagon tjera.
Oni neznaju mjere vremena ni mjesta, oni neznaju božjih ni čovječ-
jih zakona; cilj za ciljem roji se u duši njihovoj. Obično prati te
neukrotive i neuplašive junake sliepa sreča, dok jim se na jedan-
put u odlučni čas iznevjeri. Tada svršuju ti veliki junaci tragički:
oni se upropaščuju sami svojom bezobzirnosti , te pogibaju pod
ruševinami nehotičnih kula svojih.

Dimitar Svinimir nebijaše velika duha. On poleti doduše časak
veoma visoko, ah cilj mu bijaše vazda jasan, samo jedan. Kad je
svoju svrhu postigao, te hrvatskim kraljem postao, nestade u njemu
one eneržije, koju je nekoč za banovanja pokazao. On se zadovolji
onim, što je stekao, te sve nastojanje njegovo podje od toga časa
za tim, da samo stečeno sačuva. Zato nam nezna poviest bilježiti
nikakovih djela, koja da je proizveo, niti osnova , koje da je pro-
vesti kanio; poviest nam samo neprestance spominje, da je kralj
Dimitar Svinimir jedino težio za mirom, i opet za mirom.

Vladavina Dimitra Svinimira neodlikuje se nikojimi znatnimi
djeh. U posle evropske neumieša se on nikada, van ako ga je na
to nanukao njegov ođnošaj prema rimskomu dvoru. U velikoj borbi,
što se je razavila bila medju papom i carem Henrikom IV. , pri-
stajaše on vazda uz papu, vjeran zadanoj rieči prigodom krunitbe
u SoHnu. AH ni tu nebijaše odlučnim pristašem rimskoga pape;
samo u važnih časovih znao bi se i on umiešati u sveobću borbu.

Krunitbenom zavjerom od 8. listopada postade Dimitar Svi-
nimir nekim načinom vazalom stolice papinske. On nemogaše
poput nekadanjih kralja hrvatskih raditi lih prema interesom na-
roda i države svoje; njemu bijaše preča dužnost, da sliedi želje i

16

naloge gospodara svoga. Oiržav vjera rimskomu papi, nemogaše
zadovoljiti narodu svojemu, kojega su se interesi često protivili
nakanam rimskoga dvora.

Kad je Dimitar Svinimir na hrvatski priestol stupio , bijaše
papa Grgur VII. na vrhuncu moći i slave svoje. Njemački kralj,
najveći protivnik rimskomu dvoru, bijaše duboko ponižen. Na zboru
u Triburu dogovorila se gospoda njemačka, da če Henrika IV. sa
priestola skinuti, nebude li se za godinu dana s papom podpuno
izmirio. Potištenomu caru, ostavljenomu od svega svieta nepreostade
drugo, več da se Grguru pokloni. Koncem siečnja 1077. predje on
sa tužnom suprugom svojom Alpe, te dodje pred papu u grad
Canossu. Tu mu naloži papa težku pokoru od tri dana, a zatim
se izmiri š njim, te ga odrieši prokletstva, kojim ga je prije uda-
rio bio.

Težka i sramotna pokora, što ju je kralj Henrik IV. činiti
morao, pobudi veliko nezadovoljstvo medju mnogimi velikaši nje-
mačkimi i talijanskimi. Jedni spočitavahu kralju , što se je odviše
pred papom ponizio; drugi opet pako sažaljivahu neboga, te pre-
đjoše na stranu njegovu. Ohrabren ovimi opozove kralj Henrik IV.

V

sve, što je u nevolji pred Canossom papi obrekao bio. Ouvši to
njemački knezovi, sastadoše se velikim dielom u skupštinu, te iza-
braše tu novoga kralja, imenom Eudolfa švabskoga (15. ožujka
1077.). Ovim izborom podieli se sva Njemačka na dva velika logora.
Jedni podupirahu svom silom novoizabranoga kralja; drugi osta-
doše vjerni Henriku IV. Uz Henrika pristadoše vehkim dielom
državni gradovi i svećenici, nezadovoljni reformami papinimi. Od
velmoža prionuše uzanj napose knezovi i grofovi južnoiztočnih
strana Njemačke, naime: Kranjske, Koruške, Furlanske i Istre.
Domala zametnu se medju obima strankama ljut boj , koj je do
smrti Eudolfa švabskoga potrajao.

Vehka i ljuta borba, što se je u susjednoj Njemačkoj vodila,
zastraši Dimitra Svinimira. Zemlja hrvatska graničila je upravo
s vojvodinom Koruškom , gdje su protivnici papinstva bili veoma
snažni , te gdje su možda i o tom snovali , kako da zavojšte su-
sjednu Hrvatsku, tu glavnu prijateljicu Grgura VII. Stoga činjaše
Dimitar Svinimir zadužbine; on pokloni 'g. 1078. crkvi spljetskoj
županiju cetinsku, „nebi H dobri Bog i sv. Petar zemljam njego-
vim podielio sile i pobjede proti osnovam svih neprijatelja." — Uz

11

to hvalijaše i slavljaš(3 Boga, što je njegovom milosti mo^ao „w-
povrit^đjeno" sjnditi na kraljevskom priestoJii.

Ali Svinimiru nebje siidjeno, da dugo miruje. Iza neodlučne
bitke kod Melrichstadta (7. kolovoza 1078) poče papa Grgur Vll.
tajno nastojati, da pomogne kralju Rudolt'u proti Henriku. U to
ime nagovaraše svoje vjerne „milites'\ t. j. vladare i knezove, koji
prizaavahu vrhovnu mu vlast, da se umiešaju u njemačke posle na
korist Rudolfa švabskoga. U Hrvatsku pošalje naročito kardinala
Petra, da sklone Svinimira na odlučni korak.

Dimitar Svinimir bio bi veoma rado pristao na želju papinu,
da se nije bojao moćnih susjeda svojih. On se suztezaše upustiti u
borbu, koja bi ga mogla stajati priestola i krune hrvatske. Kraj
toga nađje on odpora i u gospođe hrvatske. Plemstvo se hrvatsko
opiraše svom silom , do se ide boriti u tudju zemlju za tudjega
gospodara. S toga nemogaše Svinimir u taj čas zadovoljiti želji
papinoj , makar da ga je neka tajna želja gonila, da razširi kralje-
vinu svoju po stranah, gdje je bilo naroda hrvatskoga.

Da je Svinimir bio duha junačkoga, te da je hrvatsko plem-
stvo pristalo na želje papine, to bi bila hrvatska vojska ponajprije
zavojštila Istru. Krajina ova bijaše i onako po pravu hrvatska, ta
u njoj je živio od vajkada kriepki narod hrvatski. Svinimir mogaše
tuj složiti interese Grgura VII. sa pravom svoje kraljevine.

Dok se je kardinal Petar sa Svinimirom na hrvatskom dvoru
dogovarao, saznade za sve osnove njihove krajiški župan istarski,
imenom Vecelin. I on se bijaše nekoe papi Grguru VII. zavje-
rio, da ee mu biti revnim vasalom, ah u posljednje vrieme predje,
l)ilo milom bilo silom , na stranu kralja i gospodara svoga. Ouvši
sada, što h se sve snuje proti njemu u susjednoj Hrvatskoj, od-
luči Svinimira i papu preteći, ter u Hrvatsku navahti. U to se ime
poče vspremati na vojnu. Kad sr to Svinimiru doglasilo , prepade
se grdno, te umoli Grgura VII., da mu bude u pomoć. Papa uvidi,
da je svojom krivnjom taj priepor pokrenuo , te se i pobrinu , da
odvrati Vecelina od njegova nauma. On mu zato pošalje dne 4. li-
stopada 1079. pismo sliedećega sadržaja: „Vecelinu, plemenitomu
vasalu. Znaj, da ti se veoma čudimo, što se ti, koji si odavna
obećao vjeru bi. Petru i nam, spremaš proti onomu, kojega je
apostolska vlast postavila kraljem u Dalmaciji. Stoga te opominjemo,
te od strane sv. Petra zapoviedamo . da se više neusudiš dizati

9

18

oružja na rečenoga kralja. Znaj , da sve einiš proti apostolskoj
stolici , što se usudiš proti njemu učiniti. Ako li možebiti kažeš,
da imaš što proti njemu, valja ti od nas izprositi sud, te radje
čekati pravicu, nego li svoje ruke oružati na njega na uvriedu apo-
stolske stolice. Ako li se nepokaješ za svoju drzovitost, nego se
drzneš raditi prikorno proti zapovjedi našoj ; tada znaj nesun)njivo,
da čemo mač bi. Petra na tvoju drzovitost izvući, te njim, ako se
neopamf'tiš, kazniti preuzetnost tvoju i svih onih, koji te u tom
pomagali- budu. Budeš li po razboru poslušan, kao što se kršća-
ninu pristoji: tada ćeš kano pokoran sin zadobiti milost bi. Petra
i blagoslov apostolske stolice."

Pismo pape Grgura VIL odvrati u prvi čas pogibelj ^ koja je
sa strane Vecelinove nepripravnomu Svinirairu zaprietila bila. Do-
skora međjutim uspje Grguru VIL, da je Svinimira ipak — na boj
sklonuo. Tomu doprinesoše veoma mnogo novije zgode u Njemačkoj.

Zadnjih dviju godina pomagaše doduše Grgur VII. protukralja
Rudolfa, ali tajno. On se nadaše svedjer, da će se valjda ipak jed-
nom s Henrikom IV. s dobra naravnati. Nu iza dvogodišnjega
uzaludnoga dogovaranja uvidi bolan , da mu nepreostaje ino , već
zapodjeti odlučna borbu s tim neukrotivim vladaj'om. U, to mu
stigne još vesela ali neistinita viest , da je Eudolf pobiedio protiv-
nika svoga u bitci kod Flarchheima (27. siečnja 1080.). Opojen
tom radostnom viesti, prekinu sva dogovaranja, izobći po drugi put
Henrika IV., skinu ga s priestolja, ter pristade javno i očito uz
Eudolfa švabskoga. Ali ni Henrik neostade skrštenih ruku. Sazvav
skupštinu, skinu Grgura VIL s papinske stolice, te si dade izabrati
novoga papu, biskupa ravenskoga Wiberta. Kraj toga odluči, da će
se čim prije svoga takmaca Rudolfo riošiti , ter zatim pred samim
Rimom osvanuti. To mu podje za rukom. Kod rieke Elstere sa-
stade se on dne 15. listopada 1080. s protukraljem Rudolfom. U
krvavoj bitci, koja se je tu bila, budu doduše Henrikovci hametom
potučeni, ali svi se njihovi gubitci nadoknadiše tim, što je protu-
kralj Rudolf u bitci zaglavio.

Iza pada Rudolfova gledaše Henrik najviše o tom, da potraži
samoga Grgura VIL, te da ga prisili na pomirenje. U to ime
ostavi svojim vjernim, da vojuju nadalje za nj u Njemačkoj, a sam
sabere vojsku, te krene godine 1081. put Italije. U Paviji sazove
crkvenu skupštinu, dade tu papu svojega Klimenta III. potvrditi,

19

a zatim podjo prema Rimu. Tu uze obsiftđati taj vječni grad,
misleći tim Grgura prisiliti da popusti. Ali Grgur VII. neđade se
ničim uplašiti, on ostade tvrd ko stiena i nepomirljiv. Mjesto da
nzmakne, napne sve sile svoje, da Henrika prisili na povratak u
Njemačku. U to ime sklonu pristaše svoje modju Niemci, da su u
kolovozu 1081. izabrali novoga protukralja, imenom Hermana
luksemburžkoga. Zatim pozove sve svoje vasale po Europi na po-
moć. Da se laklje uzmogne obraniti proti Henriku, izmiri se sa
normanskim vojevodom Eobertom Guiseardom, kojega je prije pro-
kleo bio. Uz to gledaše, kako bi mletačkoga dužda Dominika Sil-
vija odvratio od Henrika; zatim nagovaraše vladare: franeezkoga,
englezkoga, danskoga i španjolskoga, da mu budu vjerni i uslužni.
Ali najvećma nastojaše, da obodri na rat dva kralja: hrvatskoga
Sviniraira i ugarskoga Ladislava.

Ljuta nevolja, što no je u posljednje vrieme stigla velikoga
papu Grgura VII. , kosnu se živo srca Svinimirova. On gledaše
zaštitnika i prijatelja svoga u velikoj biedi, te se poboja, neće li
padom Grgura VII. propasti i ugled njegov. On smatraše, da ob
udesu Grgura VII. zavisi i dalja sreća njegova. To ga sklonu, da
je poziv papinski jedva dočekao , te se svom snagom zauzeo za
gospodara svoga. Mirni i bojažljivi Svinimir prenu se sada, te od-
luči pokrenuti rat proti dušmanom velikoga pape. U to ime sazove
narodnu skupštinu Hrvata, te jih nastojaše sklonuti, da ga podpo-
mognu svimi silami svojimi. Nastojanje mu ovaj put uspije , te
hrvatska narodna skupština zaključi rat proti Niemcem.

Dimitar Svinimir suztezaše se uzprkos tomu, da zapodjene
rat na svoju ruku. Zato se ogledavaše , nebi li našao saveznika. I
taj se nadje. Bijaše to ugarski kralj Ladislav , brat supruge Svini-
mirove Jeline. Ladislav nehtjede doduše umah pristati na molbe
Svinimirove, ali Grgur VII. predobi ga tim, što je ugarskoga kralja
Stjepana i sina mu Mirka uvrstio medju svetce. Molbe svaka Svi-
nimira i molbe papine sklonuše napokon Ladislava, da je i on pri-
stao na rat.

Godine 1082. sabere Dimitar Svinimir veliku vojsku Hrvata,
kojim se još pridružiše mnogobrojne čete ugarske. S ovom voj-
skom naumi on ponajprije udariti na vojvodinu Korušku, koja je
s hrvatskom kraljevinom graničila. Tu bijaše vojevodom gorljivi
Henrikovac, imenom Leopold^ Dimitar navali u istinu u dva puta

u Korušku , te pobiedi svaki put neprijateljske eete. Ogorčen tim
vojevoda Leopold, pokupi silenu vojsku od kakovih dvadeset hiljada
momaka, te se približi Hrvatom. Svinimir bijaše odviše opojen pri-
jašnjom srećom, te sjeguran, da ee pobiediti i ovaj put. S toga
preziraše on dolazeće Korutance, i nehtjede si niti pripraviti na
valjan odpor. Ali se ljuto prevari. U krvavoj bitci potuče vojevođa
Leopold hametom čete hrvatske i ugarske. Tu pade cviet vojevođa
hrvatskih i ugarskih, te Hrvati moradoše uzmaknuti iz Koruške.

Ljuti poraz , što je Svinimira u Koruškoj stigao , bijaše od
silnih posliedica. Slavodobitni vojevođa Leopold gonjaše Hrvale
ćak u Hrvatsku, te zaprieti svojom silom i Dalmaciji. Hrvatski
narod bijaše veoma ogorčen, što mu se kralj ide boriti u tudje
zemlje za tudje gospodare, te se pobuni proti Svinimiru. Svinimir
bijaše sada u gorkoj nevolji. S jedne strane prietijaše mu vanjski
dušman, a u Hrvatskoj samoj bunio se proti njemu narod hrvatski.
Težkom mukom i obećanjem, da se nikada više miešati neće u
tudje posle, primiri on narod svoj; a pomoćju susjednog si kralja
Ladislava potjera on Leopolda i Korutance iz zemlje hrvatske.

Živa želja Svinimirova , da pomogne zaštitniku si i prijatelju
Grguru, ojalovi se sasvim porazom u Koruškoj. Svinimir bijaše sav
sretan , što je sam živu glavu iznio , te odluči , da se nikada više
neće umiešati u posle izvan Hrvatske.

A nije mu toga više ni trebalo. Zviezda pape Grgura YIL
počela je i onako sve većma tavniti: poraz za porazom obaraše
sve ideje i osnove njegove. U tih se je okolnostih Svinimir pre-
sretnim cienio, što je mogao miran probaviti zadnje dane svoje.
Godine 1083. pohvali se osobito, da mu osobitim dobročinstvom
božjim vlada mir i tišina širom ciele kraljevine hrvatske.

Godine 1085., dne 25. svibnja, umre vehki papa Grgur VH.
u Salernu. Pod zadnje dane svoje doživi još i tu biedu , da su ga
sami Rimljani iz grada svoga protjerali.

Smrću njegovom prestade za časak ljuta borba, koja se je
posljednjih godina rnedju rimskim papom i njemačkim kraljem
razvila bila. Svinimir oplakivaše za cielo smrt svoga zaštitnika; ali
više bi mu bilo dolikovalo, da je oplakivao smrt hrvatskih junaka,
koji su u taman poginuli u gorah koruških.

21

Dimitar Svinimir prema susjedom.

Svečana zakletva, kojom sa je DiiniUr Svinimir na dan 8. li-
stopada 1076. rimskomu papi zavjerio, postade znamenitom za svu
pozniju poviest Hrvata. Ovom zakletvom odreče se Svinimir i u
političnom obziru sviju tradicija, što no su hrvatsku državu od
vajkada vezale uz iztočno-rimsku carevinu u Carigradu.

Kralji hrvatski prije Svinimira primahu znakove kraljevske
vlasti i potvrdu svoju iz Carigrada. Nenukaše jiii na to počitanje
i strah pred carigradskimi vladari, već želja, da takovom potvrdom
steku neko pravo nad latinskom Dalmacijom. Vladarom u Carigradu
godila je ta skromnost hrvatskih kraljeva: oni jih potvrdjivahu u
kraljevskoj vlasti, pače jih odlikovahu častnim naslovom „patricija".
Ali kad bi se koj moćni kralj hrvatski našao, koj bi uzeo nastojati,
da rimsku Dalmaciju utjelovi državi hrvatskoj, tada bi se nanj ljuto
razgiiievih gospodari u Carigradu. Osobito od onoga časa, kadno
se Mletci osiliše, nastojahu čari iztočno-rimski, da pomoćju te re-
publike obuzdaju kralje hrvatske. Tako se zgodi za Držislava kralja,
da je mletački duždo Petar II. Orseolo navalio na rimsku Dalma-
ciju, te ju malo ne svu u tinji čas predobio. Vladarom u Carigradu
prijalo je to poduzeće Mletčana veoma, tim većma, što su svom
silom nastojali , da preprieče bujniji razvoj ma koje jugoslovjenske
države na balkanskom poluotoku.

Već Krešimir IV. Veliki uvidi jasno , da se Hrvatska nikada
neće osoviti na svoje noge, bude li i nadalje prianjala uz Carigrad.
S toga razloga pribhži se rimskomu dvoru, te popusti u borbi za
slovjenštinu u crkvi. To bude od silnih posliedica. Stanovnici latin-
ske Dahnacije uvidješe sada, da jim je bolje boraviti pod okriljem
kralja hrvatskoga, nego li pod vlašću cara bizantskoga, te se po-
vjeriše posvema Krešimiru IV. Tako postigne Krešimir, da su Latini
odsele dobrovoljno priznavali vlast njegovu ; te da nisu više tražili
zaštite ni u Carigradu ni u Mletcih. A da latinskim žiteljem
hrvatsku vladu još bolje omili , uzvisi Krešimir Dalmaciju na
kraljevinu.

Sto je Krešimir započeo bio , privede Svinimir kraju. On se
razkrsti posvema sa Carigradom, te prionu sasvim uz Eim. Tim

22

svojim činom ođieli on poviest Hrvata za sve vieke od povjesti
ostalih južnih Slovjena na balkanskom poluotoku, te spoji hrvatsku
državu sa zapadom i prosvjetom njegovom. Da nije Svinimir toga
učinio, bilo bi ime hrvatsko za vrieme srbskih Nemanjića posvema
izginulo, te koljevka hrvatska postala bi bila srbskom pokrajinom.
Makar da je dakle savez Svinimira sa Rimom bio ubitačan za na-
rodnu kulturu hrvatske zemlje, spasie je barem ime lirvat:sko na
balkanskom poluotoku.

Iztočno-rimskomu caru nije ni najmanje godilo, kad je vidio,
da se je hrvatska država otresla njegova vrhovničtva, pače da se
je i latinska Dalmacija uzko sdružila sa Hrvatskom. A i mletački
đuždo Dominik Silvijo ljutio se žestoko, kad je začuo, da je latin-
sko visoko svećenstvo tako brzo smetnulo s uma ugovor od godine
1076., te se opet povjerilo žezlu kralja hrvatskoga. Ali što je mo-
gao? Narod latinski bijaše s novim kraljem i politikom njegovom
sasvim zadovoljan. Sam svojom silom nemogaše započeti uspješne
borbe proti osiljenim kraljevinam Hrvatskoj i Dalmaciji, a iz Cari-
grada nebijaše mu se nadati ni najmanjoj pomoći.

Car rimsko -iztočni Mihajlo VH. bio bi doduše rado ponizio
Hrvatsku, kako je to prije Vasilij U. učinio bio, ali on bijaše sam
u velikoj nevolji. U Aziji podigla se naime sila turska, te zaprie-
tila Carigradu. Kraj tolike bieđe nestaraše se Mihajlo ni najmanje,
kako bi Svinimira opet spokorio; njemu bijaše više stalo, da sebe
i državu svoju od Turaka spasi. U to ime uteče se i sam velikomu
papi Grguru VH., nebi li ovaj podigao križarsku vojnu proti Tur-
kom, te njega i Evropu oslobodio od grozeče pogibelji. Za nashed-
nika Mihajla VH. nastadoše opet u Carigradu borbe o priestol, te
tako bijaše Dimitar Svinimir sjeguran sa strane države iztočno-
rimske.

Dimitar Svinimir nastojaše dapače i o tom, kako bi primogao
skoromu padu države iztočno-rimske. Ushed saveza naime sa rim-
skom stolicom pomiri se on s dosadanjimi neprijatelji zemlje hr-
vatske , s Normani , te postade prijateljem i saveznikom norman-
skomu vojerodi, poduzetnomu i hrabromu Robertu Guiscardu. Ovaj
Robert Guiscard osvoji svu južnu Italiju , te zamisli zatim sasvim
ozbiljno, kako da učini kraj carevini iztočno-rimskoj. Zato pokrene
proti grčkomu caru Alexiju I. Komnencu veliku vojnu, koja se je
t^kar smrću Bob^rtovom završila (1082 — 1085),

23

Za cielo to vrieme grčko-riorrnanskoga rata pođpomagaše dal-
matinsko brodvlje dozvolom kralja Sviriimira normausku vojsku. Tu
zgodu upotrebiše lukavi Mletčani. Videći, kako kralj 8vinimir očito
priauja uz Normane, pače jih svojom mornaricom pomaže, na pro-
pij,st carstva iztočrio-rimskoga , uzeše svirrii silami podupirati cara
Alexija I. , m3bi li mu pomogli do pobjede , te zatim i hrvatsku
državu uništili.

Caru Alexiju I. dobro dodje požrtvovnost Mletčana. Njihovom
pomoći zametne nekoliko pomorskih bitaka, nu bude vazda poražen.
Jednom zgodom pade i sam mletački duždo Dominik Silvio u borbi
proti normansko-dalmatinskomu brodovlju. Novi duždo Vital Faledro
pomagaše cara iztočno-rimskoga još izdašnije. Ali težko da bi se
u prkos tim žrtvam mletačkim spasila država grčka , da nije na
jednom naglo obolio i umro vitežki vojevoda Roberto.

Smrću Eoberta Guiscarda nestade svake pogibelji po državu
iztočno-rimsku. Car Alexij I. mogaše sada opet misliti, kako da
podigne ugled carevine svoje. On znadijaše s jedne strane vrlo
dobro, koli je vriedila pripomoć Dimitra Svinimira normanskomu
vojevodi ; a s druge strane bijaše mu stalo , da nagradi vazda
vjerne Mletčane. Pozove zato g. 1085. mletačkoga dužda Vitala
Faledra na dvor svoj u Carigrad , nadieli ga velikom časti proto-
vasta, te prenese nanj — „sva prava iztočno-rimske carevine na
Dalmaciju i Hrvatsku". Tim činom htjede se carigradski vladar
osvetiti hrvatskomu kralju Svinimiru, što se je drznuo raditi o
propasti carstva i cara grčko-iztočnoga !

Miroljubivi Dimitar Svinimir uplašio se je za cielo vele kruto,
kad je saznao, što li se je zasnovalo na dvoru carigradskom. Po-
bojao se je tim većma, što su mu upravo u ovo vrieme umrla oba
prijatelja i saveznika: Roberto Guiscardo i Grgur VII. On si pred-
stavljaše negdje u duhu, kako će se vratiti kobna vremena Vasi-
lija II. Bugarobijca, kako li će se složiti Carigrad i Mletci na pro-
past države hrvatske.

Ah bojazan se njegova nije imala izpuniti. Car Alexij I. ime-
nova doduše mletačkoga duždu svojim pravnim nasliednikom u
Dalmacije, ali neučini ništa dalje, da mu samu zemlju pribavi.
Duždo Vital Faledro neusudi se opet, da sam pokrene osvojnu
vojnu proti Svinimiru, jer mu se je činila država hrvatska pre-
moćnom, a narod latinski u Dalmaciji prezadovoljnim pod vladom

24

Dimitra Svinimira. Vrativ »e iz Carigrada , zadovolji se diižđo
Vital Faiedro tim, da si je nadjenuo naslov: „vojevoda Dalmacije
i Hrvatske". Uz to odluči počekati bolju zgodu, da privede u život
pravo svoje na Dalmaciju. Ali za vlade Dimitra Svinimira nebje
više takove dobre prilike.

Veoma su važni odnošaji Dimitra Svinimira prema Magjarom.
Ugarski kralji nebijahu prije Svinimira nikada prijatelji susjednim
kraljem hrvatskim. Odkada je medjutim Dimitar Svinimir uzeo za
ženu ugarsku kraljevnu Liepu-Jelinu, počeše se Arpadovci ozbiljno
zanimati za udes susjedne države hrvatske. Da nije Svinimira bilo,
nebi se nikada bio ugarski kralj Ladislav umiešao u borbu medju
Grgurom VII. i Henrikom I\^. , a kamo li da bi bio pomagao Hr-
vate u boju proti Koruškoj. Prijateljstvo i savez s Arpadovci bijaše
Svinimiru samomu od vehke koristi; nu bilo se je bojati, neće li
se ugarski kralji iza smrti njegove još revnije pobrinuti za buduć-
nost hrvatske kraljevine?

Kraj države hrvatske nebijaše za Svinimira druge moćnije
zemlje na slovjenskom jugu. Država bugarska bijaše već propala,
a srbski narod nebijaše jošte došao do državnoga jedinstva. Samo
na jugu državi hrvatskoj poče se razvijati malena kntiževina zetska
pod upravom Mihalje, sina Stjepana Vojslava.

VL
Hrvati i Latinci za Oimitra Svinimira.

Velika i dugotrajna borba, koja se je vodila nekoliko stoljeća
izmedju Hrvata i Latinaca radi slovjenskoga bogoslužja, bijaše već
za Krešimira Velikoga dovršena. Borba ova bijaše više značaja na-
rodno-kulturnuga, nego li crkvenoga. Eadilo se tuj ne samo o po-
rabi slovjenskoga jezika u crkvi, već takodjer o prevladi hrvatskoga
življa nad latinskim. Da je hrvatskim biskupom uspjelo bilo, te da
su se otresli vrhovničtva nadbiskupa spljetskoga, bila bi u kasnija
vremena ostala hrvatska narodna crkva čvrstom podlogom za po-
htički i duševni razvoj Hrvatstva u Dalmaciji.

Ali saborom spljetskim godine 1059. zadade Krešimir Veliki
Hrvatstvu smrtnu ranu, od koje se još ni danas oporavilo nije.

25

Hrvatski narod j3odluž(^ podpiino latinskomu , te bude za vjekove
osudjen na duševjio mrtvilo. Iza Krešimira IV. pokusa doduše plem-
stvo hrvatsko, da izborom kralja Slaviea još jednom podign«^ Hr-
vatstvo mid Latine, ali taj odpor potrajašo samo kratko vrieme.
Čim je Diniitar Svininiir hrvatski priestol zasjeo, podje kultura
hrvatska opet putem propasti svoje.

Za vlade Dimitre Svinimira stekoše Latini u državi hrvatskoj
veliki ugled, te tako poče hrvatski narod polagano i u p o 1 i t i č-
n 0 m obziru propadati. Već onom uzkom svezom sa rimskim pa-
pom bijaše Svinimir prinukan, da prija Latincem, a napose zastup-
nikom njihovim — visokim dostojanstvenikom crkvenim. 1 zbilja,
nikada nije dalmatinsko svećenstvo toli odlučno uplivalo na poli-
tički život države hrvatske, kakono z^:^ Svinimira. To nam napose
pokazuje mogući i umni nadbiskup spljetski L o v r o. Čovjek ovaj
stoji vazda uz kralja, svjetuje ga i ravna udesom zemlje njegove.
Kralj mu se posvema povjerava," sluša ga u stvarih duhovnih i
svjetskih, pače ga zove častnim imenom, „otcem duhovnim". Čini
se nekako, da se je taj ugledni nadbiskup svojim uplivom na kra-
lja podigao i nad iste bane i vojvode, koji su dosele bili prvi do-
glavnici hrvatskim kraljem. Neima barem spomena, da bi se za
Svinimira ikoji ban u javne posle umiešao bio. A i Svinimiru bi-
jaše veoma stalo do nadbiskupa Lovre. Da si ga sklonim uzdrži,
nadari ga raznimi darovi, pokloni mu dapače i županiju cetinsku
na sve vieke. \

Uz nadbiskupa Lovra stekoše si i ostali biskupi vehku moć.
Spominju se napose slieđeći biskupi : T h e o d o s i j i P r a e s t a n-
c i j u Belgradu , Ivanu Trogiru , Stjepan i A n d r i j a u
Zadru, V a s i 1 i j na Osoru, G r g u r i V i t a 1 j na Kabu, Peta r
na Krku, F o r m i n u Ninu, napokon G r g u r i Petar u Kninu.
Ove je biskupe kralj Dimitar Svinimir osobito odlikovao, tim većma,
što je po njih stekao ljubavi i privrženosti u Latinaca dalmatinskih.

Upliv latinskoga svećenstva, a još više uzka sveza Dimitra
Svinimira sa evropskim zapadom učiniše, da se je i starodrevni
državni život u Hrvatskoj znatno promienio, Svinimir obljubi oso-
bito zapadne forme i uredbe, te jih poče u svojoj zemlji uvadjati.
Za prijašnjih kralja hrvatskih nebijaše nikakove razlike medju
plemići; za Svinimira dieli se hrvatsko plemstvo poput zapadnoga
feudalnoga plemstva po prvi put na više razreda, na : b a rone s,

26

p r i m a t e s, e o ni i t e s. Isto tako poče sada starohrvatski naslov
„župana" uzmicati pred latinskim „comes". Od hrvatskih župana
spominju se za Svininiira sliedeei : Dobri la hlievanski, P r i-
b i n a cetinski, J u r i n a kninski, V i s e n a poljicki, Adam i
J u r e ninski, S t r e z i n j a bribirski, D e s i ra i r krbavski i V 1-
čina zagorski. Uz „comites'' ili župane spominju se još podžupani
i satnici, a u dalmatinskih gradovih „sudci^' ih „judices".

Banska čast izgubila je u ovo vrieme veoma mnogo. Bani
hrvatski, kakono Petar S v a č i e, zatim I) r a g o t a ban, spo-
minju se doduše u listinah, aU nisu više prvi dostojanstvenici dr-
žave hrvatske. Mjesto njih dodjoše do velikoga ugleda s jedne
strane biskupi dalmatinski, a s druge dva nova činovnika kraljev-
ska : Jakob, vojevoda pomorski (ili Morjana), zatim k r a-
1 j e V s'k i n a m j e s t n i k ili vikar P r i b i m i r. Stekavši Svi-
nimir dalmatinske gradove i otoke, uredi hrvatsku mornaricu, te
postavi na čelo toj mornarici posebnoga župana ili admirala, koji
je ne samo mornaricom ravnao, već je ujedno bio'i vrhovnim uprav-
Ijateljem primorskih i pomorskih strana. Pomorski župan Jakob
bijaše toli znatna osoba u Hrvatskoj, da se je domala dovinuo i
častnoga naslova vojevode. On obitavaše obično u Solinu, te bijaše
za primorske strane kraljevskim namjestnikom (1076 — 1088.). —
Kad je Svinimir g. 1076. darovao samostanu kaludjerica sv. Bene-
dikta u Solinu nekoje zemlje, naloži on županu Jakobu, da uvede
predstojnicu toga samostana u posjed darovanih zemalja. Kasnije
predsiedaše Jakob u ime Svinimirovo raznim sudovom u Spljetu,
te izdavaše odluke i osude. Kad je Svinimir pod starije dane po-
boljevao, nehtjede nijednomu banu povjeriti upravu svoje države,
več si imenova posebnoga vikara Pribimira. Ovaj je Pribimir
g. 1086. izdavao i potvrdjivao povelje u ime kralja i gospodara
svoga. —

Preustrojiv Svinimir državne uredbe zemlje hrvatske po uzoru
zapadnom , poče takodjer težiti poput zapadnih vladara za većom
kraljevskom vlasti. Prije njega bijahu hrvatski kralji samo prvi iz-
medju velikih župana, te nemogahu ništa izvoditi bez dozvole svo-
jih sudrugova. Svinimir naprotiv nazva se „kraljem milosti bo-
žjom", te uze sam upravljati državom, nastojeć uz to svu vlast u
svojih rukuh sjediniti. On preobrazi za svoje vlade hrvatsku zem-
lju u podpunu feudalnu kraljevinu. Prema dvorskim uređbam ostalih

27

zapadnih kraljeva ustroji on i svoj dvor. Imenova si dvorske
častnike, i to: Dominika i Jakoba tepcijami, Davorada dvornikom,
Ivana štitonošom. Muziku posteljnikom, napokon Višu ubrusarom.
U njegovoj kraljevskoj kancelariji bijaše pisarom pop Theodor, koj
je po nalogu i želji vladara svoga pisao i odpremao razne povelje.
Svinimir dade si i posebni pečat načiniti, koj nam se ovako opi-
suje: ,,U sred pečata urezana je slika kralja Svinimira, kako vsjedi
na priestolju. U desnoj ruci drži na štapiću liljan, a u lievoj neki
okrugli kip i luk. Oko slike urezane su uz sliku križa sliedeče rieči :
Svinimir, kralj Dalmatincem i Hrvatom." Novi život i pravac dr-
žave hrvatske opaža se i u tom, što je Svinimir stare kraljevske
dvore u Beogradu zapustio, te si novu priestolnicu odabrao. On pre-
bivaše većinom u Solinu uz prijatelja si nadbiskupa Lovru ; tu u
kraljevskom dvorcu kraj grada podiže on svoj „kraljevski priestol".
Riedko kada zalazio bi on u ostale gradove, kanoti u Šibenik i
Nin. —

Starodrevni život hrvatske kraljevine preobrazi se dakle za
Svinimira sasvim. Hrvatski narod i njegovi zastupnici budu za-
nemareni, a na kormilo stupiše Latini i njihovi boljari. Ovi potonji
postadoše gospodujućom klasom. Hrvati pako služećom i robujućom.
Svinimir je volio dobrovoljno podleći latinizmu, nego da hrvatska
država bude plienom grabežljivih tudjina. Ali ako je imao hrvatski
narod državno propasti, nebi li dičnije bilo, da je slavno na boj-
nom polju postradao, nego U da se je dobrovoljno prignuo pod ja-
ram tudjina?

Stara kronika hrvatska hvali Svinimira, da je bio pravedan,
te da nije mogao zla vidjeti. 0 tom nam svjedoče dva slučaja.
Jednom zgodom pokuša bribirski župan Strezinja, da beogradskomu
samostanu sv. Ivana otme neko zemljište. Stoga se porodi pravda
medju Strezinjom i opatom istoga manastira, Petrom. Obojica odoše
u Nin, pred Svinimira na sud. Pošto se oba pred kraljem iztužiše,
izreče tepčija Dominik u ime Svinimirovo osudu, te dotično zem-
ljište ostade i nadalje samostanu sv. Ivana.

Drugom nekom zgodom podieli sam kralj Svinimir ujaku svo-
jemu Streisati nekoje zemlje oko Mosora na doživotno uživanje.
Svinimir mišljaše, da su te zemlje kraljevske, te da mu zato pri-
pada pravo, da s njimi razpolaže. Ali te zemlje bijahu svojina sa-
mostana sv. Petra kod Solina, pa kad je Streisata počeo silom

28

V

otimati rečene zemlje, pođje opat toga manastira u Šibenik pred Svi-
nimira. Kad mu ovdje dokaže, da je manastir sv. Petra te zemlje
kupio, opozove Svinimir «voju darovnicu, te ise zagrozi svim, koji
bi se usudili dirnuti u svojinu spomenutoga samostana.

VII.
Smrt kralja Dimitra Svinimira.

Još godine 108G. poče Dimitar Svinimir češee poboljevati.
On nemogaše više kraljevskih dužnosti vršiti ; stoga si odabere
čovjeka, koj bi namjesto njega hrvatskom zemljom upravljao. Bi-
jaše to neki Pribimir. Ovaj postade „vikarom kraljevskim", te
ravnaše u ime Svinimirovo cielom Hrvatskom i Dalmacijom.

Kralj Svinimir bolovaše po prilici godinu dana. Početkom g.
1088. umre on *), te ga sahraniše u Solinu, u kraljevskoj raci,
koju je nekoč neka kraljica Jelina sagradila bila.

Dimitar Svinimir bijaše se oženio sa ugarskom kraljevnmn
Jelinom, koju su Hrvati Liepom prozvali. Ova mu rodi sina Ra-
dovana. Svinimir bijaše sina si opredielio za nasliednika, te ga je
zato još kano mladića vježbao u upravljanju hrvatske zemlje. U
listinah kraljevskih od g. 1078. i 1083. spominje se Radovan kano
svjedok darovnicam, što jih je Svinimir podielio bio. Ali Svinimiru
nebje sudjeno, da utemelji narodnu dinastiju u Hrvata. Još za ži-
vota svoga morade jadan vidjeti, kako mu jedinac sin Radovan po-
giba od ljute boli. (jodine 1084. umre Radovan.

Vladavina Dimitra Svinimira ostala je u živoj uspomeni na-
rodu hrvatskomu. Dugo još sjećao se je narod posljednjega znat-
nijega kralja svoga , te se je osobito za kasnijih burnih vremena
spominjao liepoga mira i sjegurnosti, što je za njegove vlade hr-
vatskom zemljom vladala. Osobito od onoga časa , kadno su počeli
tudji kralji hrvatski narod progoniti, ciepkati, zatirati, kadno je na-
rod hrvatski postao tužnim robljem tudjih gospodara, tješio se je
potišteni Hrvat uspomenom na sjajnu nekoč vladavinu „kralja

*) U povelji od g. 108S. veli kralj Stjepan II.: „a nuper rege d e^
functo Svinirairo". God. dipl. p. 182.

29

hrvatske k r v i", te je Sviniinira smatrao zastupnikom samo-
stalnosti države lirvatske.

Stara kronika hrvatska slavi Svininiira i ]lj^'^'^)Vll vht<!ii riečini,
piuiimi zanosa i pieteta: „I osta kraljem Zvonimir '-"'j, koj pocteni
kr^lj , sin dobroga spomenuea, poče crkve veoma štovati i ljubiti,
i poee dobre pomagati, a progoniti žale. I bi .od svih poljiibljen,
a od zalih nenaviđjen, jere nemogaše zla viditi. 1 tako nebisi; on
za Hrvate, zašto neće oni dobrotom dobiti, da bolji su pod strahom.
I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna
i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I nebojaše
se ubogi, dagaizjede bogati; i nejaki, da mu vazme jaki, ni shiga,
da mu učini nepravo gospodin. Jere kralj svih braniaše, zašto ni
sam bezpravdeno neposidaše, tako ni inim nedadiše. I tako veliko
bogatstvo biše tako u zagorju, 'kako u primorju biše za pravdenoga
kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše vere
vredna ureha na ženah i mladih Ijudih, i na konjih, nere inada
sve imanje, i zemlja Zvonimirova biše obilna svakom razkošom, ni
se nikoga bojaše, nit im nitkove mogaše nauditi, razmi gnjiv gos-
podina boga, koj dojde svrhu ostatka njih, kako pismo govori:
Otei zobaše kiselo groždje, a sinovom zubi utrnuše".

Neumorni naš povjestnik Eački, nacrtav nam Svinimira i nje-
govu vladu sudi o njemu ovako: „Kralj Dimitar Svinimir uzčuvao
je Hrvatsku u onom položaju, što joj ga je mudri i oprezni Petar
Krešimir izhodio. Nii prema koncu njegove vladavine navuko.^e se
nad zemljom hrvatskom toli opasni oblaci, da bi jih samo čvrsta i
razborita ruka mogla raztjerati ih bar neopasnimi učiniti". —

Smrt Dimitra Svinimira bijaše u istinu veoma štetonostna po
državu hrvatsku. On neostavi za sobom zakonita nasliednika, pa
zato se zemlja hrvatska i dalmatinska razeiepka na više tabora.
Nemiri i neredi zavladaše državom hrvatskom, te uskoriše tim pod-
punu propast njezinu. Izmedju ^vijuh stranaka bijaše najopasnija
po samostalnost hrvatsku ona, koja je prianjala uz uđovu Svinimi-
rovu, uz Jelinu. Stranka ova uteče se u pomoć ugarskomu kralju
Ladislavu i utre tim ugarskim Arpadovcem put u Hrvatsku.

*) Svinimira zovu neki ljetopisi Zvonimirom, Zolomirom, pače i Zorobelom.

30

Dodatak.

Priča 0 smrti Itralja Dimitni Sviiiiiiiira.

Mnogi pisci hrvatske poviesti slute, da nije Svinimir umro
naravnom smrti, već da je pao u buni, koja se je proti njemu po-
digla, kad je Hrvate vodio na vojnu križarsku. Pisci ovi osnivaju
svoje mnienje na starodavnoj priči, koja je dugo vremena medju
Hrvati kolala, te se u Ijetopisih hrvatskih sačuvala. 0 nasilnoj smrti
pripovieđaju naročito dva ljetopisa: kronika hrvatska, te kronika
Ivana Tomašića.

Hrvatska kronika pripovieda o smrti kralja Svinimira shedeće :

Po oni način i u to vrieme zgodi se, da cesar rimski s vo-
ljom svetoga otea pape posla posle i listove ovako k dostojnomu
kralju Zvonimiru (Svinimiru), prošeci i moleći kako draga brata i
medju kralji kršćanskim! kralja poštovanoga: „Oto te molimo i
prosimo, da skupiš k sebi svu gospodu zemlje tebi podložne i svih
od vriednosti. I kada bude skupšćina, da pročtiš medju svimi ovi
list, koga s tvojim listom šaije se, od strane naše, gospodstvu va-
šemu, moleći, kada pročte, da odgovore i da dadu nam na znanje
volju svoju i odlučenje, ko učine vitezi i baruni s voljom gospod-
stva tvoga," —

I tako dobri i sveti kralj Zvonimir prijamši listove, od pape
i cesara, zapovidi po sve kraljestvo svoje, da bude skupšćina za-
konom , u petih crikvah u Kosovi *)dabudi svakidodan
dvadeset i pet. I prišatše vrime da priđe množtvo veliko, i
legoše vojske i narediše straže. 1 kada dojde dan, da učiniti slavni
i dobri kralj Zvonimir otvoriti listove pape i cesara velikoga grada
Eima, s voljom svetoga otca pape, koji kazahu :

„Brata našega Zvonimira molimo s vlastnici i pukom zemlje
i kraljevstva njegova, da bi hotil odlučiti i s nami biti, zajedno
s pomoćju ine gospode kršćanske, koji onake listove imaju od nas,
i oni da odluče volju njih i da nam dadu na znanje, jesu li k vo-
lji našoj pristali , ča jest s dopušćenjem božjim i sina njegova,

*) Kosovo ovo nije Kosovo -poljo u staroj Srbiji, već Kosovo (polje)
kod Knina u Dalmaciji.

31

koji jest porojen od dive Marije ^ i muku i krv prolio na drivo
kriza i na njem umoren, koja smrt bi odknpljenje svita i oslobo-
djenje svetili otae iz limbene tamnosti. I tako s dopufirenjem nje-
govim i pomoćju u njega virnjiićiii jesmo odlučili osloboditi mista,
koja je za ljubav našu okrvavio, i gdi je pridao duh oicu , kroz
muku i trud i greb, u kom bi položeno slavno tilo njegovo."

I to čuvši Bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mnogo prija
daše pomoć hudobnomu sinu, da more dobroga kralja njih gospo-
dina kralja Eadoslava iz zemlje prognati : tada čuvši to nevirniei,
nedadoše ni listove dočtiti, i skočiše, ne samo da bi pristali na
dostojnu molbu svetoga otca pape, i cesara rimskoga, da sveta
mista iz ruk poganskih uzmu i oslobode; da, oni Bogom kJeti po-
češe kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim
glasom, kako na Isukrsta Židovi: ,,da on išee izvesti njih iz domov
njih, i Žene i ditce njih, i s papom ter s cesarom odtimati mista
gdi je Bog propet i gdi je greb njegov. A što je nam zato?"

I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepraveden svit, i medju
sobom zlo viće učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje po-
grdjenje. I tako počeše vapiti, kakono Židovi vapiše na Isukrsta,
kada reče poglavica : „Bolje da jedan umre, nere tolik puk da po-
gine." I tako sramotni i nevirni Hrvati počeše govoriti , vapijući
kako psi ali vuci: „Bolje da on sam pogine, ner da nas
iz didine naše izvede cica Boga, i (da ide) inim mista toliko
daleko obnimati zemlje i gradove ine. Inako nere kako psi, na vuke
lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu ne-
daše ni progovoriti, nere s bukom i oružjem počeše sići njega i
tilo njegovo raniti, i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina,
koji ležeći u krvi izranjen , velicimi bolizni prokle tada nevirne
Hrvate i ostatak njih. Bogom i svetimi njegovimi i sobom i ne-
dostojnom smrću njegovom , i da veće Hrvati nigdar neimali
gospodina od svoga jazika, nego vazda tudju jaziku podloženi bili.
I tako izranjen ležeći, a Hrvate proklinjući izdahnu. Dobri kralj
Zvonimir živi u kraljevstvu, dokle bi ubijen, lit 35. A ubijen bi
na lit Isukrstovih tisuća i osamdeset, a to tisuća i osamdeset, manje
jedno (1079). —

Druga kronika opet, kronika malobraćanina Ivana Tomašića
iz polovine 16. vieka; govori o smrti Dimitra Svinimira ovako:

32

Godine tisuću petdeset i sedme (1057.) umre Zorobelus (Sri-
nimir), posljednji kralj Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Bivši kralj
Zorobel čovjek veoma iirabar, te vješt vojnik, a napose najgorljiviji
branilac vjere kršćanske , odluči on oteti i osloboditi sveti grob,
što ga je sultan zauzeo bio. Zato zapoviđjii svojim državljanom
pod vjeru, da se svikolici nadju u bojnom redu (oružani) na
P otrovom p o 1 j u. Kada su m.edjutim Slovinci razumjeli i^apo-
vjedi i nalog kraljevski, rekoše poradi žena i djece svoje: „Što li
radi kralj taj, nikada Ije nećemo više vidjeti djece, žena, ni domo-
vine svoje; ta čemu nas puti, da predjemo more ?" Na to sklonuše
ti nevriedni Slovinci kraljeva tajnika te ujedno i peharnika mu
Tadijii Slovinca, da kralja ubiju. Ovi unidjoše dne 20. travnja pod
kraljev šator, te ubiše kralja na istom polju, kraj crkve sv. OtAiilije.
Prije smrti svoje dade smrtno ranjeni kralj sve podanike svoje preda
se dozvati, te izusti ove rieči : „Oj vi nevjerni Slovinci, tko vas je
zasliepio te me ubiste? Vazda bijaste nevjerni i oporni kruni mo-
joj.-' A zatim: „Oj vi vjerna braća moja Hrvati i Dalmatinci, iz
dubine srca žalim , što sam posljednji vaš kralj , te što ćete odsele
biti podanici tudjim kraljem i kneževom." Ovo govoreći izdahnu,
te bude sahranjen u kninskoj crkvi sv. Bartoiojneja kraj velikoga
žrtvenika. Oj nesretna Hrvatsko, koja si tolika i takova kralja iz-
gubila! —

Obje kronike: hrvatska, i ona Ivana Tomašića, pričaju, da je
Dimitar Svinimir pao ubojničkom rukom, i to zato, što je Hrvate
nagovarao, da idu na križarsku vojnu. U glavnom slažu se dakle
obje viesti, samo što hrvatska kronika stavlja tu zgodu u godinu
1079. , a Tomašićeva u godinu 1057. Osim toga razlikuju se obje
kronike, kad pripoviedaju, tko li da je Svinimira ubio? Prva veli,
da su ga svi Hrvati zajedno na Kosovu polju javno izranili; a
druga, da su Slovinci na Petrovu polju podmitili peharnika Tadiju,
koj ga je tajno smaknuo.

Pripoviest ova o tobožnjoj nasilnoj smrti kralja
D i m i t r i j a S v i n i m i r a n e m o ž e s e nikako na Svi n i m i r a
protegnuti, i to s vele važnih razloga.

Obje godine — 1079. te 1057. — za cielo nevriede ništa,
jer je svakomu poznato, da je Svinimir još g. 1087. živio, kako bi
dakle bio poginuo bilo g. 1079. bilo 1057.? Ali da se sve godine
slažu, nebi se ipak ta pripoviest na Svinimira protegnuti mogla, i

33

to jedino zato , što se za njegova života nije nitko ni najmanje
spremao na križarske vojne. Grgur VII. zamislio je doduše ideju
ob oslobodjenju svete zemlje, te je pisao u to ime mnogim vlada-
rom evropskim, ali glas njegov ostade glasom vapijućega. A neuzev
ni toga u obzir , imade u pripoviesti toliko neistinitih podataka,
koji upravo čine cielu priču sumnjivom. Tako se kaže, da je rim-
ski papa poslao Svinimiru listove zajedno sa rimskim cesarom,
a obćenito je poznato, da se Grgur VII. nije ni najmanje slagao
sa rimskim carem i njemačkim kraljem Henrikom IV., već da mu
je bio najljućim neprijateljem. Kraj toga znade svaki , da nije Svi-
nimir bio posljednji kralj hrvatski, već da su iza njega još
slieđili Stiepan II. i Petar II. Svačić.

Pripoviest o smrti kralja Svinimira neima za poviest Dimitra
Svinimira nikakove vriednosti.

A ima li u toj pripoviesti u obće kakove povjestne jezgre?
Da to saznademo, valja nam ponajprije doznati izvor cieloj priči.
Pripoviest je ta za sjegurno potekla od narodne pjesme , koja je
pjevala na široko o groznoj smrti nekoga kralja Svinimira. Narodnu
pjesmu ovu čuše ljudi književni, te ju upotrebiše za poviest hrvat-
sku, dopunjujuć po svojoj volji pjesmu, te dometnuv po svojoj na-
misli godinu, kad se je tobože sve to zbilo.

Imamo li ovo na umu, lasno ćemo naslutiti, koliko li ima
vriednosti ta priča. Buduć se tu spominje neki kralj hrvatski za
prve križarske vojne , to se mora uzeti , da se i pripoviest sama
odnosi na kralja Petra II. Svačić a, koj je upravo tada (1091
— 1102) nad Hrvati vladao. U tom nas podkriepljuje i ta okolnost,
što se po jednom ljetopisu sabire hrvatska vojska na Kosovu, a
po drugom na Petrovom polju. Oba ova polja steru se bhzu
Knina grada, priestolnice kralja Petra Svačića. Poznato je naime,
da je Petar Svačić, boreć se proti Magjarom za zemlju medju Dra-
vom i Savom, prenio svoju priestolnicu u grad Knin, da tako bude
Magjarom bliži. Kraj toga valja spomenuti, da je Petar II. Svačić
bio u istinu posljednji kralj hrvatski, te da se zato ciela
ta pripoviest nanj protegnuti može. Osobito je još važno, što kro-
nika Tomašićeva spominje, da su Slovenci ubili hrvatskoga
kralja ; tim većma, što znademo, da je Petar II. Svačić netom prije
križarske vojne oteo banovinu slavonsku Magjarom , te ju opet
spojio sa Hrvatskom..

3

34

U pripoviesti o nasilnoj smrti kralja Svinimira ima toliko
povjestne istine: da su se hrvatska gospođa zbilja pobu-
nila proti posljednjemu kralju hrvatskomu i to Petru II.
Svačiću, i to u čas, kad se je ovaj spremao na vojnu križarsku.
Ah težko da je on u toj pobuni poginuo , magjarski ljetopis tvrdi
barem, da je Petar kralj pao proti Magjarom u bitci kod Petrove gore.

A odakle ime Svinimirovo u toj pripoviesti? Narod se ne-
sjeća poput povjestnika svakoga pojedinoga vladara, ni njegovih
čina, vee si pamti samo znamenitije. Budue da je Svinimir bio
posljednji znaijienitiji vladar Hrvata, to je hrvatska pjesma ih priča
ime mu posvojila, ter tako njegovu ličnost sa Petrom II. Svačičem
zamienila. Shčnih slučajeva ima u narodnih pjesmah, dapače i u
historiji svijuh naroda , a kamo li ne u našem , koj pripisuje još i
sada djela cieloga naroda od pet vjekova samo jednomu čovjeku —
Marku Kraljevicu.

Sve do najnovijega vremena vjerovalo se medju Hrvati, da je
Dimitar Svinimir poginuo u buni naroda hrvatskoga. 0 tom svje-
doči i sliedeća latinska nadgrobnica, koju je netko još u srednjem
vieku skovao:

Epitaphiuiii Suonimeri regis Croatorum:

Gemitum quis poterit gentis retinere,
Cum hane tumbam viderit fletu fiendam vere.
Nam hac caligine jubar requiescit
Exceiso đe semine, quam mire torpescit;
Cujus namque mors dire potest pandi
Propter atra scelera populi nefandi.
Mentes suas ad ima rabidi iiexeruiit
Et neće durissima regera perimerunt,
Robustarum virium, brachio potentem,
Pium Suonimirum, immense puđentem,
Qui clypeiis fuerat pro eis in hostes,
Terere consueverat inimici postes.
Flete jam proceres principem bononim,
Senes atque puberes terre Croatorum;
Nam regni solemnia prima que fuere
Hine bonor et glorai simulque ruere.

(y ^^\^

\^ \tr \^

"Jf^ 2.2— <PUi^yi^oj(A,

DR 1557 .K56 1876 IMS
Klaic, Vjekoslav,
Kralj DiTiitar Svininir i
Njegovo doba

PONlr/sCAt. »NSnYin'»r
OF MEDIAEVAL STUDIES

59 OLIEEN'S PARK

A'il

#^'^

^■->^-^;-r^

^U'^V

"-Sfc.,.. j^

w...^./.

■^^^,

4^

^^.^^

^%.

^'": ,-?

:^^

>v:v

^:^.Jk^