Skip to main content

Full text of "Podgorka: slika iz hrvatskoga primorja"

See other formats


This is a digital copy of a book that was preserved for generations on library shelves before it was carefully scanned by Google as part of a project 
to make the world's books discoverable online. 

It has survived long enough for the copyright to expire and the book to enter the public domain. A public domain book is one that was never subject 
to copyright or whose legal copyright term has expired. Whether a book is in the public domain may vary country to country. Public domain books 
are our gateways to the past, representing a wealth of history, culture and knowledge that's often difficult to discover. 

Marks, notations and other marginalia present in the original volume will appear in this file - a reminder of this book's long journey from the 
publisher to a library and finally to you. 

Usage guidelines 

Google is proud to partner with libraries to digitize public domain materials and make them widely accessible. Public domain books belong to the 
public and we are merely their custodians. Nevertheless, this work is expensive, so in order to keep providing this resource, we have taken steps to 
prevent abuse by commercial parties, including placing technical restrictions on automated querying. 

We also ask that you: 

+ Make non-commercial use of the file s We designed Google Book Search for use by individuals, and we request that you use these files for 
personal, non-commercial purposes. 

+ Refrainfrom automated querying Do not send automated queries of any sort to Google's system: If you are conducting research on machine 
translation, optical character recognition or other areas where access to a large amount of text is helpful, please contact us. We encourage the 
use of public domain materials for these purposes and may be able to help. 

+ Maintain attribution The Google "watermark" you see on each file is essential for informing people about this project and helping them find 
additional materials through Google Book Search. Please do not remove it. 

+ Keep it legal Whatever your use, remember that you are responsible for ensuring that what you are doing is legal. Do not assume that just 
because we believe a book is in the public domain for users in the United States, that the work is also in the public domain for users in other 
countries. Whether a book is still in copyright varies from country to country, and we can't offer guidance on whether any specific use of 
any specific book is allowed. Please do not assume that a book's appearance in Google Book Search means it can be used in any manner 
anywhere in the world. Copyright infringement liability can be quite severe. 

About Google Book Search 

Google's mission is to organize the world's Information and to make it universally accessible and useful. Google Book Search helps readers 
discover the world's books while helping authors and publishers reach new audiences. You can search through the full text of this book on the web 



at |http : //books . google . com/ 



.^' V V 



PODGORKA. 



ikii 



IIIKIIIT 

LIBRARV 

ONIVERSITV OP 
CAtlFORNIA 



(JV^ 



C^^i 



•i*v • -* 



i -C'U 



f -I 



ZABAVNA OMm 

MATICE HRVATSKE. 

SVEZAK CLXII — CLXIV. 
NOVAK: 

P O D G O R K A. 



w 



u ZAGREBU. 

TISAK KARLA ALBRECHTA. 
1894. 



^ 



PODGORKA. 



SLIKA IZ HRVATSKOGA PRIMORJA. 



NAPISAO 



VJENCESLAV NOVAK. 



^% 



U ZAGREBU. 

NAKLADA „MATICE HRVATSKE" 
1894. 



COPVAODEO 
ORJG/NAL To'ee 
RETAINED 

■ EB 1 6 is: 



iOAN STACK 






PODGORKA. 



I. 



)osadna ljetna bura bijaže se utišala; pod njezinim 
mlakim krilima požutjela je i sljednja travka u ka- 
menom kršu, a sada se spuštala lahoreći veselo niz br- 
dine. More je sa živahnim naborima na širokoj i modroj 
pučini hrlilo k otocima, vrh kojih je zlatom planuo prvi 
sunčani trak iza goleme glave tvrdog Velebita. Rađjao 
se krasan dan. Nebeska se vedrina umiljato oglćdala u 
živoj vrevi malenih morskih talasa, bistrinom plovio je 
zadovoljno galeb umirivši se kadikad razkriljenih kreljuti 
visoko nad pučinom, gdje bi se digla luđa ribica, da mu 
obijestnom igrom podraži sokolovo oko. Velebitom zalila 
se Ijubka rumenkasta i ljubičasta boja, zamirući dolje sve 
jače u sivom, mrtvačkom bjelilu, što se naglo utaplja u 
debelo more. 

Gdjegdje izskočio iz sivog krša grm smreke i gdje- 
gdje prostrla se u kamenje njiva kao žućkasti plašt. Na 
kraju jedne takove njive, a kakve p6 ure hoda od mora 
stisnule se tri, četiri kućice. Iz daleka bijele im se zidovi 
i crne Čad javi krovovi, jer su na visoku; gledaju preko 
mora i susjednog otočja s lijeva obale kršne Dalmacije, 
s desna modrušasto Istarsko gorje i ravno spram sebe 
talijansku zemlju kao sivkasto-modru prugu u zarubku 
plavetnog nebeskog svoda. Zaledje brane im strme i go- 
leme glavice Velebita, a oko njih — kud uhvati oko — 



049 



6 

sve siv kamen, sve pust kraj, začinjen samo u njihovu 
susjedstvu tamnolistom smokvom i žutolistom lozom, na 
kojoj dozrijeva plemenita i žarka kapljica mirisavog pod- 
gorskog dračevca. Pred kućama raste njekoliko jasena 
šireći grane k morskoj strani, kud nosi bura svojim kri- 
lima; izmedju kućica i ogradjene njive stere se dvor, 
t. j. poširoka, zemljom nabita ravan ; na dvoru naslagana 
su za zimu drva, a tu se, dok ne pritisne ciča zima i 
dok se ne surva sa planine prava bura, stječe sav život 
ovih podgorskih žitelja. Tu predu žene predju, muževi 
nabijaju bačve i popravljaju orudje; tu se igraju djeca, 
sunča se mačka i čeprka domaća kokoš. Na dvoru sabijen 
je od zemlje i trap, gdje se čuva vino i krumpir, a po- 
dalje trapa ogradjen je šupljim zidom tor za sitno i ro- 
gato blago. 

Iz tih kuća niz strmu dragu spuštala se k moru 
lijepog jutra djevojka. Tijelom je jedra, gotovo i pre- 
krupna. Crnu kosu povezala je tamnim rubcem, pod kojim 
se rumeni zdravo i puno lice i milovidno sjaju velike 
oči pitoma i Ijubka pogleda kao u srne. Pod rumenim 
i nješta pojačim usnama utisnula joj se sred oble brade 
dražestna jamica, od kud se na obje strane izvila krasno 
zavijena lična crta. Jedro joj je tijelo sapeto do bijelog 
grla domaćom crnom surinom, pod kojom je pašom 
opasala crnu suknju, što joj se valovito njiše niz jake 
bokove. Djevojka je jaka, al mlada, bit će joj jedva se- 
damnaest godina. Osobito joj se od one jamice prelijeva 
licem nevina, Ijubka dražest i samo ju debele crne obrve 
nad velikim očima i ogorena put čini ozbiljnom dje- 
vojkom, koja drži u rukama svu kuću i čeka, da se gdje 
udomi. Ona hotice na to još ne pomišlja i da ju o tom 
upitaš, rekla bi malko stidljivo, ali bez otezanja: Molim 
vas, ja sam još premlada za udaju. 



Na lijevu je ruku objesila djevojka koš pun ribe. Sto 
su ju ukućani donijeli iz sela, a ona pošla k moru, da 
joj ostruže strgotine i drobove pobaca. Pod prstima hitro 
premeće grubo pletivo od domaće predje i više po- 
skakuje, nego što hoda strminom, od kamena do kamena, 
a da joj se jaka noga u opancima nikada ne omakne 
kraj stupeža, niti se udari u hitrini o tvrdi kamen. Po 
licu i pogledu, čini se, da ne misli ništa ; oči je oborila 
ravnodušno preda se i leti pogledom strjelimice od kamena 
k čarapi; kadkad zapjevucne izprekidano dubokim altom 
pjesmicu iz kola. 

Kad je došla na sto koračaja k moru, gdje se u dnu 
dr&ge oštar i siv kamen zaoblio, ubijelio i izbrusio do 
simog, rek bi iz daljega, mekanog pijeska, sijevne joj 
veselo crno oko i ona skupi naglo pletivo u desnu ruku 
pa poteče niz brdo hitro, da se činilo, sad će joj pre- 
vagnuti tijelo niz strminu. 

U dnu žala bila je u sam pijesak privučena mala 
ribarska barka. Kako se poveselila, kad ju je ugledala! 
Od djetinjstva bijaše joj mila zabavica, da se zanjiše u 
barci, koja bi rijedko kada u ovoj draži pristala. Kolika 
slast poljuljati se na toj ogromnoj zibci i pri tom raz- 
vezati slobodno tok smjelih djetinjih misli 1 Ona bi sa 
praga svoje kuće vidjela more, ali daleko dolje, a u 
barci se nije vozila možda dva puta u životu. Do sela 
vodio od njihovih kuća poprijeki put, pa se sva kupo- 
vina nosila u kuću na ledjima ili na konjčetu. Zato je 
bila sva sretna, kad bi s visoka proplanka ugledala u za- 
ljevu barku. Tad bi se spustila niz strmi kamen kao zrno 
i tko bi ju gledao, gdje ovako hrli, pomislio bi, da joj se 
brze noge ni ne dotiču kamena. Koliko ju puta potjeraše 
od te zabavice ribari, a koliko psovaka podnašaše rad 
nje u kući : Tko bi ju od nje odvratio ! — Čim je sašla 



8 

k moru, baci na pijesak ribu i pletivo, skoči u barku, 
povuče se na krmu, sjedne, uhvati se rukama za obje 
strane barke i njezina igra započe onako, kako se igrala, 
kad joj je bilo osam godina. Mlado lice čisto joj je od- 
sijevalo srećom, kad se barka sve jače zamahivala na 
jednu, pa na drugu stranu. Zažareno i upoćeno lice po- 
lijevaše joj ugodnim hladom sa obale vjetrić, oči joj se 
smijahu djetinjom radošću, a kako je taj čas poskočilo 
sunce na vrh bila, i jako mu se svjetlo prolilo po svoj 
draži, navuče tanki rubac na oči, pa raznjiše barku, da 
je more oko nje sve pljuskalo. I ta nestašna igra bivaše 
sve žešća, da je barka gotovo crpala vodu iz grgoljećih 

valova dok se djevojka naglo ne prenu. U svojoj 

zanesenosti nije izprva ni osjetila, da je kljun barke prestao 
bio grebsti po morskom dnu. Njekakva slutnja uhvati joj 
srce, ona potisne rubac s očiju i poleti k prednjem dijelu 
barke : U istinu — barka se odmaknula od obale .... 
Na taj pogled potisnula joj se sva krv prama srcu, u 
prsima joj stade silno kucati prestrašena krv, i ona gle- 
daše časak nijema u odaljenu obalu. Ali opet joj se po- 
vrati svijest i ona smiješkom na ustima, kao da se ruga 
svomu strahu, zagleda uže na barci. Pograbi za to uže 
i povuče ga — al ono je puzilo bez zaprijeke kroz more. 
Kolut užeta, što je bio na obali prebačen oko kamena, 
izpuzao se lagano i ono se sada vuklo poput velike zmije 
izpod mora prama pijesku. I istom što je dovukla kolut 
pod samu barku, opazi, da su ribari bacili i vesla na 
pijesak . . . Kako ću ? pitaše ju sada gubeća se svijest, i 
ona pohiti, ne znajući sama zašto, na krmu — al tu je 
već pod barkom zijevala tamna morska dubina. Sad se 
hitro vrati na prednji dio barke, gdje se kroz zelenkastu 
vodu vidjelo pjeskovito dno, ali tu osjećaše jače, kako 
vjetrić i talasi sve više odmiču barku od obale . . . Što 



je to ? . . . Nije li to luda šak ili možda ružan san ? . . . 
pomisli djevojka^ pa prijedje rukom preko očiju i nasmije 
se ujedno, ali njekakim tudjim, ledenim smijehom, koji 
kao da joj se nije oteo iz srca, nego glupo naletio iz 
njezine pomućene glave ... A barka se odmicaše sve 
više ... Ah — ta kako ću sada? ... I poćuti ledene 
kapljice na čelu i opet časak sladku zaborav — a onda 
sve jači strah stade joj stezati srce . . . Zatim osjeti nje- 
kake lude misli u glavi, od kojih nije znala, ima li se 
smijati ili plakati — dok joj se napokon trpko ne skupiše 
usne, na oči joj izpuza prva suza i ona, skupivši svu 
snagu, vikne prigušenim glasom k obali : O o-če-e-e ! Po- 
sljednji se glas vrati jekom iz gornje drage, a onda opet 
mrtva i nijema tišina, kroz koju se samo lepršeći po- 
vlačila burica i lagano grgoljalo more . . . Golem kraj, 
u kom je poznavala svaki poveći kamen kao namještaj u 
rodnoj kući, gledao je sada u nju pust, nehajan, mrtav 
i tudj . . . Već je i prednji dio barke uhvatio dubljinu, 
a sada, kad se otela od obale, čini se, da je sve brže 
odmicala u pučinu ... Sa svih strana okruživaše ju tamno- 
modra voda bez dna i tek na taj pogled kao da joj se 
vratio sred silnoga straha razbor; sjeti se na vesla i sagne 
se u barci — al da — vidjela ih je na obali .... Sad 
pograbi sa poda dasku i nagnuvši se preko strane, uzme 
veslati, ali je širokom daskom bilo težko upravljati pod 
vodom, jer ju je more svom silom iznosilo na vrh. — 
Kad je iza njekoliko jakih zamahaja vrgla opet k obali 
oči, opazi na užas, da je barka počela dosezati otvorenu 
pučinu. Sva klonula spusti mokru dasku u krilo, zagleda 
se prosećim očima k obali, a niz lice joj potekoše guste 
suze; pomislila je, da je izgubljena i njezine se ruke same 
sklopiše grčevito i usne joj stadoše poluglasno govoriti 
gospodnju molitvu ... A obala se odmicala ne mijenja- 



10 

jući ni malo svoje bezćutno lice, odmicala se nijema i 
gluha spram široke pučine^ na kojoj bi sred grgoljeće 
vreve djipnuo po koji bijeli val . . . Djevojka se obazre 
i pogleda preko široka mora k otocima, što su se milo- 
vidno kupali u jasnom svjetlu bistroga dana. Sve daleko ! 
Na obali nigdje čovjeka, na pučini nigdje barke, samo 
galebovi oblijetahu nad morem, ali i oni izbjegavahu 
blizinu njezine barke ; daleko prama Senju bijelilo se jedro 
broda, al njezin okoliš bio je nedogledan i pust, ona je 
ćutila, kako lagano gine u njegovoj hladnoj bezćutnosti 
kao u silnome grobu . . . Sva njezina pamet vrtjela se 
sada oko jedne nejasne misli : Ja sam izgubljena ! . . . . 
U tom času ukaže se na okretu drage mužko čeljade, 
odjeveno u tamnu odjeću. O ramenu svijetlila se tomu 
čovjeku puška i Luča — (ovako je bilo ime djevojci) — 
pogodi, da je to stražar carinske pomorske straže. Sva 
izgubljena nada povrati joj se u jedan čas i ona oćuti 
sladko osjećanje, da je spašena. Sklopivši obje ruke oko 
ustiju, vikne punim grlom k obali: 

— Oo — pomozite — odnese me bura! ... 
Čovjek na obali stane i, nadignuvši nad oči desnu 

ruku, upita: 

— Gdje su ti vesla? 

— Eto ih tu na žalu . . . Pomozite! . . . 

Čovjek skoči s njekoliko koraka u dragu, sbaci sa 
sebe gornje odijelo, otisne u more vesla, zatim se pre- 
krsti i zapliva od obale. Otiskujući pred sobom vesla, 
približavaše se dosta žurno k barci, gdje ga je čekala 
djevojka. Njezinu naglu radost smutilo je sada čustvo 
stida : Što će joj reći taj nepoznati čovjek ? . . . 

Čovjek se medjutim dokučio k barci; najprije doda 
djevojci vesla, a onda se uzpne sam vješto u barku. 

— Koja te nevolja donijela amo ? upita ju, namješta- 




' " 11 

jaci vesla, glasom, koji nije odavao ni malo zlovolje; 
čija si? 

— Marka Štokića iz te drage, odvrati djevojka jedva 
trenuvSi na nj izpod dugih trepavica. 

— Što si ulazila u barku — pa bez vesala! 
Djevojka slaže; htjela je očistiti ribu, a nije pazila, 

je li barka dobro privezana k obali. 

— Hvali Bogu, da si se na me namjerila; drugčije 
bila bi otišla k rabskim ćucima na večeru. A što bi ti 
otac ! 

— Oslobodi Bože! uzdahne djevojka povjerljivo; a 
djed! Što bi on sirota, da me je onako odnijelo more 
Bog zna kamo! 

— Kud bi te odnijelo ! nasmiješi se momak ; ta vidiš 
li, da je kanao zatvoren sa svih strana kao soba. Bila bi 
se lijepo s ovom buricom provezla, pa bi te večeras 
vratili Rabljani, a otac bi im platio dnevnicu; dva fo- 
rinta platila bi sav strah. 

— Čuvaj me, sveta Lucijo! 

— A ne umiješ plivati? 

— Ne umijem ta bila bi skočila u more. 

— Kažu: Za zlo ne treba moliti Boga! Dobro da 
sam dospio, dok nijesi odmakla dalje; bila bi uzbunila 
sve selo. 

— Sramote! Tko bi već od srama dolazio u Kle- 
novac! reče otvoreno djevojka. 

— Nije tolika sramota ; al djevojka si, pa znam, da 
ti ne bi drago bilo. 

Djevojka pogleda slobodnije momka. 

— Ja ću mučati, kao da se nije ništa dogodilo, reče 
momak kao od neprilike. Ako bi baš spazili, da mi je 
odijelo mokro, mogu reći, da je more samo odnijelo 
barku, pa sam po nju plivao; tebe ne ću spominjati. 



12 

— Dobar čovjek! pomisli Luča gledajući kradom, 
kako se momku cijedila voda niz košulju. 

Momak veslaše vješto k obali, te je barka, režući 
oštro sitne talasiće, što su proti njoj hrlili, zadubla 
snažno provom u pijesak. Momak skoči prvi na obalu, 
obavije uže oko kamena i pomogne izaći djevojci. Tad 
skine vesla, baci ih u pijesak i stane se odijevati, dok je 
Luča kleknula kraj mora da očisti ribu. 

— S Bogom, djevojko ! reče Luci bacivši preko ra- 
mena kratku pušku. 

— Hvala vam . . . Bog zna, što bi od mene bilo i 
što bi se bila napatila ondje sred mora . . . Sva mi duša 
protrne, kad pogledam onamo, kud me bijaše zanio 
vjetar. Vi ste me spasli. 

— Ta znam, ženska si, nijesi vična moru . . . Reci 
mi barem, kako ti je krstno ime.'^ 

— Luča, šane djevojka stidljivo. 

— Dolaziš li kada u selo? 

— Svetkom k svetoj misi. 

— Možemo se ondje opet vidjeti ... A sad moram 
u službu. 

— Daleko li? 

— Nije daleko, bit će naša barka tu gdje u zatišju 
koje drage. S Bogom. 

— Pa s Bogom ! . . . Hvala ! . . . 

— Ništa, reče momak i podje uz dragu. Ali dok 
nije stao silaziti niz drugi obronak brijega, okrenu nje- 
koliko fputa glavu k djevojci; htio je da još jedanput 
vidi, kakve su ono oči u te djevojke? Al ona je mirno 
klečala na rubu obale ko da ni ne zna, da je još tu 
blizu čovjek, koji ju je ovaj čas oteo igri morskih valova. 



13 



II. 

Varala se djevojka^ da joj današnja zlu sreća nije 
nitko spazio. S kljuna obale, što je nedaleko zatvarala 
selo Klenovac, vidio je njeki seljanin barku i kako mu 
je oko, vješto naći i razaznati svaku točku na morskoj 
pučini, razabralo, da to nije ribar, što se onako pušta 
nositi vjetru, stade mučiti zagonetka njegovu mornarsku 
dušu. A tek kad spazi, kako se kroz sunčani blijesak, što 
se prolio površinom, povlačilo nješto k barci, zaplela se 
zagonetka još više i sad nije mogao odoljeti (a bezpo- 
slen i onako), da ne razriješi tu čudnu pojavu, punu 
tajna za nj izkusna ribara i mornara. 

Pošavši do prve barčice u luci, ukrca se s još jednim 
dječakom i kad htjede zaploviti, tiagovori ga njeki do- 
maći gospodin, što je zijevajući i protežući se razgonio 
mamumost dugog spavanja: 

— Kuda to — Gjlira? 

— Ma njeki vrag — sude mornar govoriti nejasno 
ko da mu je težko priznati svoju ženskaračku izvjedljivost ; 
amo u draži nječija barka sama — ko da je žena, čini 
mi se, unutri — nosi ju bava* dolje, a onda njetko 
zaplivao — kažem vam — baš čudno ! 

— Stani, idem i ja s tobom, reče gospodin i skoči 
okretno u barku. 

Ovaka sitnica, neznatna promjena u jednoličju seo- 
skoga života bila je za ovoga gospodina čitavi kapital; 
valja naime znati, da je ovo seoski novinarski dopisnik, 
koji je s marom i žarom savjestnoga i revnoga kroničara 
točno bilježio svaki dogadjaj u svom kraju, i nastojao ga 
u što ljepšoj i zanimljivoj, gdjekada gotovo feuilletoni- 

* Bava = povjetarce. 



14 

stičkoj formi prikazati, te ga — prema skepticizmu svojih 
političkih razmišljanja — završiti stereotipnom frazom : 
»Mi, u ostalom, ne vjerujemo ni u tu pojavu tobožnjega 
okreta na bolje« — ili: »Dok se i si jedn ja hrvatska duša 
ne nadje s nama zajedno pod ovom dičnom zastavom 
hrvatskoga prava, mi držimo, da je i ovo samo mudri 
manevar i fino zamišljena varka za obsjeniti prostotu« . . . 
i t. d. 

Njekoliko izprekidanih, nejasnih riječi mornara, raz- 
bistrilo je za čas mamurluk ovoga gospodina i njegova 
žumalistička duša pod dojmom naglo razbudjene fantazije 
slagaše već stilistični oblik i zgodnu zaključnu riječ — 
nepoznatomu dogadjaju. 

— Žurnije! Upri bolje! nukaše gospodin svaki čas 
mornare tražeći nejasnomu dogadjaju izpod ruke zasje- 
njenim očima kakvi vidljivi trag. 

Kad je Luča uzela u ruke posljednju ribicu, zaplju- 
skaše dva dugačka vesla za oštrim šiljem, što joj je s 
desna zatvarao dragu, a zatim udje u dragu crna, malena 
barka. U barci bijahu ona trojica; stariji, prosjed čovjek, 
onaj mornar. Što je spazio Lucinu nevolju; njegov mladji 
drug, a na krmi sjedio je sav uzbudjen g. novinarski dopisnik. 
Bio je to čovjek od kakvih trideset i pet do četrdeset 
godina, plave, guste i kovrčaste, po sredini razdijeljene 
brade, orlova nosa, plavih očiju pritajena pogleda i po- 
nješto blijeda, ali puna lica. Kad je barka pristala k obali, 
skočio se taj čovjek na noge pokazavši svoj lijepi, visoki 
stas, a na pruženoj desnoj ruci s velikim zlatnim pečat- 
njakom na srednjem prstu, vidio se i iz podaljega du- 
gačak, pomno gojen nokat maloga prsta. Odijelo na njem, 
ako i puno raznih obilježja duge nošnje, odavalo je ruku 
gradskoga krojača, a on sam sa svojim kretnjama i na- 



15 

činom govora ako ne svjetsko, a ono barem gradsko 
čeljade. 

— Pravo si rekao, da je ženska, reče zadovoljno i 
ujedno brižnim tonom došljak mornaru; a sad valja da 
se izjasni ta zagonetna pojava na moru. 

— Hvala Bogu, još me nije prevarilo oko, što se 
mora tiče ; na kraju — to je druga stvar ! odvrati samo- 
svjestno mornar. 

Luča je u to očistila ribu i sluteći nješta nepovoljna, 
htjede poći uz brijeg. 

— Stani, djevojko, reče joj gospodin s krme; kako 
je ova barka dospjela bila onamo u pučinu? Nijesi li ti 
u njoj bila? 

— Nijesam . . . reče plaho Luče, al silna krv, što 
joj bijaše udarila u obraze, odavala je, da ne govori istinu. 

— Onda to nije čist posao, draga moja, javi se 
mornar; bila si sama u barci i onda je njetko doplivao 
k tebi — — i vrag vas znao! Meni ne ide u glavu! 

— Tko je to bio? upita gospodin; ne boj se, ta 
nijeste valjda krali! . . . 

— Ne znam ništa ... Tu sam očistila ribu, a sad 
mi je red da podjem kući. 

— Čekaj malo — ne ide to baš tako ! Bog zna, šta 

se tu krije Ako ne kažeš, mogao bi imati i sud 

posla ..... 

Ako i nije ovoga skroz shvaćala, opet drhtne pred 
tom grožnjom, ali ne reče ništa. 

— Eto, vesla su sva mokra a i barka evo, kako se 
cijedila voda s onoga plivača . . . Nješta se dogodilo, 
gdje si t i bila . . . Koliko je tu ribe da se očisti, a nema 
četvrt sata, što sam gledao barku i plivača, umovaše 
mornar poput vještoga kriminaliste. Ti znadeš, što se 
ovdje dogodilo. 



16 

— Čija si ti? upita ju gospodin od same neprilike, 
s kojim bi pitanjem najprije bacio svjetlo u zagonetnu 
tajnu, koja je za nj imala to veće vrijednosti, što se pri- 
kazivala zamršenijom. 

— Štokićeva, odvrati djevojka. 

— Marka Štokića? 

— Jesam. 

— I ne ćeš odati, šta se dogodilo? . . . 

— Ne znam ništa . . . reče ovaj put djevojka go- 
tovo kroz suze i podje uz brijeg. 

— Drž'te ju, da ju povedemo u obćinu! reče go- 
spodin mornarima u šali, al djevojka primi riječi za zbilju 
i hrljaše kao srna preko kamenja uz brijeg jednako, kako 
je silazila niz brijeg u barku. 

Starijemu mornaru, kao ni gospodinu na krmi ne 
mirovaše srce, a i mladjemu bijaše sad puno do toga, 
da se izvidi: šta je bilo? 

— Šta misliš, Gjura? upita gospodin starijega mor- 
nara tražeći očima po pjeskovitoj obali, da mu odgali 
jednu stranicu tajne. 

— Šta mislim? Ništa! slegne mornar ramenima i 
skoči okretno iz barke na pijesak. Kad je obišao vještim 
okom tlo, ustavi se naglo na mokru pijesku: Eto — 
rekoh li? 

— Šta je? Šta je? skoči gospodin k provi, izgubi 
ravnovesje i uhvati se srećom za jaka pleća mladjega 
mornara. 

— Evo, ovdje se odijevao. Evo ni mokri trag od 
barke, pa sve dovle, gdje je na ploči sjedio ... 

Gospodin juraše pohlepnim očima po novom odkriću, 
al i ono je moglo tek razdražiti njegovu izvjedljivost. 

— I ništa više — uzdahne b6no — ništa! 

I pretraživahu sada barku, obalu, pijesak i prosjeke 



17 

u oštru i crnu kamenu; gledahu u morsko dno — al 
nigdje ništa do onih mokrih tragova, Sto ih je po malo 
izpijalo žarko Ijetnje sunce. 

— Znaš li, šta je? dosjeti se gospodin. Djevojka 
ima djeda, dao bi glavu za nju, a vražju maćuhu. Da 
podjemo gore, evo glave, izvukli bismo pred njima iz dje- 
vojke svu istinu. 

Mornar pogleda u strmu, gotovo nedoglednu ka- 
menitu visinu i vrati se u barku: 

— Tko bi, Boga vam, gore uzlazio.^ Ta čut će se 
sve, ako i ne će danas. 

— Ja moram znati danas, reče gospodin važno; 
novine nemaju kad čekati na moja izviješća. 

— Pa vi hodte, a ja ću vas pričekati ovdje. 

Gospodin pogleda u brdo, a njegovo čustvo duž- 
nosti uzmaknu pred golemom strminom. Zato ušuti, otare 
s lica znoj, sjedne i zamisli se. 

— Odtisni! reče Gjura mladjemu mornaru. 

— Stani, pričekat ćemo još časak, reče gospodin. 
Sunce ne imadjaše još prave snage, bila je tek sedma 

ura jutra; s mora se dizao mirisav i svjež zrak, bijaše 
upravo čas za ugodno plandovanje na morskom žalu. 
Gjura izvuče iz džepa svoju zemljanu lulicu na tankom i 
kratkom rašeljkovom kamišu, napuni ju i pripali zadije- 
vajući pri tom vještim očima o svaki kamen i svaku ru- 
picu na morskom dnu. 

Bura se bila u to skroz stišala, a sjajna morska 
površina bljeskala se kao ogromno ogledalo o jasnoj 
vedrini i žarkom sunčanom svjetlu. U dnu se s barke 
vidio svaki kamenčak i sićušne girice, što su se u ma- 
lim jatima plaho kretale oko obale. Gjurino oko zapne 
o poveći, morskom travurinom zarasli kamen, i — ne- 

Novak: Podgorka. 2 



18 

mičući očiju s njega, — izvadi iz džepa tunju,* sagne se 
lagano k obali, ubere dva, tri puža i stuče ih jargolom.** 
zatim namjesti mekač na udicu i baci ju vješto kraj 
kamena. Jedva što je mćka dosegla plitko dno, izleti 
ispod kamena crn glamoč, uhvati pohlepno mćku i 
okrene se, da ju ponese pod kamen; ali taj čas trgne 
Gjara tunjom i izvuče ribu u barku. — Skidajući s udice 
glamoča spazi podalje barke dugačkog »kneza« šareno 
izpisanom kabanicom; sa svojim kolutastim, crveno ob- 
točenim očima poput goluba spazio je tonuću mćku i, 
kad mu Gjura dobaci udicu, okrene se poplašen k tamnoj 
dubini, ali se mahom vrati, uhvati gospodskim mirom 
mćku i htjede zaploviti s njome u dubinu — al Gjura ga 
vrati na udici k sebi. 

— O ušate! pokaže mladji Gjurin drug na široku 
modrastu ribu, što je elegantnim kretovima plovila prema 
plitčini i oprezno se opet vraćala ne puštajući s očiju 
lagano tonuću mćku. 

I gospodin s krme, motreći ludu lakomost ovih 
prekrasnih i dražestnih stvorova u bistroj vodi, zaboravi 
valjda na časak svoje poslanstvo. Koliko mu je priro- 
djena ili naslijedjena grabežljivost ljudska pohlepnim 
očima pratila mudru ribu, što je, sluteći varku, proti 
navali svoje proždrljivosti reć bi prkosno izbjegavala 
mćku — toliko mu se nametoSe umu filozofska pitanja o 
životu pa odredbi i smrti živih stvorova. I on, kako je 
po njekim lektirama bio sklon, da svjetle zrake svojih misli 
rado potamni pitanjima : Čemu to sve ? — Zašto to sve ? 
— bijaše sklon i sada, da napiše fuilleton »O inteli- 
genciji riba« — al tišinom zapljuskaše u blizini lagano 



* Nit spletena od konjske strune sa udicom. 
^* Držak krmila. 



19 

ploveća vesla i ču se dražestao grgoljanje vode. Primi- 
cala se njeka barka. 

— Filjuga !* — reče Gjura nehajno upoznavši po sluhu 
kaki je brod, i motaše tunju, jer je ušata ostala tvrdo- 
korno pri svojoj odluci. Nu kad je skinuo s udice puža 
i bacio ga u more, zaletjela se strjelimice i uhvatila ga 
istom što je na površinu pao, na što se Gjura nije mogao 
oteti , a da ju ne poprati doličnom kletvom. A go- 
spodin joj odredi prvo mjesto u budućem feuilletonu. 

U barci carinske straže bijaše ih s poznatim nam 
momkom sedmorica: šest veslača i na krmi njihov po- 
glavica, koji je od duga časa vukao za sobom tanku panu- 
licu.** Izim poglavice bila je sva službena odora samo na 
Mili, tako je krstno ime našega momka; ostali skidoše sa 
sebe gornje odijelo više od štednje, nego radi žege, jer 
ih službeno veslo nije odviše umaralo. 

— Odakle vi, kapo .'* upita gospodin poglavicu barke 
odvraćajući mu pozdrav rukom po vojničku. 

— Bili smo tu do Kladuše. 

— Imate li ribe? 

— Slabo skače, burno je vrijeme u zraku. Hoće se 
juga. Nemam evo nego dvije ušatice i jednoga sirunića. 
A vi ne ribarite.^ 

— Nemamo sa sobom ni tunja; došli smo drugim 
poslom amo, ali bez koristi. Nijeste li ništa vi opazili iz 
filjuge? 

— Ništa; a što je bilo? upita kapo motajući tunju, 
a mornari zaveslaše na se, da zaustave barku. 

Gospodin izpripovjedi čitavi dogadjaj — što je naime 
o njem znao. 



Barka pomorske carinske straže. 
Ribarska sprava. 



20 

— Ha, Mile! udari se Milin susjed rukom po ko- 
ljenu; evo glave, ti si tu bio! 

— Tko ? Mile ? uleti gospodin . . . Ded, Gjura, pri- 
vezi nas bliže ... Po čem to sudiš? 

— Ta ne vidite li, da nema na njem košulje? Eno 
je, suši mu se, a već je i suha . . . Došao mokar kao 
miš, al za Boga kazati, gdje se smočio. 

— Puška te ne će! pljesne Gjura rukama, našli se 
momak i djevojka sami u barci — a ne će biti čisti 
posli : taji on, taji ona . . . 

Nitko ne reče ništa, sva lica, raztegnuta djavolastim 
smijehom, bijahu uprta u Milu ; samo ga gospodin gle- 
daše zamišljeno,' da ugrabi tajnu s njegovih očiju. A nije 
se dalo tajiti, momak se našao u neprilici. 

— Što je bilo. Boga ti ? navali gospodin na nj, kad 
si je stao navlačiti rubaču ; što si se sastao s djevojkom, 
neka ti; djevojka je lijepa, a ti momak. 

Momka oblije rumen više od jarosti, nego od stida, 
i kad ga sa svih strana stadoše osjetljivije bockati, bude 
mu žao djevojke; ali da razprši ružno sumnjičenje, iz- 
pripovjedi sve. 

Koji vjerovaše, koji ne ; Gjura, koji je od same zlobe 
u opće malo vjerovao svijetu, kimaše zlorado glavom: 
Neka ti vrag vjeruje, da je samo tako bilo! 

A gospodin se žuraše kući, da mu vijest u zagre- 
bačke novine dospije još na današnju poštu. Sitni do- 
gadjaj bijaše silno razgrijao njegovu fantaziju — a gvoždje 
valja kovati, dok je vruće. Bio je ovaj čas uvjeren (kao 
o svakom svom dopisu), da tako zanimljive vijesti nijesu 
odavna donijele zagrebačke novine. A Bog zna, ne će 
li iz njih i u vanjske novine prijeći. 



21 

Tog poslije podneva klecahu u klenovačkoj crkvi tri 
stare žene, svaka u svojoj klupi, i, koliko je moguće bilo, 
svaka na svojoj strani, jer su po starom običaju žitelja sela 
Klenovca medju se zavadjene bile. U krilu držahu starice 
med suhimi crnim prstima čisla, a njihove glave pod 
oderanim, žutim rubcima mirno počivahu naslonjenom 
bradom na prsima ; u navoranim licima tih starica slabo se 
razlikovao pod rijedkim obrvama vodoravan potez zatvo- 
renih očiju iz dubokih brazda kože, te se crkvene muhe 
šetahu bez straha po sijedim vilicama kosa, što su im iz- 
puzle izpod rubaca. Za ljetuje žege bijaše ponješto vlažna 
hladovina u mirnim zidinama crkve ugodna i starice spa- 
vahu ovdje s krunicom u rukama spokojni san. Crkveni miš, 
osjećajući duboku i gluhu tišinu, izvukao se iz rupice i, uz- 
pevši se na prvu klupu, stane iznenadjen, pa se zagleda malim, 
crnim očicama u prvu staricu, kao da pita: Smijem li ti 
vjerovati? Al u to škrinuše pokrajna vrata crkve, miša 
nestane opet u rupici, a u crkvi se pokaže četvrta ovaka 
starica i sagibljući duboko koljena pred glavnim oltarom, 
prekriži se njekoliko puta ljubeći malu medaljicu, što je 
visjela o vrhu njezina čisla sitnih, smedjih zrna. Zatim 
baci zlovoljni pogled po svojim drugaricama, nu kako 
god je sa svim trima u zavadi bila, opet nije mogla odo- 
ljeti, da se tiho ne priključi k najbližjoj. 

— Custe li, Jelice ! povuče ju za rame, a spavajuća 
starica digne naglo glavu i uzdahne, kako je na prvi 
mah pomislila na samog župnika : Isuse, sladko ime ! Ali 
kad je bolje protrla oči i vidjela, tko joj prekida sladki 
san, namršti jače brazde svoga staroga lica. 

— I ne znate ništa, Jelice ? Danas sred bijeloga dana 
amo u draži našli stražara Milu Samardžiju i Luču Marka 
Štokića. Što velite na to? 






A /^ 1^. :i^y/^:ž </;^ž^, -Ja G i cći se ::csi:e i-rSL3cic. 

X^;ir, ♦ ir////fA ;<-: -lAf^^^ Cx Vj ^.re prii S2ss=:ak i po 
/l^fff^ /I« 1^ v,^ v,,// j riit p-::ta po sirklo; coć: - . - 

/A/t> ^ n ff/At\^A;:rA k/x! »Jekt*, prozvane tako po 
♦v//) jff i))/ i [fO AffumLtm/m krsacin imena, marljivo kar- 
^n\iU /,Utioyi %rfAVt \unMmči]t. Bijaba ih puna dva stola, 
4m/ )^m/;<, i(f/; ff)i:ihhcz, kop su s jednakim zanimanjem 
krf// I )^f»/j pratili U;k igre i zato s jednakim pravom 
<9 fijiinrt p)l) vino »od igre«. Poznati nam gospodin od 
)»<fM/* H^iio )r tfitjofjo ka«inijc u gostionicu i sjeo do jednog 
]intiU inlrido^, nu vrlo zaraslog lica, ali ozbiljnih i 
iifUn iMU^If/riitnili ctu; kako god je bio došljak poznat 
v|»'^ii«l* II Miirfmriir«, a inače u toliko neugodan svjedok 
knti 1({)M, Aio tujc mogao zamučati primjetaba, kojima 
M MiliU'iUi «lhin Hvnga klicnta - opet je danas na ve- 
liko {\\\\\\ \^\Aii\ i gledalaca sjedio miran i zamišljen, 
\\v »tvinuvM t^M^lIlnijeg pogleda na karte ni onda, kad 
\\\\\ ^\\\^\i\U nrt|rtv\ie dvije »napolitane« sa sve četiri trojke, 
\\t\VW ^^\y\\\y »\Apouo« i u rukama loših igrača. On da- 
|M\N* ^»»\l\x,^,W p\\ t^^ii, jMcUiuše rukom preko samišljena 



Ž3 

čela, očevidno — njegove misli bijahu drugdje, a po 
svem držanju činilo se, da ga njeSto muči, što bi rado 
kazao, ali samo na tudji upit. Ovoga nije mogao do- 
čekati, dokle nije njekoliko puta izvukao iz džepa na če- 
tvero smotan arak papira, odmotao ga i njekako trudno 
čitao sastavak, koji se, sudeći po vrlo išaranom precr- 
tavanju i izpravcima, rodio s velikom mukom. 

— A molim vas, gospodine Daboviću, šta vi toliko 
čitate? upita ga napokon njegov susjed igrač, kad je 
podao u druge ruke kup karata na miješanje. 

Gospodin Dabović protare se po čelu, namršti obrve 
i reče poput pisaca, svjestnih svoje veličine, nehajno: 

— Ta — baš ništa takova; dopis je, što sam ga 
poslao ovaj čas u Zagreb. 

— Ne bi li nam pročitali, ako se smije znati, o 
čem se radi.^ 

— Nije baš vrijedno . . . Medjutim, molim vas, pri- 
čekajte dijeljenjem karata, dok ne pročitam; nije tako 
dugačko. 

— Nu, pa čitajte. 

Nasta tišina oko obiju stolova, a pisac dopisa stane 
čitati svoj sastavak dosta ugodnim i zvonkim baritonom 
tražeći često kraj raznih obilježja nastavak pojedinih iz- 
reka. Sadržaj dopisa poznat je i onako našim čitateljima, 
s toga ćemo prepisati ovdje samo konac, kako ga vidimo 
otisnuta u dotičnom broju zagrebačkih novina: 

— »Ako se uzme, da je bura mogla skočiti 

svojom poznatom žestinom u ovim krajevima; ako se 
uzme, da je suprotna obala otoka gola, pusta, puna strmih 
klisura i oštrih, nepristupnih šiljeva; ako se uzme, da je 
to bila obična, slaba ribarska barčica, a u njoj nevjesta 
djevojka bez vesla; ako se sve to uzme i dobro pro- 
misli, onda se tek može uvidjeti silna pogibao i nesreća, 



24 

koja je prijetila nestašnoj djevojci! A našemu dičnomu 
stražaru Mili Samardžiji čast i dika za junačko djelo! On 
je zaslužio za taj čin priznanje i odlikovanje; mi mu se 
ne ćemo ipak unaprijed radovati, jer oblasti ne će da 
vide u našem kraju ni ovakih djela, pokle smo se svi 
složno našli pod vašom dičnom zastavom!« 

Svečani m6k cijeloga družtva bijaše mu očito pri- 
znanje, da je dopis krasno sastavljen. Nu u pogledima slu- 
šatelja bijaše i bojazni, da u tako svečanom času ne padne 
neumjestna primjetba, a bijaše i zavisti spram junaka do- 
pisa i to kod svih gotovo »službenika«; a ovi se opet bo- 
jahu, da s nespretnom kojom besjedom ne odadu tog 
osjećaja, što se protivi nauci svetoga pisma i ljudskoj 
društvenosti. 

^Samo dopisnikov susjed igrač, koji je pratio očima 
redak po redak, dok se čitao dopis, primjeti nakon dulje 
stanke : 

— Vi pišete »stermih«, što ne valja. 

— Po vašoj slovnici ne valja; al ja se držim Star- 
čevićeva pravopisa. 

— To je istina, ali on je osamljen u tom — 

— Molim vas, predignite karte, rine igrač nestrp- 
ljivo karte pred govornika, a kad je ovaj u prvih pet 
karata opazio dvije trojke i jednu dvojku, obustavi za- 
početu razpravu o pravopisu. 

III. 

Mile Samardžija bio je momak od kakve dvadeset i 
tri — najviše i četiri godine; plavi brčići bijahu mu 
tekar izpuzli nad gornjom usnicom. Njegovo ovisoko, 
gladko čelo i tamnoplave, ovelike oči zamišljena pogleda 
odavahu bistru glavu; ravan, pravilan nos, a još više s 



25 

njekom osobitom pomnjom zatvorene, rek bi, zavezane ojake 
usne davahu njegovomu dugoljastomu licu izraz njekakvog 
snovanja i traženja. Sto je, činilo se, čuvao u svojoj duši 
sakriveno kao pod jakim pečatima. Vrijedio je u službi 
i izvan službe kao dobar službenik i drug. Drugovi o 
njem medjusobno držahu, ako i s njeSta zavisti, da ra- 
zumije službu koliko i sam »kapoa, a bijaše upućen i u 
baratanje s jedrima i krmilanje po najžešćoj buri, ko- 
liko da se rodio na moru. 

Bio je rodom iz Krasna, nedaleko čuvene zavjetovne 
Majke božje sred Velebita a iz zaselka zvana Lemić-selo. 
U petoj godini izgubi majku, dvije se starije sestre pou- 
čavaše u susjedstvo, a on osta sam s otcem. Otac mu 
Dija Samardžija, bio krepak čovjek od kakovih trideset i 
pet godina, kad je ostao udovcem, ali se ne htjede že- 
niti po drugi put. Djeca starijeg mu brata okusiše ma- 
ćuhinsku neljubav i on rad ljubavi k svojoj djeci prega- 
raše, što mu, čovjeku u najjačim godinama, mnogo puta 
zabavljaše pamet. 

Kad mu obje kćeri odvedoše iz kuće, bilo je sin- 
čiću jedva šest godina. Sad je sva otčinska ljubav zapala 
milovidna dječačića. Kad se nije bilo bojati zla i nepo- 
godna vremena, vodio ga je sa sobom i u šumu, gdje 
je obirao hrastovu koru i prodavao ju u Senju strojaru 
koža; a kad bi se desilo, te bi se nevrijeme iznenada 
spustilo s neba, nije se mario bojati Mile, da će i jedna 
kapljica na nj pasti; otac je štitio samo njega, kako je i 
živio samo za njega. 

Jedne nedjelje sjedjaše otac s djetetom pred kućnim 
pragom; bijaše o proljeću, u nastupu samoga ljeta; sav 
kraj bijaše zazelenio, topao zrak mirno počivaše pod sjaj- 
nom vedrinom na bujnom tlu, jaki i srdačni poklik ptica 
javljaše se dragostnom snagom iz svakoga grmečka. Otac 



26 

izradjivaše sinu kolica, a mališ gledaše bistrim očima u 
crnu i košćatu ruku, kako vjeSto reže i postavlja klinac 
do klinca, mjeri, slaže i kuša, kako će se to okretati i 
kotrljati niz one trbušaste i valovite brežuljke, što su porasli 
poput valova u ovom širokom velebitskom proplanku. 
Svečanu seosku tišinu prekine naglo daleko kotrljanje 
kola po neravnoj, jarugastoj cesti. Tad se pokaza iza ne- 
daleka brežuljka ovelik oblak prašine, iz koje se izmicahu 
kola. Otac odloži posao i zagleda se Ijubopitno u kola, 
što su dolazila; bijaše to u ovom zaselku, pa u svetak 
nješto neobična. 

— Cigani — dolaze cigani, reče otac, a mali se stisne 
bojažljivo uz njegovo bedro. Koji bijes nosi njih amo? 

Dva suha, kosmata kljuseta odvuku kola u dolinu, 
i malo za tim razidje se velika ciganska obitelj po za- 
selku, da izprosi gdje šaku brašna, gdje jaje, a gdje soli 
Z2^ začin. 

Samardžija prisjedne opet na svoje mjesto i nastavi 
dodjelavati kolica, al mali okretaše sada bojažljivo oči k 
onoj strani, gdje cigani utvrdjivahu svoj šator. Na jedared 
baci se naglo u očevo krilo i zatisne mu glavu na gola, 
kosmata prsa. 

Iza grmlja pokaza se stara ciganka razkuštrane pro- 
sijede kose pod crvenim rupcem, odkritih prsiju i raz- 
drtih, blatnih haljina; na rukama joj bijaše golo dijete, 
rutave kose, crne, opaljene kože, al dražestnih djetinjih 
oblika. 

— Udijeli siroti, zaprosi ciganka, šaku brašna, da 
svarim cigančetu užinu. 

Dječak ju gledaše bojažljivo, ali Ijubopitnim očima 
iz otčeva krila. 

— Da U ti je to sin ? Bog ga živio ! Da mu ciganka 
kaže sreću? 



27 

— Bog dijeli sreću! odpovrne Samardžija gledajući 
samilostno na golo dijete. Sto je Ijubko prislonilo rutavu 
glavicu uz odurno lice stare ciganke. 

— Ciganka pogadja, ako Bog hoće . . . Daj, sinko, 
ručicu ... Ne boj ^e, zlato moje, evo i u mene sinčića . . . 

Tad se sagne, posjedne dijete na zemlju i čučeći 
pred otcem i sinom, vabljaSe sladkim riječima njegovu ruku. 

— Podaj joj. Mile, ruku, ponuka i otac dijete; s 
njekim tajinstvenim strahom miješahu se u njegovoj duši 
nejasne nade . . . 

Dječačić pruži bojažljivo svoju mekanu ručicu i čisto 
se strese, kad je osjetio, da ju je nestalo u crnoj, suhoj 
i kao izkrivljenoj ruci stare ciganke. 

Časak mu gledaše u dlan, pa zače vrlo dubokim, 
oporim glasom gatati, a otac joj hvataše pohlepno svaku 
riječ. 

— Ovaj rijez kaže, da si otvorena glava. Tvoja 
pamet mogla bi te učiniti velikim gospodinom, al na tom 
putu smesti će te ženska glava . . . Tog rijeza evo ne- 
staje, al ovaj mali zavojiti biljeg kazuje, da će te sreća 
pratiti za svega života . . . 

Otac sagne glavu i, kad je našao taj zavojiti biljeg 
u kutu pod kažiprstom svoga djeteta, poćuti se veseo, 
i naspe ciganki pun rubac brašna. 

Dva dana za tim vraćaše se pod večer iz šume 
goneći pred sobom konjče natovareno hrastovom korom. 
Začudi se, što po navadi ne dolijeće preda nj sinčić. Bit 
će gdje s djecom, pomisli i raztovari konjče, naloži 
vatru, namjesti kotao vode i uspe u nj njekoliko krum- 
pira. Prve sjene mraka stadoše već plaziti dolinom, al 
djeteta ne bijaše kući. Izadje pred kuću i stane dozivati 
na sve strane: O Mile-el a iz daleka ozvanjaše mu 
jeka: e-e. 



28 

Neugodna slutnja pojavi mu se u duši i on izleti do 
prve kuće, do druge i treće, al nigdje mu ne znadoše 
kazati, kud mu se djelo dijete. 

— Za Boga, ljudi, kud bi mi dijete? ... i sve jače 
strah ugrizaše mu se u dušu, 

— Mile-e ! Sinko-o ! vikaše opet, al odgovaraše 
samo jeka; od rastućeg straha smutila mu se sve više 
u glavi bistroća, da misli, gdje bi potražio dijete. 

Sad mu sune u glavu strašna misao. Jučer otidjoše 
od ovud cigani — da se nije koji pritajao u grmlju i 
oteo mu sina! — U prsima ga htjede prigušiti b6ni 
grč, lice mu se nakrivi i noge stadoše drhtati pod njim . , . 
Već su mu možda i oči izkopali — što će, ako ga ta- 
kova nadje ? . . .. Osjećaše, kao da će se srušiti od bolne 
pomisli. 

— Mile-e sinko ! zavapi sada kao da je osjetio leden 
nož u srcu, a gle, sladki, poznati, mili glasić njegovoga 
sina javi se od njekud : Evo me, oče, evo I . . . 

— Gdje si, tepče moje zlatno! poleti u susret dje- 
tetu, razkrili ruke i podigne ga u naramak ljubeći mu 
drage oči. 

Sad mu dijete izpripovijeda, da je čulo, kako je tu 
nadaleko škola, gdje djeca uče čitati i pisati. Prohtjelo se 
i njemu, da podje u školu, te hodi i hodi uvijek cestom, 
sve dalje i dalje, dok nije dospio tamo, kud ga već 
jedva nošahu nejake noge. 

— I bio si u školi? snebivaše se otac, jer je jedina 
škola u svem ovom kraju bila u selu K., a donle ima 
jakim nogama podruga ura hoda. 

— Jesam, pohvali se dijete — i sjedio s drugom 
djecom u školskoj klupi. 

One noći spavaše otac nemirno. Odvažnost ovako 
nejaka djeteta vidjaše mu se kao božji mig, a odan u 



29 

svojoj priprostoti suvjerju, stade sve jače i jače razmi- 
šljati, što mu je gatala djetetu ciganka. 

— Bi li rado polazio u školu? upita drugi dan 
dijete. 

— Moram, oče, kad sam već pošao; ta idem i 
danas. 

I od tog dana vodjaše, kad je dospio, sam dijete, 
a kad je bilo prilike, izručivaše ga drugima, da ga vode 
u školu i doprate kući. Tako je Mile u ljetuje vrijeme 
kroz četiri godine barem dva puta u tjednu dolazio u 
školu i — što je otcu bilo dosta — naučio čitati »svaku« 
knjigu i napisati, što god si mu rekao. 

Slikovit kraj, u kom je živio Mile, mogao je hra- 
niti njegov duh poput žive knjige ; bistar od naravi, kao 
sav narod u tom kraju, a zadojen u srce i onom kap- 
ljicom, što se zove poezija, gledao je sav taj okoliš 
kao živo pitanje, što mu razgaljivaše svoje tajne s po- 
moću njegovog bistrog uma i živahne fantazije. Sa strma 
brežuljka, gdje su njegovi pradjedovi postavili temelj 
rodnoj mu kući, gledao je ravno spram sebe široke, va- 
lovite livade, ravna polja, tamnu i nizku ljeskovu šu- 
micu, slikovitu, crnu goru sa ljubičastim vrhovima, a 
kad je preko velike ravnice odskakao za blagom do 
ravnog proplanka, kojim se sa juga kao ravnim rubom 
odsjekao ovaj kraj, pukla bi mu pred očima najprije 
strma, gola i sivim, sitnim kamenom kao podzidana kosa, 
a iza nje gomilahu se silne stijene, kamenito i divlje 
obraslo prodolje, goleme litice i veličanstveno brdje 
stražeći gorostasnim mirom nad dubokim i strašnim 
kotlinama i ponorima poput bezdna. 

U nedaleku Krasnu, kud se hodočasti u godini dva 
puta — na Veliku i na Malu Gospu — vidio je prvi 
put silnu, gotovo nedohvatnu sliku stranoga svijeta. Ubava, 



30 

golema dolina zaokružena gotovo pravilnim krugom gorja 
sa starodrevnom crkvom čudotvorne Matere božje na 
sjevernom proplanku, napunila bi se zelenim šatorima, 
medj kojima vrvljahu tisuće šarolikog ljudstva. Tu bi se 
zgrnuli obrijani školjani u crnom kratkom kaputiću i 
širokim hlačama; njihove žene u tijesnim prslucima na 
jakom tijelu i oblim, širokim krilima niz jake kukove; 
senjske gospodje i gospoda sa velikim slamnatim šeši- 
rima i bujne bijelo odjevene Ličanke i junački Ličani u 
crvenim prslucima sa srebrnim tokama pod malim crven- 
kapama; Bošnjaci i Bošnjakinje u širokim dimlijama, 
mužkarci povezanih glava, a žene sa fesovima punima 
zlatna nakita; žene i djevojke obilazeći na golim kolje- 
nima, s krunicom u rukama i suzama u očima oko 
crkve ; nakaženi prosjaci pjevajući svoju nevolju i prošeci 
milostinju ... Ta vreva, žamor, pjesma, vika, ta sva 
golema i slikovita pojava gotovo bi mu obatalila svojom 
veličinom maleni duh, što je nalazio svud novost, kud 
je krenuo očima. A istom kad bi pala noć ! Stotine pla- 
menova dizahu se iz zemlje, sivi stupovi dima stapahu 
se gore sa tminom pred zvjezdanim nebom , na raž- 
njima rumenili se janjci, cilikahu gusle, svirahu diple, 
vrtjelo se kolo, orila se pjesma — sva se ta ogromna 
slika kao njihala u noći, što ju je sa svojim tamnim, 
ogromnim krilima sa svih strana blago zakrilila. — Dugo 
i dugo iza takova proštenja lebdjela bi pred njegovim 
očima ta šarena, ali lijepa slika, dugo ozvanjaše u duši 
njegovoj ona svirka i glasna vreva silne svjetine. 

Svake nedjelje i svetka polazio je Mile s otcem na 
službu božju k župnoj crkvi sv. Antuna, kud su imali prijekim 
putem podrug sat ići. I taj kraj bio je, ako hoćeš, još 
slikovitiji od okoliša njegovog rodnog zaseoka. Ubavo 
selo palo u zagrljaj jaka gorja; pred lijepom crkvom i 



31 

župničkitn stanom, zidanim po jednom nacrtu za javne 
zgrade u bivšoj vojničkoj Krajini, pružila se ravnica kao 
dlan; s jedne strane otimlje joj jednoličje lijep, zidan 
bunar, a s druge ju ukrasuju tri starodrevne slavenske 
ogromnih krošanja i silnoga debla lipe. Napram selu teče 
široka, plodna dolina, na njoj se zelene svakovrsni nasadi 
izmedju zlatnog talasanja dozrela žita. S iztoka zakriljuje 
selo jaka gora jelova i bukova, sa zapada digo se goli 
krš, a s juga karakteristično kraško brdovito tlo s ogrom- 
nim sivim stijenjem, med ju stijenjem s jakim grmovima 
sa dubokim korijenjem u zemlji crnici. Na jug prelazi 
dolina lagano poput broda u oštar kut, a što je iza njega, 
nije još vidio Mile; samo mu mašta pričaše čudne priče 
o moru i brodovima — al to je daleko dolje, kud će 
ga donijeti sreća, kad išta godinama ojača. 

Jači je utisak ostavilo ovdje u njegovoj duši njeSta 
drugo. Kad je jedne nedjelje ušao s otcem u župni dvor, 
gdje mu je otac platio tri groša za očenaše na pokoj duše 
svoje pokojne žene,- svratiše na se svu pozornost Milinu 
velike i debele knjige naslagane u visokim policama i sa 
crvenim i crnim hrbtovima, pod kićeno utisnutim zlatnim 
slovima. Spustivši mrtvo ruke niza se, zagledao se mali 
širokim očima i otvorenim ustima u te redove knjiga: 
njegova duša bijaše obuzeta skroz nejasnim mislima ; nije 
znao, što će sebe upitati, bijaše mu kao onda, kad je u 
školi čuo prvi put iz župnikovih usta tri potresne riječi: 
Smrt, nebo i pakao! — Tri silne tajne zinuše pred njim 
kao tri crna ponora, nad kojima se dizaše u nedohitnoj 
veličini i sjaju gospodin Bog, — Podje mu za rukom, te 
sricanjem pročita zlatom utišteni upis na crvenom hrbtu 
debele knjižurine. Dva, tri puta pročita taj upis i upamti : 
j^Prudentia pastoralis«, al te riječi otvoriše tek vrata jačoj, 
neizmjernoj tajni, koja je u sebi obuhvaćala nebo i pakao. 



32 

život i smrt. — I čisto se prene iz svojih sanjarija, Sto 
mu stadoše iznašati pred oči mutne slike o licu božjem, 
Adama i Evi, stablu spoznanja, jabuci i zmiji, angjelima 
sa plamenim mačevima... kad ga otac povuče za rame: 
Podjimo, Mile . . . Kad je pogledao župnika kraj pisaćeg 
stola, sunu mu u pamet : Taj znade to sve ! . . . I bojaž- 
ljivo digne oči na okruglu, crvenu glavu župnika, koji 
je korio njeku seljakinju, što još nije platila ukopa za 
dijete. Tad svrne još jedan pogled na otajstvenu knjigu 
i na polazku iz sobe ote mu se iz djetinjih grudi dubok 
uzdah, kao da je sretno doplovio iz tudjega kraja u 
otčeve ruke. 

Već mu je bilo petnaest godina, a pitanje o tajnama 
života i smrti mučilo ga je jače, nego kad je o njem na- 
slutio videći prvi put ogromne knjižurine, što mu se sa 
svojim mrtvim mirom pričinjahu kao spavajući dusi, koji 
svjedoče Bogu, kad poželi da se radja i kad hoće da umire 
život. Zvahu ga vršnjaci vilenjakom, jer je u čas izhitrio 
pjesmicu, o čem si htio. Bio im je čudak, mnjahu o 
njem, da mu škodi mlad mjesec, a rugahu mu se, kad 
je bio gotov izbosti očima svaki pisani ili tišteni papir, 
koji bi mu u ruke dopao. Dok oni bijahu zadovoljni sa 
svakidanjim obrokom, pustom šalom i igrom, on je sebe 
mučio nječim, što mu samomu nije jasno bilo. To nješto 
bijaše daleko, veliko i tamno, samo je slutio, da mu se 
primiče s pitanjem: Što je pisano u onolikim knjigama 
i s onim tajnim riječima? Bio je skroz uvjeren, da nema 
pojave ni sablasti, koju ne bi župnik iz onih knjiga poznao ; 
u njima su blagoslovi i zakletve, kroza njih obći s angje- 
lima i goni vragove. A što jošte? Što ima u svijetu jošte, 
da se popiše u onolike knjige? Ta sve obasjava božje 
sunce sa svojim svjetlom... a što je sunce? Bog je rekao; 
Budi! — i bilo je svjetlo. Tako je postala noć, tako po 



33 

njegovoj volji niče, raste i plodi se bilje, kupe se oblaci, 
daždi, sijeva i grmi; radja se ljeto i zimi urlaju bure; is 
njegovom voljom i znanjem plovi u moru riba, u zraku 
ptica ... Pa ipak je sve to prodahnuto onom tajnom, 
koju ne dohita njegova pamet, al on ju ćuti u svojoj 
duši; osjeća svu njezinu veličinu i snagu, što ju očituje 
sad neizmjernim miljem svoje ljubavi, a sada svom stra- 
hotom svoje grozne, uniStujuće sile . . . O tom doista 
pišu knjige; oh tri puta sretan onaj, koji poznaje njihov 
tajni jezik! — — 

Mile je sada već pomagao otcu u zaslužbi i njih dvojica 
dospijevali su kraj otčeva zanata obraditi i ono zemlje. 
Sto su je imali. Ako ga je način života i odgoja i nau- 
čila, da bude spretan i radin, opet je otac mnogi put 
vidio, kako mu je nevoljko pri poslu. Jedino kad bi sina 
opremao s hrastovom korom u Senj, bijaše mu duša ve- 
sehja. Gatanje cigankino čvrsto je otac zapisao u pamet i 
došao do zaključka, koji mu se i svidjao, da će Mile na 
svom vilovitom putu sresti valjanu djevojku, udomiti ju 
ovdje i prionuti živo, da u starom domu procvate novi 
život i božji blagoslov. Zato ga iznenadi jedne večeri 
Milina izjava. 

One se večeri vratio Mile iz Senja i polagaše otcu 
račun i novce. Sto ih je utržio. 

Bilo je na početku jeseni; u gori se još držao list, al 
klonule petlje, taman i uvijen kao da se rad zaštititi od 
jutrnjih mrazova; hladni vlažni vjetrovi kidahu po malo 
i tu zelen, a kad bi pala noć, zviždukahu visoko u zraku 
njekakve velike ptice, a daleki šum u gorama čuo se ne- 
prijatno i hvatao se kadikad duše, kao da se lagano pri- 
miče pobjeda smrti. 

Sred nizka ognjišta kod Samardžije tinjala je žera- 
vica, oko vlažnog panja hvatahu se slabi, modruSasti 

Novak: Podgorka. 3 



34 

plamenci; kraj ognjišta sjedjahu otac i sin, al razgovor 
im zapinjaše. Bila je osma ura noći, u to doba spavaše 
već sve selo, al stari Samardžija bijaše danas proti obi- 
čaju napunio još jednu lulu i podkresivaše vlažni panj, 
s kojega bi se pucketajući razletjele po zraku rumene 
iskre. Htio je da zaviri dublje u dušu svoga djeteta. 

Bio je starac tužan — a kako i ne bi? Sin mu je 
eto mrk, mučaljiv, nješta mu nevesela tišti dušu, a sve 
misli zaklopio u se, ne govori, ne tuži se, da skine pola 
tuge pred rodjenim ocem. 

— Otče, rekne iznenada sin. 

— Slušam, sine. 

— Rekao bih ti nješta, a bojim se i — žao mi je reći. 
Otac se smrkne, al ne reče ništa. 

— Ne ljubi mi se ovaj život . .- . Dokle radim s tobom, 
veselim se da ću opet u grad, a kad se vratim u ovu 
samoću, ovije mi se jača tuga oko srca. 

— Vidim te i da znaš, kako mi je, gledajući te 
takova! Sinko, nije dobro, da ti se toliko omrazila 
očinska kuća. 

— Znam, otče, al eto: ne mogu si pomoći. 

— Poslušaj mene. 

— Hoću, ako mogu. . , 

— Mlad si, u tebi morala bi sad igrati sva krv. 
Možda i jest to u tebi, a ti ne znaš . . . Pusta nam je 
kuća, nas dvoje sami kao dva pustinjaka . . . Oženi se ! 

— Ja, otče.^ 

— Čudan si. Meni je bilo šestnaest godina, kad sam 
tvoju mater doveo u ovu kuću; voljeli smo se, ova je 
kućica bila pravi raj. Pok je nju pokrila crna zemljica, 
zlo. Dvije ti sestre odvedoše, sad kao da ni nijesu moje ; 
daleko su, priljubile su tudjoj kući. Ostao si mi ti, al 
s takovim slabe mi radosti u ovoj kući. Ne smijem pomi- 



35 

sliti na to^ mahom mi padnu pri poslu ruke. Kakvo ve- 
selje mučiti se, kad te gledam takova? Poslušaj me; oženi 
se, vidjet ćeš, sve će biti drugačije. 

— Ne ću, otče. Srce me vuče u svijet, onamo je 
lijepo, ja ginem za svijetom. Pusti me, otče, da vidim, 
ne vara li me srce; ako nije onako, kako mi duša go- 
vori, a ja ću se vratiti i poslušati tebe. 

— U svijet! U kakvi svijet? Po što? — Vidiš 
Pavla Šegotu; upropastio je u svijetu kuću. 

— Nije imao pameti. 

— Vele, da je imao — i suviše! 

— Eto Jurčića . . . Sad će u velike škole i Bog 
zna, kakvo će čeljade biti od njega; čut će se za nj 
daleko ! 

— Protukao se kroz dijačke škole, a čime ćeš ti u 
svijet? Po kakovu poslu? 

— Već sam našao . . . Idem u financijere . . . 

— Kako? Ne primaju ni tamo samo tako . . . 

— Sreo sam čovjeka financijera . . . Pitao, veli, da 
mogu ... Pa idem. 

Otac ustane zlovoljno i podje u komoru. U prvi 
mah nadjača srdčba njegovu otčinsku ljubav i on htjede 
viknuti sinu s vrata : Hodi i podji s vragom ! Al kad ga 
pogleda podbočene glave kraj ognjišta, sažali mu se dječak 
i sirota starac uzdahne duboko. Njegove nade, što ih je 
gojio za svoje stare dane, gubljahu se, kao da ih pro- 
ždire ova tmina, što se nalegla oko njegove osamljene 
kućice. 

Prekrsti se i legne počivati, ali mu san ne htjede 
sklopiti trudne oči. 

U kasnoj noći digne se Mile s ognjišta i izviri na 
dvor. Vani je bila mrkla noć, duvaše vjetar i udaraše 
sitnom kišom o klonulo lišće. Bijaše mu u duši težko 



36 

i pretežko. U glavi ma je gorjelo, karala ga je savjest 
i mučila otčinska ljubav. Što će surac sam, kad udari 
zima? Ne će li ga ubiti tuga? ... A kako će biti njemu 
ondje u svijetu ? . . . Možda će se vratiti na otčev grob ? . . . 
On se uzjeca i plakaše dugo, a u dtiši sve jače dozrije- 
vaše misao, da ostane uz otca . . . Al grad i carska služba 
javi se opet u njegovoj pameti; kao začaran hlepljaše 
opet svom dušom tamo — i polu smiren vrati se tiho 
u komoru i legne pokraj otca. 



Dva puta putovaše pješke na Rijeku, svaki put pun 
darova, jer je držao, da i oni najmanji u službi imaju 
pravo reći : Uzet ćemo te — ili odbiti. Napokon ga pri- 
miše i zaprisegnuSe. Nakon godine dana službovanja pre- 
mjeste ga u selo Klenovac, gdje ga upoznasmo. 

IV. 

Kod Štokića, u Lucinih domara obstajala je neraz- 
dijeljena zadruga; zadrugom je upravljao Staniša Štokić, 
slijep starac od sedamdeset i pet godina. Izim očiju sa- 
čuvao je starac svu krjepčinu tijela i duha: muževan, 
čvrst hod, uzpravno tijelo, jake ruke, čvrst glas i — što 
je glavno — neograničenu vlast u zadruzi. U zadruzi 
bijahu još njegova dva sina, oba oženjena : Luka i Marko, 
Lucin otac. Luka je bio liiladji, imao je troje nedorasle 
djece, a Marku je bilo oko četrdeset godina. Lucin otac 
ženio se dva puta. Prva žena rodila mu Luču, a po 
smrti Lucine matere namjeri ga sudbina na Lucinu ma- 
ćuhu, ženu desetak godina stariju od njega, nelijepu i 
nedobru: bila je rodom iz Podgorja povrh sela Stari- 
grada (matice podgorskih prosjaka), a kad se namjerila 



37 

na ovu drugu udaju, otjerala je jedino svoje dijete, sin- 
iića od osam godina, u svijet. Kad je Marko čuo za to, 
zazebe ga nešta u srcu, ali bijaše kasno, da se vrati 
s naumljena puta. Bio je čovjek tih i miroljubiv i nije 
ni malo baštinio energije svoga staroga otca. »Sad kakva 
je — takva je«, sažme Marko ramenima i dovede u kuću 
Lucinu maćubu Mariju. Sreća, te je u kući vladala riječ 
staroga Staniše. Onu moć, kojom mnogi ljudi, — ne 
bih znao reći kako — vladaju nad svojim okolišem, 
osjećahu tvrdo svi članovi zadruge pod vlašću staroga 
Staniše; riječi slijepoga gazde jednako se pokoravahu 
Lukina djeca kao i Lucina maćuha. Istom bi se digao 
kakvi prigovor u kući, istom bi se osjetilo, da se plete 
njeka razmirica, pa bilo i u tišini — stari ju je Staniša 
doćuhao i bilo je dosta, da se pojavi na dvoru svojim 
ledenim licem obraslim dugim sijedim zalizcima. Pod 
njegovom vlašću bijahu svi jednaki ; nitko se nije mogao 
potužiti, da ga djed miluje manje nego druge, nitko 
nije poćutio, da je djed i u čem izkalio nepravedno 
proti njemu svoj gnjev. Nikada nije pohvalio jednoga, 
da izpsuje drugoga, niti je ikada prigovarao jednomu, da 
uzvisi drugoga. Ljubio je i pazio na svačije dužnosti 
jednako. Al ne ! Kad se ćutio blizu Luče, njegovo staro, 
čini se, tvrdo srce bilo je mekanije. Čuvao se, da mu 
zadrugari ne uvrebaju ovu slaboću, ali badava. Ona im 
nije bila tajna, ali su se i priviknuli na nju i bijahu nje- 
kako uvjereni : Ovako mora biti . . . 

Ova jača ljubav, kojom se Luča priljubila djedu, nije 
možda izprva ni postala radi nje same. Tiha ćud, posve- 
mašnja pokornost, njeka ženska nesamostalnost i slaboća 
Lucina otca nukala je Stanišu, da ovo svoje dijete nješto jače 
zaštiti svojom vlašću i ljubavi, nego drugu djecu, koja su 
sebi — već se to vidjelo u igri — znala sama izvojevati 



38 

svoje pravo i kazniti, tko bi im u nj dirnuo. Marko bi 
se u takvim prilikama uvijek utekao otcu ili materi, a kad 
nije njih bilo blizu, izvukao bi pri diobi redovito tanji 
kraj. Prva mu žena bijaše opet kao i sam dobra i me- 
kane ćudi, a staromu vrlo godjaše srcu, kad se mnogi 
put kao tajni svjedok uvjerio, kako je žarko voljela nje- 
gova Marka. Bog im bijaše dao samo tu curicu Luču, 
pa Bog zna, kako bi ju svojim popuštanjem i ludom lju- 
bavi odgojili bili, da se nije umiješao Staniša i ravnao 
djetetom skroz po svojoj volji. Zato je mogao osjećati, 
da je plod njegove njege sve, što je vidio na Luci dobra. 
Kad je djevojčici bilo sedam godina, umre joj mati, a 
dvije godine zatim dovede joj otac maćuhu. Već prvih 
dana osjeti Staniša, kakva je to maćuha, pa mu bude 
djeteta u duši žao; zato ga povuče bliže k sebi i pri- 
ljubi jače, nego ikojega člana svoje zadruge. 

Ponos i odlučnost a i razboritost staroga Staniše 
čula se na daleko; znali su za nju kapetani i kasniji na- 
čelnici; bio je mudar i odvažan, gostoljubiv i smjeran 
spram gosta, otvoren ali oprezan; nikada nije naglo obećao, 
ali što je obećao, i održao je, pa da je bilo vrći ruku u 
vatru. Kako je brzo progledao, što tko misU, tako je 
poznavao mnoge ljudske navike i slaboće; kad nije bilo proti 
poštenju, rado im se prilagodio, pa bilo da time i sebe 
prikrati. 



Tri dana iza one Lucine neprilike, kad ju je vjetar 
ponio s barkom u more — u oči nedjelje — spremaše 
se Stanišina zadruga na večeru. Sunce se naklonilo k 
otocima, ljetna se žega izgubila u vedrini, Ijubak lahorak 
dizao se od mora poigravajući jedva osjetljivo jasenovim 
lišćem; zrak je ugodno mirisao od svježa sijena; u mir- 



39 

nom okolišu čulo se klopotanje zvonaca i blejanje ovaca ; 
iz sela Klenovca strujalo je miločujno cinkanje crkvenih 
zvona. Iz kuće se dizao ravno u vis iz čadjavoga krova 
modar stup dima; na dvoru se izvalilo izplažena jezika 
domaće pseto, gledajući nebrižno troje mačeta, što se 
natezalo oko svoje matere, koja bi od časa do časa otvo- 
rila pospane oči i strignula staračkim mirom na obijestnu 
djecu. Kraj kuće kupila je po zidu Lukina žena osu- 
šeno rublje, a sred dvora sjedjelo je troje bjeloglave 
djece u dugačkim košuljama razgaljenih prsiju. Luka se 
zabavljaše oko blaga, što se vraćalo s paše, a Marko 
prevraćaše u ogradi vilama sijeno. Tad stupi iza kuće iz 
vinograda sa štapom u ruci Staniša i stane na kraju dvora. 

— O djeco, ima li vas koje ovdje? 

— Evo nas, djede, troje, skoknu djeca u vis. 

— Tko vas je salomio ogranak na menduli? A.^! 

— Marko je, vikne jedno dijete, a drugo i treće 
nadviče prvo: Nije, nego Dane, dok se četvrto ne -javi 
od njekud iza zida : Jesu, djede, sva trojica ; Dane se 
njihao, a njih mu se dvoje objesilo za noge, pa grana 
kvrc — a oni bjež ! 

— Čekajte vi, tepčeta nijedna! Samo vas dodji koje, 
da mu dadem mendula — — — O Luče! 

— Vari večeru, javi se Lukina žena; što želite, djede .^ 

— Gdje je Luka.^ 

— Eno ga kod blaga. 

— Kad se vrati, neka podreže onaj ogranak. Je li 
se vratila iz sela Marija? 

— Nije, al eto je svaki čas. 

Djed podje svojim laganim, odmjerenim korakom 
do kućnih vrata, iz kojih je lagano navirao na dvor dim, 

— Luče! 



40 

— O djede! javi se djevojka dignuvši se sa ognjišta 
i protare rukavom oči, jer joj se bijahu od dima zasuzile. 

— Hoće li brzo večera? 

— Gotova je, upravo skidam kotao, a i mlijeko je 
zakuhalo. 

— Zovni djecu, neka iznesu kakvu dasku il klupčicu 
na dvor; Bog je dao lijepu večer, bit će nam ljepše vani. 

— Uredit ću, djedo, a dotle će se sabrati svi u kuću. 
Za malo vrati se Marko noseći preko ramena vile 

i grablje, a malo za njim i Luka. 

— Jesmo li svi, djeco? upita djed. 

— Nema još Marije. 

— Eto i nje, reče Luka, tu je kod ograde. 

Jedva što počeše sjedati, udje u dvor Markova žena 
i skine sa ledja torbu. Njezino staračko i onako ne- 
veselo lice činilo se Ijutito. Nazvavši svima »Hvaljen Bog«, 
prisjedne k velikoj drvenoj zdjeli, iz koje se pušila vruća 
kaša polivena mlijekom. Luča porazdijeli svima drvene 
žlice, a kad djedu potvrdiše upit: Jeste li svi? prekrsti 
se on prvi i izmoli glasno očenaš i zdravu Mariju. Tad 
segne djed svojom žlicom u zdjelu, a za njim ostali. 

Dok se nije izpraznila zdjela, mucahu svi; samo je 
Marija na svoju pastorku bacala ljutite poglede, što ih 
je Luča jedva osjetila. 

Kad je i posljednja žlica pala u praznu zdjelu i Sta- 
niša opet na glas izmolio svoju molitvu, ustane Luča, 
da unese posudje u kuhinju, a taj čas izleti iz stisnutih 
usta njezine maćuhe kratak i oštar: Stani! 

Luča pusti zdjelu. 

— Govorit ću pred svima, a najprije pred djedom, 
jer nijesi osramotila samo sebe; kad sam slušala, nijesam 
od srama znala, kud ću vrći oči . . . 

Luča problijedi, a djed izvadi iz usta lulu i utrne žeg. 



41 

— Slušajte, kakvim je lijepim putem udarila naša 
Luča . . . 

— Luča, pa zlim putem? Da nijesi krivo čula? 

— Mislila sam iz prva i sama: ali sav Klenovac 
govori o naioj sramoti. 

— Stani, Marijo . . . Djeco odnesite se iz dvora ! 
Djeca skunjiše bijele glave, ali za čas se razletješe 

širom. 

Djed stajaše otvorenih usta, trepavice nad njegovim 
slijepim očima igrahu nemirno. 

— Sad govori, Marijo — al ne ! Reci ti. Luče, prva : 
Jesi li kriva? 

Luci se skupiše usme i onda naglo zaplaka: Oh, 
sramote, što sam ju jadna doživjela! . . . 

— Gospodine Bože! Ti, Luče?! — krikne starac 
uzvišenim, drhtavim glasom, što je ulazio u srce poput 
noža. — Govori za ime božje. 

Luča tiho plakaše, njezin otac trpljaše koliko i ona, 
a oči njezine maćuhe zalijetahu se poput blijeska sad 
k njoj, sad k ukočenom licu staroga djeda. 

— Govori — il hoćeš da ja govorim ? I . . . Eto 
vam u dvije riječi sve: Našli su ju tu u draži s njekim 
financijerom . . . Bog zna, vele, od kad se sastaju i kad 
se sastaju ... A zna se, kakva ju sreća čeka. Vrgla se u 
one nesretnice iz sela ; polovica ih sramotno živi bez za- 
kona božjega. Pa i ona za njima. A djed? A otac? A 
ja? A sva kuća? Uh gospodine Bože, što sam doži- 
vjela u ovoj kući! 

— Jao ! ... ne govorite, ne spominjite Boga ! krikne 
djevojka i zagrabi objema rukama svoju kosu. 

— Ne govorim ja, to govori sav Klenovac. Poreci ! 

— Djede, obrani me! Dobri moj djede! Djevojka 
poleti k starcu i spusti mu glavu u krilo. Njegove suhe 



42 

ruke obuhvate njezinu kosu. Nasta muk, samo je dje- 
vojka bolno jecala u krilu svoga djeda. 

— Ustani, Luče, reče djed nakon duga promišljaja, 
a onda podje i sam k ogradi i reče težkim i tihim glasom : 
Dodji, Luče, za mnom. 

Starac stupaše laganim i čvrstim korakom iz dvora 
dirajući štapom zid na ogradi. Kad mu se štap dirnuo 
vrata, otvx)ri Ijesu i udje u ogradu ; za njim idjaSe Luča 
pognute glave i zaplakanih očiju. Djed upravi ravno ko- 
rake pod visok zid obrastao do vrha gustim bršljanom. 
Pod zidom je naslagana gromača kamenja poput velikog 
kanapeta; tu, gdje je već o drugoj uri po p6dne pak 
sjena preko gromače, najvolio je starac posjesti. S obje 
strane gromače raslo je grmlje rašeljke, gdje su se gnije- 
zdili kosovi i slavuji. Ovdje bi podrijemao slušajući milo- 
glasni zvižduk kosa i romon slavujeve melodije. Po- 
sljednji crveni sunčani traci ugasiše se sada nad školjem, 
sihia i milotna tišina pade nad more i zakrili kraj, a na 
vedrini stadoše se pomaljati bljedjahne, sitne zvijezde. 
Vrh planine sjalo se bijelo , veliko svjetlo izlazećeg 
mjeseca. 

Djed sjedne i udahne duboko svježi, mirisan zrak; 
reče mirnim, ali bolnim glasom: 

— Sjedni, Luče. 

Luča se nasloni na gromaču blizu starca. 

— Bliže se primakni . . . Sjtarac uhvati punu ruku 
djevojke i reče : Sad govori . . . sve ... ma znaš, sve 
mi moraš reći . . . Bog ne dao, da ti jedna laž izleti iz 
usta . . . 

Luča izpripovjedi sve i ne zataja velik svoj strah i 
strašnu misao, u kojoj je živjela, da joj već nikada ne 
će stupiti noga na ovu zemlju. 

— I to je, veliš, sve? 



43 

— Jest, djede, sve. 

— Poznaješ li toga čovjeka, što ti je spasao život? 

— Ne poznam, prvi sam ga put vidjela. 

— Što ti reče, kad vratiste barku u dragu? 

— Ne sjećam se . . . D2L, reče, da mora u službu 
i da ćemo se vidjeti, kad sadjem u selo na misu. 

— I ode? 

— Ode dalje, a onda nahrupi onaj gospodin i što 
je dalje bilo, ne znam. 

Djedu se radosmo smiješilo lice, opet ga je blažilo 
sladko osjećanje, da je njegova Luča čista, da joj duša 
još ni ne sanja o zlu. 

— Dijete si i neka ti toga ! Vidiš li, nije se badava 
reklo, da zao jezik posiječe jače, nego sablja. Sad podji 
za poslom i ne boj se nikoga; dobre ljude čuva Bog. 

Kad je te noći Staniša po navadi na glas prvih 
pijevaca ustao, da na dvoru izpuši lulu, čuo se kroz pri- 
prte vratnice iz Markove komore ujedljiv glas njegove 
žene. Djed prisluša i bude mu žao, kako je žena zbog 
Luče napala muža. Zato otvori vratnicu i vikne u sobu : 

— O ženo, spavaj i pusti svog čovjeka, da se na- 
spava kratke ljetne noći. Umiri se: Luča je čista kao 
zlato ! 

Žena ušuti, djed posluša još časak, a onda pro- 
gundra za se: Oštriji joj je jezik od britve! — i podje 
opet u svoju komoru. 

Sjutra dan bila je nedjelja, ali se Luča izmoli, da 
ne podje u Klenovac k sv. misi; mislila je, da bi za 
njom sve žene i djevojke vikale: Glete mi djevojke! 
Pada joj na um igra kao curici od osam godina. Sramote ! 

A životne i družtvene prilike klenovačke vladale su 
zgodno tlo, gdje se mogu zbiljni i umišljeni ljudski po- 
roci dovoljno promatrati i suditi. 



44 



Selo Klenovac ubavo je sjelo u oduboku dragu hr- 
vatskog primorja. Kopno prama iztoku stere se jednolično 
pustinoi, kamenitim oblicima i s gdjekojom samo mrtvo- 
likom oazom kao tudja vida u bezkonačju sivog kamena. 
Ledja su toj pustoši golema velebitska glavina, na kojoj 
je ljuta bura pobrala i sljeduju spomen na kakvo zele- 
nilo. Iza tih glavina počinjala se još nedavno gusta ve- 
lebitska šuma, al joj je domaći nehaj a navlastito njeko 
družtvo Bečana (kojemu se ostanci hrane još i danas so- 
kovima te hrvatske šume) pomaklo kraj daleko u nu- 
trinju zemlje. Sa zapada selu teče zloglasni »canal dei 
Morlacci«, ali je more kod samog Klenovca dosta zašti- 
ćeno od bure, te malo koje zime poraste studen toliko, 
da se u selu vidi snijega. Kanao zatvaraju s druge strane 
redom otoci Pag, Rab, a dalje na iztok nastavljaju taj 
niz otoci sv. Grgur i Goli, što je sa svojom golijeti sjeo 
kao zagladjena neman u morsko krilo. S juga klenovačke 
drage uzpela se silna glavica, što se sa svojom golijeti 
strmo spušta u proplanak nad selom, gdje se zeleni nješto 
njiv^, vinograda, badema i smokava oko zidanih i milo- 
vidno razsijanih kućica. Samo selo zaokružilo se kao vi- 
jenac oko morske obale; pred njim je lijepo obzidana, 
ali plitčinom zasuta liika; oko obale drže se jedna druge 
same jednokatne kućice, a medju se obuhvatile su čisto 
obijeljenu crkvu sa sunčanom urom ; izmedju kuća teče 
njekoliko ulica u nutrinju sela, što se poput trokuta gubi 
šiljem urezanim pod proplanak. I s južne strane zeleni 
se tik povrh sela nješta vrtova, a ovdje se otvara sli- 
kovitiji pogled od mora na razvaljen grad iz polovice 
XIII. vijeka tik same obale. Ovo svjedoči o starosti sela 
kao što i nad selom dražestni brežuljak sa prijatnom crk- 



45 

vicom sv. Nikole sred seoskoga groblja, kako kažu, naj- 
starijom crkvom u senjskoj biskupiji. 

Klenovčani živu rđjavo; ljeti ikako, al zimi nikako. 
Prije bilo je bolje. Ne hasni mudrovati, kao da zavara- 
vaju sami sebe, pa reći (toliko da njeSta rečeš): »Va- 
rate se; prilike su iste i vremena ista; a da je bilo bolje, 
to vam se samo pričinja«. — Ne pričinja se; još pred 
dvadeset godina bilo je bolje — nije ni za izmjeriti, ko- 
liko bolje! Onda je još onaj vijenac kuća oko mora stajao 
cijel, svjež i pun — a pogledaj ga danas! Nagrdjuju ga 
ruševine bez krovova, prozori bez vratnica kao šuplje oči 
u mrtvačkoj lubanji. Nema deseuk godina, što su njeki 
Glavašići uzidali lijep domak pod brijegom sv. Nikole — 
a danas pusta ruševina. Još se vidi na ruševini polica, a 
na polici njekakva zdjelica : sve još stoji kao svjež grob, 
kao u kući oprema netom iznesena mrtvaca. Ele pro- 
pada! — 

Kako pitaš za miloga bolesmika, kakva mu bolest 
podkapa život? — tako te pita srce, kad si vidio Kle- 
novac prije, pa danas: Od česa selo gine i propada? 

Kad su nova vremena pobrala staro dobro, ostadoše 
ljudi prekrštenih ruku i stoje još uvijek zapanjeno i zi- 
nutih usta pred nečekanim zlom. A tko bi mogao i morao, 
malo se brine, da ih podjari i trgne na nov posao. Hrvat 
je po svojoj ćudi i prirodi konservativac nad svim naro- 
dima. Kad mravac sreme na svom putu kamen, on ga 
obidje, ako ne može prevaliti preko njega; Hrvat toga 
ne umije: on će pred takovom zaprekom šuti, zinuti 
i prekrstiti ruke i, što je najgore, vjerovati, da radi pravo. 

Kako je Rijeka ubila Senj, tako je Senj ubio Pri- 
morje sve do Dalmacije. Senj je bila glavna žila kuca- 
vica svega ovoga kršnoga i jadnoga kraja. Jednak, ako 
ne i jači udarac osjetio je Klenovac kroza to, što su pa- 



46 

robrodi iztisnali jedrenjaie. Malo je koji kraj rodio mor- 
nari, što ib je radjaio hrvatsko primorje od Rijeke pa do 
Karlobaga. Jedva dječak stane na svoje noge, već gleda 
i vježba se, kako se mora s pameća i snagom savlada- 
van na mom ljuta bora. Bistar, uztrajan, okretan a i odan 
bio je hrvatski mornar rado vidjen i primljen a morna- 
rici svih pomorskih naroda. Djetetom ukrcao bi se mali 
Klenovćanin na domaću braceru i oplovio svoj kraj s 
jedne strane do senjske Rijeke, a s druge do Dubrov- 
nika; odtuda bi se dječakom prekrcao na koji domaći 
trabakul, škunu ili brig*, obišao obale talijanske i dopro 
do Grčke — a mladićem plovio je već po vanjskim mo- 
rima na brodovima talijanskim, francuzkim i englezkim. 
Do svoje muževne dobe donio bi kući prišteđnju, udomio 
se i stao obradjivati vinograd, trgovati sa Senjom, dova- 
žati robu na barkama i bracerama, prevažati putnike — 
i živio mimo, zadovoljno i pošteno. Danas toga nema. 
Parobrodi ne trebaju toliko mornara, u Senj nemaju Kle- 
novčani po što, ogromni vinogradi »Rastovača«, gdje }e 
gotovo sav Klenovac bio posjednik, propadoše; je li ih 
ubila kakva bolest ili su propali s nehaja samih vlastnika, 
ne bih znao reći. Ostalo im je (naći će se iz ohologa 
Klenovca već sada i po koji prosjak u svijetu!) dvoje: 
jedni glodju tvrdi mornarski kruh sa slabom nadom, da 
će s tom zaslužbom dići propale krovove na svojim ku- 
ćama i sačuvati cijele još one, što su se do danas uzdr- 
žali nad glavom; potreba je mornara malena, a navala 
velika, pa plaća slaba. Drugi — za ove se drži, da im je 
sjekira u med pala — idu u financijere. Tu je posao 
malen, plaća stalna i sigurna mirovina; a koji su jedan- 
put u carskoj službi, razbacuju ih na sve strane i ondje 

* Jedrenjače na dva jarbola. 



47 

se lako otudje otčinskomu pragu. Ako kojega i povuče 
srce u rodni kraj, ako mu i zaželi srce ogrijati se nz 
domaćem ognjištu: one ruševine kao pusti spomenici 
nad grobovima njekadašnje sreće, kao tužan upit umiruće 
djedovine: Pa što ćeš ovdje? — odvraćaju ga i on se 
puno puta i s bolnim srcem vraća, noseći u duši milu, 
ali mžnu sliku rodjenoga sela. Ta i ono je njegov mili 
bolestnik ! Možda će doći vrijeme, koje će ga pridići, da 
mu se opet bude mladjahno lice milomo odsijevalo u bi- 
strini sinjega mora! — — 

Ovakvo naglo propadanje moralo je djelovati i na 
značaj Klenovčana. Na rubu gorostasnoga mora, pod 
žarkim južnjačkim suncem, pod bistrom modrinom ne- 
beskom i onim fantastičnim slikama, što ih božja ljepota 
veze u hiljadu boja sa sunčanim tracima kroz svilene 
oblake na zapadnom obzorju; pod bajnim noćima žubor- 
noga mora, siadka odisaja spavajućih golijeti od miri- 
sava bilja i prepunog nebeskog svoda žarkih zvijezda; 
ovdje, gdje more sad mirno planduje odavajući u svojoj 
veličini blagu ćud Ijubećega goluba, sad se uzburka div- 
ljom silom bučeći i rušeći se divlje ogromnim valovljem 
na golu obalu: ovdje se radjaju ljudi pjesnici. Ne oni 
velikani pjesnici, što donose čovječansn^u ravno iz neba 
mirisavo cvijeće ljubavi i zelenu grančicu mira i nade, 
nego mali, obični ljudi, kojima se bistra pamet rado gubi 
u šarovitom i jakom svjetlu bujne fantazije. U kratko: 
ovi su ljudi nepraktičnjaci; kad ih izda jedna strana, ne 
umiju se obratiti na drugu. Istina je i to, da se na pustom 
kraju, s kojega pučina vabi: U svijet! — da se tu ne 
daju mijenjati pokusi kao u polju ili kao u vinogradu sa 
debelim tlom, gdje ga je pojela trsna uš; ovdje nije na 
volju, da posiješ pšenicu iU posadiš kukuruz, jer ovdje 
mati zemlja ne obiliTje sokovima. Kad je propao Senj, 



48 

pala je granica i ovo primorje, a kad su parnjače smo- 
tale jedrenjačama bijela jedra, ostadoše i Klenovčani od- 
sječenih ruku. Hoće se puno misliti, a hoće se i puno 
srca, tko bi ih htio opet podići — 

Njekadanje obilje, bistra pamet, smjela fantazija a i 
poznavanje svijeta i tudjih jezika uzoholila je Klenovčane. 
Ako je svako selo na se ponosito, vrijedi ova riječ tri 
puta za same Klenovčane. Al kako se ruši krov za krovom, 
tako gine i taj ponos; separatističan — al uvijek klica 
i osnov jedinstvenom narodnom ponosu! Klenovčana 
ne draži već danas ostalo primorje kao njekada, da je 
Bog svemu svijetu dao tri unce pameti, a samo Klenovcu 
jednu! Ta morali bi i staru mjeru zamijeniti novom 

'- ali te nove mjere i nova vremena guše narodni 

humor; i on pušta žilje radije u obilju života! 

Klenovčanin nije nikada zvao svoje mjesto selom, nego 
ponosno izticao: grad! — A kad ga Senjani podražiše : 
Ubotnica* ti grad podkopa! — odvrati mu Klenovčan, 
svjestan obilja svoga rodnoga mjesta kao kroničar priča- 
jući o zlatnim vremenim kralja Zvonimira : »U Klenovcu 
krajcar duhana traje petnaest dana, a ručica kruha tri 
krajcara« ! — Stara mjera, stari novci, stara vremena ! — 

Da, drži se i danas taj ponos ; al nije to više bujan 
cvijet, što je nikao i procvao iz samosvjestne duše ondje, 
gdje narod nije željan korice hljeba. Prije su osjećali 
potrebu toga ponosa, da stupe s doličnim načinom ^u 
veliko družtvo domaćega i tudjega svijeta ; danas se ne- 
maju čime takmiti u tom družtvu, ostali su kao odsje- 
čena grana, upućeni sami na se, na onaj krš i mršavu 
ribariju, pa se ponos izrodio s jedne strane u smiješnu 
oholost, a s druge u djetinjastu zavist. Ali kad s bližega 



Vrst glavonožca. 



49 

promotriš, u kakvim se granicama iznosi ta oholost i za 
što zavidi Klenovčan Klenovčanu, onda ti se ta nelijepa 
inače strana ljudskoga družtva prikazuje, da je plod ne- 
moći, više puta žalostna borba, da sakrije glad, kad vidi 
sitost ! . . . I ti ih ne ćeš s tih slaboća prekoriti, požalit 
ćeš ih radije, kako bi požalio u pančama mačke živoga 
orla, kojemu su prostrijeljena oba krila. 



Prvi je dan po nedjelji, jedva jedan sat po pćdne. 
Po svoj Klenovačkoj draži pripeklo sunce kao vatra, sve 
se čini mirno i pusto i možeš čuti, kako u brijegu zr- 
kaju skakavci i drugi takovi krilaši i kako na smokvama 
s uztrajnim naporom izvadjaju cvrčci svoju dosadnu 
pjesmu. Nad selom lijeno se slegla tanka modruljasta ma- 
glica, još Ijenije leglo se u luci more. Da mu ne kljucne 
kadikad u gladku površinu ribica, pričinilo bi ti se, da 
se stvorilo tvrdom, gladkom i sjajnom pločom. Njeko- 
liko starih baraka tiho počiva kraj obale, vrh mula* 
usidrena je dalmatinska bracera krcata vinom, a međju 
bačvama pod sjenom nadkrita jedra pružio se plećat Dal- 
matinac i hrče ne osjećujući muhu, što mu se prilijepila 
na čelo, da se napije znoja. 

U crkvi drijemahu starice svoj san, pred crkvom 
pružio se od susjedne kuće koji hvat sjene i tu sjedi 
desetak Klenovčana, posudjuje jedan od drugoga lulicu 
duhana i vode dosadan, drijeman razgovor ni o čem. 
To im je svakidanja »siesta«. 

S druge strane te kuće, pod sjevernim obronkom 
sela a pod »sučevom« (načelnikovom) kućom skupila se 



* Mul — zidana obala, povučena poput poluotoka u more; zovu 
ju i »most« ili (tal.) »riva«. 

Novak: Podgorka. 4 



50 

na siestu druga rpa Klenovčana; središte joj razapeta 
mrežica popona*; kraj mreže sjedi na nizkom tronožku 
onizak čovjek kozičava lica^ oduga nosa i dobroćudnih 
plavih očiju; na njem su modre hlače, dugačka domaća 
haljina poput košulje i suknena, tamnosiva kapa uzvr- 
nutih ušiju. Taj čovjek promeće kroz ruke s velikom vje- 
štinom drvenu iglu i krpa na mreži prodrta oka. Zovu 
ga krstnim imenom Jole, a pravo mu prezime pravo tko 
znade, nego je poznat po nadimku »Srnac«. Vješt je to 
čovjek svakomu poslu ; jednako je okretan u pivnici kao 
i na ribariji; mornar od oka, a izdjelat će svojim nožićem 
što samo vidi; isto toliko razumije se i u zidanje, a i 
za gradnju i popravak baraka ne bi se stidio ni od koga 
u selu. Ovako su, medjutim, okretni u raznim poslima 
svi Klenovčani. — Ovoj siesti prisutan je i sam na- 
čelnik, gospodin Joso Tičarić, čovjek vremešan, ali jak, 
snažnih pleća, rumena lica izpletena rumenim žilicama. 
Načelničtvo mu je posao, koji ga više ozlovoljuje, nego 
veseli; obitelj mu je malena, a imetka je nješta skupio 
za boljih dana, pa mu nije sile, da se otimlje za tu čast, 
osobito pokle se gospoda kotarske i županijske oblasti 
sve više, a gdjekada gotovo rad samih tričarija zadijevaju 
u obćinske poslove. I ovo je družtvo mučaljivo, samo 
načelnik (koji je po objedu vazda razgovornije volje) 
pripovijeda zgode iz svoga »naviganja« — putovanja po 
moru, — koje su vrednije pamćenja. 

Treće je družtvo živahnije i veselije, a može mu i 
biti ! To se družtvo sastalo u hladovini na trgu pred ob- 
ćinskom zgradom, što je sjela u sam sjeverni brijeg sela. 
U tom zaklonku, odakle se preko kuća ne vidi ni mora. 



* »Popone« — vrst mreža, sto se razapne u moru, a riba se 
sama u nju uplete. 



51 

našla se četiri financijera i od duga časa krugljaju se za 
vino. Kraj same boce u kutiću vjerno straži obćinski 
stražar poznat selu po nadimku »purle«^ a njegov drug, 
stražar, Jlira, stariji čovjek dobroćudan, ali bez odmora 
službeno-strogoga lica sjeo na stube pred svojim uredom ; 
tu drijema sladko i nadigne trudno svoje vjedje samo 
kad mu pod samim nosom zastruže jače u pijesak dr- 
vena kruglja. 

Napokon se seoska honoracija, prolazeći nehajno mimo 
te svakidanje slike svoga sela, kupi u sobicu kod »Jeke« 
i uzprkos nesnošljive zapare i zagušljiva dima iz lula i 
cigara miješa talijanske karte uz silnu i omamnu buku 
i povike : Karag ! . . . Jaču briškolu ! . . . Na što zoveš 
karag, kad nemaš ničesa u ruci ! . . . i sve to u pratnji 
neskladnih akorda smijeha, prigovora i gdjekoje kletve . . . 

Seoske žene skupile se u nutrinji sela krpajući 
odjeću i pletući čarape ; djeca plivaju po draži uz veselo 
jujuškanje i piskutljive povike tjerajući nad sobom sivoga 
galeba, što oštrim okom zabada u morsku bistrinu. 

Kad je na sunčanoj uri pokrila sjena brojku II., po- 
vuče školski podvornik za uže na zvoniku, djeca se žurno 
oblače i hitaju u školu, a i učitelj obračunava svoj gu- 
bitak u briškoli i podje zlovoljno u školsku zgradu. Jasni 
dječiji žamor naglo se utiša, kroz otvoren prozor čuje se 
pjevano moljenje prije školskoga nauka — i opet nad 
selom zavlada dosadni, umorni ljetni mir. 

To vrijeme izvalio se Mile Samardžija u kasaru na 
krevetu i drži u ruci Kačića, pa progundja kadikad pje- 
vajući koji stih pučkoga pjesnika. Do njega na drugom 
krevetu spava tvrdim snom njegov njeki drug, dušući 
silno na nozdrve; izim te svirke, što se kadikad po- 
miješa sa glasnim hrkanjem, čini se, da u toj sobi nema 
ništa živa ili budna; samo još sunčane pjege na podu 



52 

igraju svoje kolo i lagana prašina kola u tim zrakama, 
što su se ukrale u sobu kroz razklimane vratnice; sve 
drugo: željezni kreveti sa sivim pokrivačima, police sa 
naslaganim remenjem, bočicama, tunjama i ostancima 
jela, oružje nad krevetom, dug stol od neoličena drva, 
sve se našlo složno i kao dogovoreno u tom spokoj- 
nom miru. 

Samo Mile ne zna mira — a pravo reći, izgubio ga 
je odavna. Bio je zadovoljan, ni na šta se nije mogao po- 
tužiti u svojoj službi, pače je bio zahvalan providnosti. 
Sto su mu se davne želje izpunile — sve do jednoga 
časa, kad je naime prvi put zamislio: Sad bih mogao 
biti i ja promaknut na nadstražara .... Ova težnja za 
većom samostalnošću, što je skopčano sa promaknućem 
u višu čast, bit će bez sumnje plod prirodjene žudnje 
čovjeka za posvemašnjom slobodom — a malo u kojem 
staležu izbija na vidjelo s onolikom snagom kao kod služ- 
benoga osoblja, što je lako razumjeti, jer donosi sa većom 
samostalnošću veću vlast i čast, veći ugled i dohodak. 
Ta zamisao mučila ga je sve jače, što je više dozrije- 
vala, i sada — nakon godine dana, što je imao nadstra- 
žarski izjpit — bijaše za nj toliki mučni teret, kao da 
mu ga je najljući neprijatelj u samu krv ucijepio. Ne će 
biti mjesec dana, što je nadzirao ovaj kraj nadzornik i 
javno pohvalio službeno shvaćanje i držanje Milino i nje- 
govog druga njekog Matije Pejnovića, a čulo se i to, da 
će jednoga od te dvojice skorim učiniti nadstražarom . . . 
Od tog časa bude Mile drugi čovjek, koji nije iz prva 
ni sama sebe poznao . . . Vječni strah, vječno pitanje^ 
vječna neizvjesnost ! . . . Iz svoje otčinske kuće ponio je 
u svijet ljubav spram svakoga čovjeka; poštene naume 
nijesu mu nikada napale kakve kušnje — a sada je prvi 
put osjetio tudje, u prvi mah nepojmljivo uvjerenje, da 



53 

se sastao sa čovjekom, koji je na putu njegovim najjačim 
željama ... A taj čovjek bio je njegov dobar drug, koji 
doista osjeća u srcu ovako, kao i on... Na jednu točku 
široke zemlje hoće da stupe oba u isti tren. Jedan mora 
uzmaknuti ! 

Ovo prvo osjećanje družtvenoga nesklada moralo je 
potresti njegovim mirom ; bila je to prva njegova zavist, 
koja ga je za to poput svih strasti silnije zahvatila . . . 
On i njegov takmac — do tada tijesni prijatelji — naglo 
stadoše izbjegavati jedan drugomu pogled, a o kakovu raz- 
govoru jedva je moglo biti spomena; znali su oba, što 
ih je razdvojilo, ako si toga i nijesu rekli. Ova hla- 
dnoća i tudjenje godilo je svojim načinom obojici, jer je 
svaki mislio, da ovako svoju sebičnost sakriva krivnjom 
svoga takmaca. 

Da budemo pravedni, priznat ćemo, da je strast i 
pomama za promaknućem stala prije jenjavati u Milinu 
srcu, a zbivalo se to pod jakim utiscima, što mu ih je 
spominjala duša iz prošlosti njegovoga druga. 

Po dobi bio je Matija Pejnović za godinu, najviše 
dvije stariji od Mile, a i po službi bio je Mile za godinu 
mladji. Pejnović je pred kakovih pet mjeseci premješten 
opet u Klenovac, gdje je već prije službovao, iz Vino- 
dola i ovdje se prvi put sastao sa Milom. Taj čovjek 
srednjega rasta, čvrsta tijela, crnomanjasta lica, kratke, 
crne brade i crnih, svijetlih očiju, činio se sa svojim su- 
mornim pogledom, ponješto nabranim čelom i jako ure- 
zanom crtom kraj ustana — znakom brige — mnogo 
stariji, nego je u istinu bio. Govor mu je kraj muževna 
izgleda bio mekan, gotovo nježan i slagao se skroz sa 
njegovim mirom i ozbiljnošću pri poslu, u službi i u 
razgovoru. Kako se priljubio Mili i ovaj njemu, toga ni- 
jesu znali ni jedan. Osjećali su, da se izmedju svih dru- 



54 

gova oajbolje razamifa jedan s drogim; a kad je Madja 
jedoom omolio Milo, da mu bode pobraumom, rekao 
ma je to tako usrdnim glasom, da je Mile, pružajući mn 
mkn, duboko osjetio, kako bi za toga čovjeka mogao dati 
glavu« — Toga istog dana čuo je Mile iz usu svoga 
pobratima ovo: 

Bio je tek koji mjesec u službi, kad se zagledao u 
djevojku Klenovčanku. Djevojka mu vraćaše ljubav — i 
njihovoj sreći bio je na putu samo nesmiljeni zakon, da se 
carinski stražar ne smije vjenčati, dok nema barem deset 
godina službovanja. Deset godina! Da je zakon rekao: Dok 
ne zaspeš p6 ovoga mora kamenom — njemu bi se či- 
nilo manje! Dok je bio u Klenovcu, podnosio je svoje 
ljubavne muke, jer mu nije nitko priječio, da se svaki 
dan sastaje sa djevojkom. Ali kad ga najedared baciše u 
Vinodol, stade mu ondje čeznuti za njom srce i bude 
mu, kao da će lakše umrijeti, nego bez nje živjeti. — 
Ovako ginući za svojom srećom, upita njekoga: Zašto 
učiniše ovaj nesmiljeni zakon? — a taj ga uputi: »Država 
nema od kuda da se brine za tvoju djecu i udovicu, ako 
ti umreš« . . . A šta ljubav poznaje takove brige, gdje ona 
umije pogledati dalje od sebe ? . . . Al i uj nesmiljeni 
zakon umije zažmiriti jednim okom . . . Slobodno ti 
je uživati tvoju ljubav, ali u divljem braku; ako si zle 
sreće, pa te smrt zgrabi i upravo onda, kad si branio dr- 
žavno dobro — država pere ruke, jer tvoj brak nije bio 
zakonito sklopljen . . . 

•— Pa neka se ne brine! pomisli Matija i poruči 
svojoj Kati, da se preseli k njemu. 

Čisto drhtaše od sreće Čekajući ju, da mu dodje na 
srce, al djevojka poruči odrješito : U takvi sramotni život 
ni za živu glavu I . . . On nije imao snage, da pusti, neka 
se uzvisi ona misao, koja mu se velebnom pojavom 



55 

javljaše u duši : Poštene li djevojke ! . . . Onako zatravljen 
silnom ljubavi osjećaše samo gorčinu svoje puste, nesno- 
Žljive osamljenosti . . . 

Dade se nagovoriti i s težkim srcem posije opet dje- 
vojci kratku poruku: Ako ne ćeš ti — znaj, da hoće 
druga . . . Sad biraj ! . . . 

Jedva što je otišla poruka, bude mu žao, što li će 
sirota pretrpjeti . . . Al tješila ga je nada u sreću njihovog 
zajedničkog života; ta sreća izpravit će sve . . . 

Djevojku porazi nesmiljena poruka. U njezinoj duši 
započe se strašna borba ljubavi i poštenja ... A druge 
večeri digne se u Klenovcu graja : Lukinićeva Kata sko- 
čila u more i donesoše ju polumrtvu kući . . . 

Tri dana iza toga sabere joj mati nješta pokućtva 
od svoga siromaštva i Kata iznemogla u tijelu^ shrvane 
duše, bez jedne jasne misli u glavi, bez jednog izvjestnog 
osjećaja u srcu ukrca se na parobrod i odplovi u Vi- 
nodol. 

— Kata je žena, pripovijedaše mu dalje Matija (svi 
ovi ljudi nazivlju svoje drugarice ženama), da ih je takih 
malo. Bog nam je dao jedno dijete, a skoro će i drugo, 
al ja se toga ne bojim. Zivem za njih i uz njezino go- 
spodarenje ne bojim se zla. Ali kraj svega toga, nema u 
našoj kući sreće. Odviše je ćutljiva; žene u Vinodolu 
ne bi je pogledale, a jedva da bi koja s njome riječ 
izmijenila. Dosta sam ju puta zatekao s djetetom na pr- 
sima i sa suzama u očima. Ne znaš, koliko sam pretrpio 
rad tih suza ! . . . Mislio sam, da će se smiriti, kad se 
vratimo amo — al ono uvijek isto. Eno slaba je i neve- 
sela i sve se bojim, da će ju ovo shrvati u grob, a ja 

bi ju nosio na duši Ne smijem, brate, ni pomisliti 

na to! Da mi dodje nadstražarija, izmolio bi lašnje do- 



56 

zvola za vjenčanje — e brate, ne bi se onda ni s carem 
mijenjao, samo da nju vidim veselu ! . . . 

Spomen na ovu pobratimovu izpovijed bijaše ugu- 
šila Milinu pomamnu pohlepu za promaknućem . . . Kad 
je opet ta pripovijest oživjela u njegovoj duši onako jaka 
i svježa, kako se je od prvoga časa bila utisnula u nje- 
govu pamet — on se poćuti obuzet ljubavlju za svoga 
pobratima i osjeti, kako bi to sitna žrtva bila, kad bi 
kako i darovao to promaknuće za njegovu sreću. Bio je 
uvjeren o odluci, kad bi kocka na nj pala, da će vra- 
titi čast u ruke oblasti s molbom: Dajte ju njemu, za- 
vrijedio ju je, a treba je više nego ja. I duša mu se 
čisto ponese, kad je to prvi put zamislio. 

U to se sluči ono, što na početku izpripovijedasmo. 
Iza onoga dogadjaja pomuti novi nemir njegovu dušu. 
Dugo, ni sada još nakon dva čitava tjedna nije bio 
pravo na čistu, odkuda to? Od jedared budne mu okoliš 
pust, tražio je nješta u njem, a da nije znao, šta. Čas 
mu bijaše, kao da mu se u svijetu otvorio raj, a za čas 
bio bi najvolio, da mu se razplakati ... A one čudne, 
nikada nevidjene Lucine oči dolažahu neprestance preda nj, 
iz njih sipaše se na nj nikada nećućena, nikada neslućena 
milina . . . Što je vidio djevojaka, što očiju — al onih 
očiju nikada 1 . . . Kopale su mu po pameti, kopale po 
srcu, te čudne oči! . . . Da mu ih je barem zagledati 
još jednom, čini mu se, da bi došao na čisto i umirio 
se . . . Prve nedjelje nije bilo djevojke na misu, a dnevi 
drugoga tjedna postadoše dugi, neobično dugi i on je 
pomišljao, da ne će moći dočekati shjedeću nedjelju, da 
mora prije vidjeti onu djevojku, samo da poćuti u svojim 
zjenicami pogled njezinih očiju ... Ni druge nedjelje ne 
bijaše djevojke u selo, a one oči kopahu sve dublje po 
srcu i po pameti, s njihova blaga žara stala mu je grudi 



57 

grijati bijesna toplina i naglo, u jedan hip on poćuti, da 
mu se za tom djevojkom otimlje srce onako, kako je 
njegov pobratim ginuo za svojom Katom ... I on bi 
tu djevojku mogao imati uza se ! ... Na tu misao prolio 
mu se cijelim životom silni val čuvstva, njeka divno 
Osječana smjesa od radosti, boli i nepoznate sreče ... Da 
postane nadstražar, mogla bi ta djevojka s onim krasnim 
očima biti njegova žena . . . Njegova — žena ! . . . Taj 
združeni, zajednički život s onom djevojkom ! . . . To 
nadilazi sve, što je ikada doživio ! . . . 

Onoga poslije podneva, kad se s Kačičem u ruci 
nemirno valjao po krevetu, bijaše u njem ovo čeznuće 
skroz sazorilo. Ljubav pobratima ustupaše mjesto onoj 
Štokićevoj djevojci. Od jakih navala njegovih prvih lju- 
bavnih osjećaja nije imao kada ni misliti na pobratima. 
Sad je bio sve samo sebi i svojoj ljubavi. Misao, da osvoji 
onu djevojku, bijaše se naglo, ali nerazdruživo srasla sa 
njegovom dušom. On je uzljubio prvi put, zato haraše 
strastvena požuda svaki dan jače po njegovom životu kao 
jaki plamen. Tko bi mu se stavio na put, mogao bi 
na nj pobjesniti poput zvijeri; iz ove strasti mogao je 
gledati svoga pobratima samo kao opasnoga takmaca. 

Nenadani je čas razkinuo i posljednju svezu sa pobra- 
timom. Ostavivši hrkajućega druga samog u sobi, sidje Mile 
k rpi Klenovčana pred crkvom. Nasluškivao je njihovomu 
razgovoru, ali samo ušima, njegova je duša prevaljivala 
onaj brijeg, da ugleda Luču. Bio je uvjeren, da će sa 
prvim susretajem umiriti svoje srce : Kako bi mu se dje- 
vojka i mogla otimati ? Samo s njome sdružen ćutio je 
podpunost života — a drugačije ne može valjda ni ona 
misliti, kad joj odkrije svoje srce. 

Dotle je njegov pobratim Matija, naslonjen na obali 
o kameni stup, čuvao stražu. Od same bezposlice padahu mu 



58 

nad oči vjedje, a kad bi se sjetio^ da ga tu veže služba, 
morao je sama sebe iskreno pitati: Bože moj, zaSto me 
carstvo plaća? — Bio bi se i on primaknuo k onomu 
zboru pred crkvom, ali je čekao svaki čas, da će hrupiti 
u luku barka, a u njoj njeka rodjakinja po ženi, kojoj 
ne smije svu poputbinu pretražiti službenom strogoSću. 

Ta se barka pokazala skoro na ulazu u dragu, a 
Matija zijevne, protegne se i podje joj u susret. Sad su 
se lijeno natiskivala k pristaništu barke oba družtva, ono 
pred crkvom i pred sudčevom kućom; dolazak ovake male 
barke poremeti u Klenovcu jednoličnu i istu sliku sva- 
kidanjega života, a prihodnici osvježe dosadu sto puta 
ponovljenih razgovora novostima, pa bile one i kako si- 
ćušne naravi. 

S rpom ljudi išao je k barci i Samardžija. Tek Što 
je postarija žena izašla iz barke tiskajući se kao od žurbe 
od obale kućama, on ju omjeri vještim okom carin- 
skoga stražara i osjeti u sebi naglu navalu odluke, kojoj 
je u isti tren poznao svu odurnost ... U njegovoj duši 
planu nagla borba, bilo mu je onako, kako mora biti 
zločincu u trenu prije prvoga razbojstva. Od silne na- 
vale krvi zaglušio mu je njekaki šum taj tren uši i on 
kao kroz maglu skoči pred ženu i . . . trgne joj zaslon, a 
iz smotana rubca prospe se na tlo pred ženu kava . . . 

Časak je stajao blijed, nesigurnih nogu i drhtavih 
ruku; činilo mu se, da prosuto zrnje odskakuje od 
zemlje i udara o njegovo lice; taj časak trajao je za nj 
ko da je vrijeme svoj tok obustavilo, a on svezana tijela 
stoji pred svjetinom, koja ga ima pravo i kamenovati, 
jer je izdao pobratima . . . Kao bez duše makne tada 
svoje tijelo, udari nogom o nječije dijete i nestane ga 
hrlo izmedju kuća u brijegu, ko da je pakao digao na nj 



69 

svoju vojsku. Visoko u brijegu sred gola kamenja zaklo- 
njen od ljudskoga vida klone na tlo i zaplače ljuto . . . 



Toga dana oko šeste ure po podneva kupila je Luča 
u ogradi požeto žito u snopove; kojih petdeset koraka 
dalje pljela je njezina maćuha nasad, a djedov glas čuo 
se iza kuća u trsju. Daleko iza kuća brenčala su zvona 
pasućega blaga, sunce je sa zapada sve slabije grijalo, ali 
se s kamena dizala žar, te je ugrijani zrak titrao povrh 
tla poput bezbojna plamena. Sagnutoj djevojci izbočili se 
snažnije puni oblici jakoga tijela, niz pleća odvile joj se 
dvije debele plete tamnih kosa, a lice joj se zažarilo ru- 
menilom, kao da će joj izpod tople, mirisave puti briz- 
nuti rumena, mlada krv. 

U ovakovu poslu znala je sebi zapjevati punim grlom 
tugaljivu melodiju hrvatske seljanke, ali od njekoga vre- 
mena ne ide joj pjesma k srcu ni od srca. Nješto težka 
palo joj je na dušu, njekakav strah vezao joj je veselu 
dušu i tako joj je, da traži samoću i boji je se isti mah. 
Ćuti da je sakrivila njeSia težka, boji se zaci medju ljude 
i već su evo dvije nedjelje minule, da se nije usudila 
saći u selo k svetoj misi. Najvoljela bi odkriti tu težinu 
svoje duše djedu — al što će mu reći.^ Dolazi joj, da 
plače, ali zašto bi plakala.^ U širokom okolišu osjeća se 
kao ptica zatvorena u krletci, a onamo jedva čeka, da 
pobjegne sama u tijesnu kuću. Kadikad započne izpod 
glasa tihu, vrlo tihu pjesmicu, a onda joj se kidaju iz 
duše čudne riječi, ah ne umije ni s njima reći. Što joj 
je u duši. Kadikad samo pričinja joj se, da je kazala 
sama sebi, što joj muči dušu i onda joj je lakše, pa ope- 
tuje to turobnom melodijom krijući onu pravu riječ, da 
ne oda komu svoju muku ... Ali taj klenovački svijet 



60 

kao da ju je prvi ulovio i kazao njezinoj duši nješta, 
o čem nije još nikada mislila . . . 

Kad se Luče u svom poslu primaknula k ziđu, za- 
čuje tik sebe tih, prestrašen poziv, kao da ga je buknula 
sablast : 

— Luče! . . . 

Podigne oči i zagleda iza zida spruženo blijedo lice, 
golu, znojem nakvašenu glavu i dva tamno modra oka 
kao dvije zvijezde na tom blijedom, čisto izmučenom licu. 

— Oh Luče! iztisne opet taj čovjek; njegov pogled 
bijaše pun prošnje, pun neodoljive blage sile i s tog po- 
gleda prelijevala se sada po svem licu njeka bajna milina . . . 

— Vi! šanu djevojka, a sva krv sune joj prama srcu . . . 

— Dvije nedjelje čekam na te, jer te moram vi- 
djeti . . . Zar si me zaboravila? 

— Što bi? . . . Spasli ste me . . . ali bježte, tako 
vam Boga! 

— Da bježim? Zašto, Luče? ... Ja mislim samo na 
te i čeznem samo za tobom! Pa da bježim? 

— Čut će vas . . . bježite, molim vas ! . . . 

— Ne mogu! .... Da, otići ću, al reci mi jednu 
riječ . . . Reci, da mi voliš . . . 

— Što govorite? . . . Isuse ! . . . Ta, jeste li pri 
sebi? . . . Otidjite! . . . 

— Luče .... Reci mi, tako ti Boga ! . . . Poginut 
ću, ako mi ne kažeš, što te molim. Ne znaš, koliko 
palim za te . . . 

Djevojka se plaho obazre prama maćuhi i čisto joj 
popusti strah, kad ju je vidjela daleko onamo od sebe 
okrenutu. 

— Samo jednu riječ! moljaše opet momak, a kad 
mu se jače zagledala u modre oči, poćuti, kao da će uto- 
nuti u njihovu pogledu. 



61 

— Otidjite ... jer ja odohi . . . 

Sad skupi snop^ vrže ga na glavu i odaljivaše se 
žurnim korakom od momka. 

K ušima joj doletješe još tri prigušena, mislila je^ 
očajna glasa : Luče ! — a onda izadje iz ograde čuva- 
jući sa strahom svoj pogled, što joj se otimao k onoj 
strani, gdje je ostavila momka. 



Sunce se upravo zaklonilo za otok, kad se nad Kle- 
novcem pokazao Samardžija. Pod njim kupao se Kleno- 
vac u dražestnoj večernjoj maglici, kroz koju se dizao u 
brijeg žamor ljudstva. Klenovačka gospoda šetahu se la- 
ganim korakom po obali, seljani raztresoše se po svoj 
luci gibljući se mekanično od jedne strane obale k drugoj, 
da izvide sreću vraćajućih se kanjara.* Njetko od ljudstva 
upozna u brijegu Samardžiju, na Što drugi seljanin zaželi 
pušku, da puca u »denuncijanta«. 

— Tko bi se od Bunjevca** boljemu nadao ! doda 
treći, a četvrti pljune prama brijegu otegnuvši kroz ustne 
dugi: pfil 

Mile nije ovoga zaslužio. Njegova je duša bila razbi- 
jena, mozak mu vrtahu strašne misli poput svrdla; ćutio 
je, da bi rado pružio u vatru onu ruku, kojom je trgao 
sa žene zaslon, kad bi izbrisao sa zemlje zločin, koji kao 
da mu je paklenskom zlobom podmetnuo sam djavo. 
Ovako se ćutio izgubljenim za uvijek; njegov se čin nije 
dao izpraviti ničime. 



* Kanjari = ribari, koji love udicom kanje (vrst riba). 
** Primorci zovu sve gornjaše »Bunjevcima« i drže ih u svem 
mnogo nazadnijima od sebe. 



62 



VII. 



Milin posjet osvijestio je djevojku i otvorio joj oči; ona 
je kao zagledala u vlastito srce. JoŠ jedno vrijeme borila se 
njezina duša proti vlastitim osjećajima^ koji se kraj sve svoje 
neodoljive snage prikazivahu njoj samoj kao griješne, za- 
branjene želje, što ih mora zagušiti u zametku. Ali po- 
tajice veselila se velebnomu osjećaju, da će njezina prisilna 
volja podleći onomu, što su joj usadile u srce oči onoga 
momka i što od dana do dana raste i buji poput silnoga 
stabla, s kojega se siplje divno cvijeće puno mirisava 
daška, Što svojom slašću opaja pamet. Čisto joj godjahu 
vlastita dražkanja, kojima je silom htjela da u svojoj duši 
izvabi srdžbu proti smjelomu momku — ali uzalud, da- 
kako. — Tko je? Čiji je? Odakle je? Ovako bi se pi- 
tala, a oči joj se smijahu obijestno : Šta te briga — lijep 
je — Je li vrijedan, da si od jedared postala radi njega 
čisto druga? — a srce odgovaraše: Jest — vrijedan 
je! — Može li šta biti od svega toga? Bog zna, kud 
će on, a njoj je tu lijepo i dobro .... A srce se smije 
toj pameti: Ne varaj se, djevojko! Ni on bez tebe, ni 
li bez njega — zar nijesi toga vidjela u njegovim očima? 
Prodje li časak, da nije uza te i s tobom i kako se ne- 
prestance sa milim strahom nadaš : Sad će se tu pojaviti. 

Kad se slijedeće nedjelje uputila u selo k misi, čisto 
se prepala one smetnje, što joj je za vrt jela pamet. Sladke 
slptnje gomilahu se po njezinoj glavi i kraj svega tajnoga 
straha, Što joj je obuzimao dušu, ona bi se samo radi 
tih slutnja bila razplakala od same potajne sreće. Upravo 
joj se ludim pričinjaše, kako joj se grozio taj strah ne- 
jasnom prijetnjom — a onamo joj se u potaji veselilo 
srce, što će sama u selo. Već je krenula iz dvorišta, kad 
joj je svojim ijedkim glasom doviknula maćuha: 



63 

— A kako si bez pitanjl došla do tih koralja oko 
vrata? ... Pa gle — i velike naušnice u ušinja i — vidiš 
malo — novi rubac! Nijesam svega u prvi mah ni spa- 
zila! . . . Kakva je to gizda? Gdje to tebi pristaje? . . . 

U prvi mah smrkne joj se u duši, jer je tvrdi ma- 

ćuhin glas zvučio zapovijedju : Valja to skidati sa sebe ! 

Vrati se u dvor, a od same boli dodje joj na oči suza. 

— Oholost je smrtni grijeh, a onda — čemu — 
čemu to prije reda zaprljati? 

— Šta je to? javi se sada djed stupajući iz kuće na 
dvor; kakva je to vika na samu nedjelju? 

— Nakitila se, kao da će u svatove, a ja velim; 
Čemu to? Premlada je — može putem i izgubiti, šta 
ona zna, koliko vrijede ovi koralji i zlato u ušima? 

— Ded Luče, da opipam . . . Jesu li to koralji tvoje 
majke? Jest>. . . A naušnice? Poznajem i njih, donijela ih 
je u kuću tvoja pokojna mati . . . Pazi, Luče, bio bi grijeh, 
a bila bi i šteta, da to kako izgubiš . . . Pusti ju, Marijo; 
božji je dan, a naći će se s drugom mladošću, zašto da 
bude posljednja ? . . . Ta znaš mladost, ludost ! . . . Neka 
se kiti, sad joj je doba . . . Al ne oholi se. Luče, pravo ti 
kaže maćuha ; oholost je prve ljude bacila iz raja . . . 

A djevojka čisto sretna poleti iz dvora i spusti se 
niz brijeg. 



Lucina se slutnja izpunila, da će se sastati s Milom. 
Prve nedjelje uzpeo se na puteljak. Što vrh Klenovca vodi 
u Stokićev zaselak gonjen nejasnom, gotovo skroz neiz- 
vjestnom navalom svoga srca. Tekar kad nije dočekao 
djevojku, uhvati ga zlovolja i on je bio čisto srdit, što 
nije sašla, kako mu je obrekla, u selo. Druge nedjelje bilo 
je njegovo čustvo bistrije, sad je već ćutio, da je to jako 



64 

čeznuće, Što ga nosi u biljeg — a kad ni ovaj put ae 
dodje Luča (koja se još uvijek bojala sramote radi svoga 
lakoumlja), uhvati mu se duše njekakva bolna težina ; či- 
tavi dan nosio je smrknut tu težinu na duši i obilazio 
selo ne vjerujući do same večeri, da ne će vidjeti dje- 
vojku. Tekar kad je pao mrak, mune mu u glavu : Po Sto 
bi dolazila, što ona mari za te? Na tu misao stegne ga 
bol u srcu, a nova pitanja navirahu mu sve jače u glavi, 
dok mu posve ne smutiše mir: Možda nije od onoga 
dana na nj ni pomislila? . . . Nije li već i vjerena 
s kime? . . . Ima li sam šta u sebi, da ta djevojka po- 
žudi za njim ovako kao on za njom? . . . Kako bi joj 
ipak mogao omiljeti? ... A da odbije ? ! . . . I bio bi naj- 
volio, da svoju muku izkaže pobratimu Matiji. Ali ne učini 
toga, akoprem još nije sam bio na čistu, odakle mu to 
naglo nepovjerenje spram pobratima. 

Cijelu je noć probavio mučen silnom navalom lju- 
bavnih muka; te noći dozrijevahu one odluke, da osvoji 
Luču i pod utiskom te odluke, gdje mu u jakim pori- 
vima srca čisto tamnila snaga razuma, počini onaj^ strašni 
čin, da iznese službeni prekršaj svoga pobratima .... 
Smućen kao da je onu ruku, kojom je sa žene strgao 
zaslon, okrvario o vlastiti mozak, bježao je pred svijetom u 
samoću. Nigdje čovjeka, kojemu bi izplakao svoj grijeh, 
nigdje u tom širokom svijetu prijatelja, ta i vlastiti otac. 
Bog zna, bi li mu prostio taj čin! — Osamljen, ubijen 
— tako se osjećao, kad mu od strašna osjećanja nava- 
liše na oči suze. — — I sama ta djevojka, za kojom 
je kipjelo sve čeznuće njegove duše — ne će li i ona 
sada prezirno odvratiti od njega glavu : Nesretnjače, izdao 
si pobratima, ne smiješ ljudima pogledati ii oči — — a 
ja, vidiš li, čista kao nježna glavica onoga cvijetka 



66 

pa ti — ti da me ubereš? Hajd, nosi se, ne ćutiŠ li 
kako si mi oduran? 

Kako su mu na juriš kidale srce te riječi! Ona 
ptica u grmečku sa dražesnim kretovima svoga vitkoga 
tijela i taj skromni cvijetak medju kamenjem željan božje 

kapljice sve je to Bog stvorio, da bude sretnije 

od njega. — Da mu je zaboraviti sve, da mu se onako 
čistu, kako je ostavio otčinsku kuću, vratiti na otčeve 
grudi, kolika bi to sreća bila! — — Da mu se naći 
sred one blistave dubine širokoga mora, da ondje na 
očigled svega svijeta lagano utone s pobratimovim bla- 
goslovom: ProŠteno ti je! Onda bi doisto i Luča pro- 
sula za njim suze: Ljubila sam te — al ovako nam je 
bilo sudjeno. — 

Ovako izmoren, razkidane duše popeo se onog dana 
dalje u brijeg i došao do ograde, a tu mu se pojavila 
očima Luča ko angjeo mironosnik . . . Kad je šanuo prvi 
put: Luče! — kad se u njegovim očima našao njezin 
blagi pogled, bijaše mu kao da je trenom izpila svu gorku 

težinu iz njegove duše. Pobjegla je od njega, ali 

njegova Ijubeća duša čitala je u dubini njezinih očiju, da 
joj je milo, što je došao, da je sporazumna sa željama 

njegovoga srca. Ovaj tjedan puzalo je vrijeme 

poput spora crva, on je osjećao, kakve ga oči susreću 
i gledaju u službi i izvan službe, ali mu se nitko nije 
usudio reći žalne riječi. Ta vršio je svoju službenu du- 
žnost Oh kako je slaba, ništetna, puna ruga 

bila ova jadna utjeha! 

Treće nedjelje uzpeo se već ranim jutrom na pu- 
teljak, bio je uvjeren u duši, da će danas sresti Luču. I 
nije se prevario. 

Njihov se razgovor vrtio oko svakdanjih stvari, bili 
su u brzo jedan spram drugoga kao da su stari znanci. 

Novak: Podgorka. 5 



66 

Izpitivao ju je o njezinu rodu i ukućanima i slušajući 
ju požudno motrio njezino lijepo, puno lice, njezine mi- 
lotno savite obrve nad živim i sjajnim očima i njezina 
Ijubka, rumena usta, iz kojih se dizao onaj topli dašak. 
Sto bi ga kao omamljen požudno srkao bez počitka. — 
Tek kad sadjoše nad selo, zamoli ga stidljivo djevojka, 
da se razstanu. 

On joj bojažljivo prihvati ruku, a dušom mu pro- 
struji silno čuvstvo. Tad joj se zagleda u mile oči i 
izmoli, da smije do nedjelje barem jedan put uzaći 
do njezina doma. Izprva se otimala — a napokon po- 
pusti i umoli ga Sapćući, neka se krije pred ukućanima. 

Ovo je bila izjava njezine duše, koju je razumjelo 

njegovo srce; gledajući čisto blažen za djevojkom, govo- 
raše samu sebi sav opojen od ljubavne sreće: Oh moja, 
si, moja, mila djevojko 1 — — — U toj se sreći bijaše 
čisto razplinuo onaj neprekajani čin — — a kad se stao 
opet pomaljati u njegovoj uspomeni, baci ljutit pogled 
na filjugu, što se dolje u luci nadkrita bijelim platnom 
kočeno izticala izmedju skromnih domaćih barčica. 



Slijedećega četvrtka po podne udje u ogradu djed 
Staniša i zovne dva puta: Luče! — O Luče! — al od 
djevojke ne bijaše odgovora. Zatim se okrene u dvor, 
gdje su žene prele predju, a bjeloglava djeca natezala 
za rep strpljivoga garova: 

— Gdje je Luče? 

— Eto malo prije vidio sam ju izaći na dćnjoj 
strani ograde, javi se iz dječije rpe stariji dječačić. 

Djed udje u ogradu i podje ravno k dćnjemu zidu. 
Sjutra dan bio je blagdan Male Gospe, pa je htio da 
Luča ubere njekoliko zrelih grozdova za župnika; nje- 



67 

gova kuća^ koliko sebe pamti, počastila bi prvim do- 
zrelim groždjem svake godine župni dvor. Kad je sašao 
tik samoga zida, dopre mu iza ograde do ušiju tih raz- 
govor. Zato se jednom rukom osloni na štap, a drugu 
smota iza uha, da bolje uhvati riječi nepoznata čovjeka. 
Bilo je bome šta i čuti . . . Mlad , krjepak glas go- 
vorio je ovako: 

— Volim te više no išta na svijetu . . . Nijesam ti 
ni tako svega rekao ... jer nema ga, tko bi umio kazati 
ovo, što za te osjećam . . . Kud hodam, oči mi gledaju 
samo tebe i što mislim, pamet mi samo tebe spominje. 
Meni je onako, kao da sam začaran, kao da ne umijem šta 
boljega, ljepšega ni milijega ni vidjeti ni poželjeti, nego 
tebe i samo tebe ! . . . Ne znam, kako je to došlo, al sve 
mislim, tako je Bog htio! ... Da zašto sam se upravo 
ja namjerio na te, kad te je htjelo more ponijeti? Zašto 
me je srce vuklo iz otčinskog doma, kao da je slutilo, 
kakvu će sreću naći i ugledati u tebe ? Ti ne znaš toga, 
ali kad je došlo nješto u me i gonilo me izpod otčin- 
skoga krova, reče mi otac: Kamo ćeš? Naći ću ti ženu, 
pa ćeš se umiriti ovdje; kamo ćeš, ludi sine, u svijet? 
— Kakvu ženu ! Gdje sam ja ikada na to pomislio 1 — 
Ali sada, kad sam tebe našao, sad mi drugačije govori 
duša, sad znam, što je mislio moj otac, ah ja ove sreće 
nijesam poznao . . . Sad reci i ti, reci, da me voliš, jer 
ću drugačije umrijeti . . . 

— Što ja znam, šapne Luče, a djed savije jače ruku 
iza uha. 

— Moraš znati! Reci, da ćeŠ biti moja. 
Djevojka mucaše. 

— Reci, oh reci: Hoću! 

Duga stanka, a onda izleti nježan, tih glasak : Hoću ! . . . 
S Bogom ! . . . a djedu izpadne lula iz usta. 



68 

Lncini koraci udarahu žurno o kamen, a malo za 
tim nestajaše i jakih mužkih koraka sve niže u brijegu. 
Djed stajaše zamišljen na svom mjestu, a na jednom javi 
se kroz zrak dugi : 

— Pfiiii! . . . Ovako, djevojko moja?? A mene si 
onomadne utjerala u laž! Gle svetice, gle! Sad znamo, 
što se djevojka kiti 

— Marijo! vikne djed Što je mogao svojim sta- 
račkim grlom. 

— Eto vam Luče ... da ste ju samo vidjeli ! . . . 
Sramote, moj Bože ! 

— Unutra jezik, ču li, ženo ! Vidio sam i čuo sam ; 
a ti? 

— I jal Nije mi srce mirovalo, sumnjala sam: ta 
kud je nestalo Luče iz ograde? Pa ja pošla tiho na pr- 
stima — i gle ! Guču si kao golub i golubica : naša dobra 
Luča i taj stražar iz Klenovca — tu iza zida . . . On 
govori ko da čita, ona sluša pobožno; on pita — a ja 
mislim, sad će Luča pobjeći — al ona lijepo odgovara: 
»Da, dal« 

— Je li to sve, Marijo? 

Žena stane zinulih usta, pogleda čudno djeda i htjede 
nješta reći, al ju djed preteče: 

— Pusti, da ja rečem. Sve si dobro čula, svjedočio 
sam i ja nevidjen njihovomu razgovoru . . . Htio sam 
da udarim štapom o zid, da se ptice razplaše, al dobro 
je promisliti prije, nego šta uradiš . . . Ono sam doživia 
i ja, doživjela si i ti, a vidio sam, da je tako sudjeno 
svakomu čovjeku: takve nas je stvorio dragi Bog. Kad 
s proljeća otopli sunašce, a ono će grm da izbaci puplje, 
da lista i procvate. Ovako ti je i ljudskomu srcu — ra- 
zumiješ li ? Sjeti se svoje mladosti. A znaš li, šta je sada 
tvoja dužnost? Ne vikati; ako obustaviš vodu, a ona će 



69 

preko strane. Ti si joj druga mati, pripazi joj iz daleka 
na korake ; mladost je ludost, mogla bi okaljati sramotom 
zakon božji. Al čini to s ljubavi i od želje, da nam dijete 
bude sretno. -— Pošalji mi Luču. 

Djevojka stupi pred djeda zastrta lica objema rukama; 
ona je osjećala, da ne može pogledati ni u njegove 
slijepe oči. 

Dugi čas stajaše jedno spram drugoga bez riječi, a 
onda reče djed tihim, gotovo bolnim glasom: 

— Luče . . . Kako je to došlo? 

— Ne znam . . . Sane djevojka. 

— Čiji je sin? 

— Ne znam . . . 

— Odakle je? 

— Ne znam ni to. 

— Nije iz ovoga kraja? 
-^ Ne će biti. 

— Je r dobar? ... Ne znaš ni to, — jedno samo 
znaš: Lijep je . . . Je li? . . . Reci mi je V ti mio? 

— Jest, izusti Luča, da se jedva čulo. 

— Ako je Bog odredio, zaman će se protiviti ljudi . . . 
Mi smo tu nemoćni . . . Al čuj. Luče : Bog ljubi samo 
što je dobro, od česa se ne bi stidila .pred ljudima. Ne 
taji mi ni jednoga koraka ... Ne ćeŠ li? 

— Ne ću . . . 

— Sjutra ćeš s otcem u crkvu. Ako momak pošteno 
misli, zna, što mu je raditi. A sad podji za kuću i iza- 
beri njekoliko lijepih grozdova, da ih poneseš gospodinu 
župniku. Ne zataji mu svoje srce kod prve izpovijedi; 
on je mudar, uputit će te bolje nego ja . . . Moja je 
pamet stara, a volio bih, da to nije došlo . . . 



70 



VIII. 



Kad je sjutra dan silazio Marko sa kćerkom u 
selo i iz daleka vidio na putu stražara, baci pogled 
na Luču, a djevojci zažarilo se lice kao plamen. Tu je bilo 
suvišno svako pitanje, a nije ni znao naći zgodne riječi, 
da ne metne sirotu u još veću nepriliku. Mladenac je 
onamo očevidno kolebao, ima li dočekati dolaznike ili 
im se ugnuti. Kad je najposlije sjeo na zid njeke ograde, 

usudi se Marko upitati kćer: Nije li to onaj ta 

onaj, što te je spasao iz mora ? . . . 

— Jest, odvrati sigurnim glasom Luča, al obori 
preda se oči. 

— Kako mu je ime? 

— Ne znam, odvrati sada djevojka tiho. 

— Morao bi mu čovjek zahvaliti . . . Što ti misliš }... 
Nije mala stvar . . . 

— Da to ne učiniš sada? mnijaše djevojka ne mo- 
gavši pritajiti svoju nepriliku. 

Bilo je kasno za predomišljanje , jer se već pri- 
bližiše k Samardžiji. Luča gledaše uporno preda se, a 
njezin otac zagleda se u momka i uhvati se za kapu : 
»Hvaljen Bog« ! — ne znajući, ima li stati ili poći 
naprvo. 

— Uvijeke! odvrati srdačno Mile i jedan čas gle- 
dahu oba mužkarca jedan drugomu u oči. Marko se 
sada dosjeti zgodnu nagovoru i htjede već izustiti : Lijep 
dan. Bogu hvala! — al Luča je dotle kojih pet kora- 
čaja bila odmaknula. Zato se požuri i oni oboje sadjoše 
u selo ne izustivši već ni riječi. 

Malo zatim spustio se u selo i Mile. Luča se već 
bila umiješala medju druge djevojke u crkvi, a otac joj 
stajaše kraj obale blizu crkve dok odzvoni k misi. 



71 

Obala je bila živahna; gomjaši pod crvenim ka- 
pama u bijelim gaćama i crnim prslucima stajahu u rpama 
po obali; medju njima verale se neprestance žene i dje- 
vojke žurećl od crkve kućama i od kuća k crkvi, a nad 
selom i morskom tišinom planulo bijelo i žarko sun- 
čano svjetlo. Na visokom stijegu sred obale lijeno se 
ovjesila austro- ugarska zastava, po zrcalastoj morskoj 
tišini dolazila bi svaki čas kao sklizajući se nespretna bu- 
njevačka barka dubkom puna mužke i ženske svjetine. 
Gdjekoji Klenovčanin ponosito se kretao izmedju vrvećih 
Bunjevaca, a što je domaćih mladića bilo, šetahu se 
oholim koracima kraj obale podvezujući sad jasno crveni 
pojas nad bokovima, a sad oblačeći crn kratak kaputić 
od debela sukna, pod kojim se bijelila kao snijeg naškro- 
bljena košulja od finog platna. 

Mile upravi nješto spore korake k Marku Štokiću i 
— kako je kod seljana običaj — nagovori ga, ako se 
ni nijesu do tada poznali — kao znanac: 

— Koliko je svijeta navalilo danas u Klenovac! 

— Velik je blagdan, odvrati gotovo tvrdim glasom 
Marko ne skidajući očiju s mora. 

— A ova obćina velika! Ima je četrdeset kilome- 
tara u duljinu, a toliko u Širinu. 

— Zar toliko? 

— Onomadne je čitao u knjizi bilježnik. 

— Bome silna! 

Nasta miik, obojica se namještahu s noge na nogu, 
kao da nijesu našli pravo mjesto. Napokon upita opet 
Mile: 

— Kako kod kuće? 

— Hvala Bogu, sve zdravo . . . Vrućina, a kiše ni 
za lijek. 

— Ne znam, poznajete li me? upita sad Mile tiše. 



72 

Marko mu zagleda tek sada u oči, nasmiješi se pri- 
jazno i pruži momku ruku: 

— Nijesam vas poznao, dok mi vas nije danas ka- 
zala moja kći . . . Nijesmo vam još zahvalili . . . 

— Na čem, molim vas ? Čovjek mora pomoći čovjeku. 

— Istina. Potrudite se jedan put do nas . . . Sad 
nemamo vina, al bit će nam milo. 

— Došao bih rado, ako vam je s voljom; nijesam 
ni ja rodom od mora, pa mi je draže, kad se mogu 
opet porazgovoriti sa svojim ljudima. 

— Dodjite, ako ćete i danas . . . Vidjet ćete, kako 
je kod nas. 

— Hvala, doći ću. 

Dalje se nijesu umjeli razgovarati; obojica su ću- 
tjela i znala, što ih zbližuje izim onoga, da je Mile oteo 
Luču moru. Ali o onom nijesu još smjeli govoriti; to 
je još moralo dozrijevati i, kako se veli, samo od sebe 
doći. Momak je dakako bio i s time skroz zadovoljan, jer 
je sada mogao bez straha i sakrivanja u Lucinu blizinu. 

Kad je bilo poslije mise, a jedre djevojke gornjašice, 
ne mareći za božju žegu, kojom je sunce oko podneva 
pripeklo, zaigraše pred crkvom kolo, pratio je Mile Marka 
i Luču do na vrh proplanka nad selom sve do silne drage, 
što je u slici zavojite i duboke kotline poput ponora raz- 
cijepila kameni okoliš u dva kraja. 

Putem pripovijedaše o svom kraju i naskoro ćutješe 
sve troje, da pripadaju jedno drugomu, da su njekako 
svoji. Tek kad se Mile nije mogao oteti sebičnosti, da pri- 
povijeda, kako će još skorih dana biti promaknut u službi, 
naglo izgubi njegov glas zvonku veselost, poče zapinjati, 
kao da pripovijeda kakvu laž. Ovaj je čas poćutio, ko- 
liki će grijeh baciti gadno i odurno svjetlo na tu radost 
i onda, kad mu se nade izpune ... I nije se od pritiska 



73 

te misli mogao osloboditi ni onda, kad ga je na razstanku 
sjetio Marko, da ih je obećao još danas posjetiti. Tek, 
kad je prihvatio Lucinu ruku i iz njezina stidna pogleda 
upijao opet silnu i razkošnu sreću svojim žednim srcem, 
morade jakomu porivu njegovih uzbudjenih čustava podleći 
i ta crna misao ... Ali kad se opet sam vraćao niz brijeg 
okružen ogromnim okolišem, zalivenim silnim sjajem 
žarkoga dana, izvine mu se iz duše dubok uzdah i jedna 
misao kao leden šiljak čvrsto se probijala kroz njegov 
mozak: kako bi velika i nedogledna bila njegova sreća, 
da ju nije okaljao onim gadnim činom ! Da ga je znao 
izbrisati sa lica zemlje, on bi bio spreman kleknuti pred 
cijelim svijetom i suzama ga i krvlju izprati s onog mjesta, 
s kojeg je morao odvraćati svoj pogled kao od kakve 
strašne prikaze . . . 

Poslije podne oko pete ure, uzprkos silnoj sunčanoj 
žegi, uzpeo se Mile do Stanišina doma. U dvoru bila je 
taj čas sama Marija i, spazivši ulazećega Milu, potjera naj- 
prije garova, što se režeći ogledavao na dolaznika, a zatim 
odzdravi Ijubko Milinu pozdravu i ponudi mu, da sjedne na 
klupčicu, dok zovne djeda: 

— Umorili ste se, a kako i ne bi na toj božjoj 
žegi? . . . Veselit će se i stari djed, da ste došli, ako i 
jesu zli jezici koješta raznijeli o vama .... Nema dana, 
da vas ne spomenemo u kući — ta metnuli ste glavu u 
torbu, da spasete Luču ! Malo je danas takovih ljudi — a 
vi ste bome pokazali, da znate, što je carski službenik. 

Momak od same neprilike nespretno se otimao to- 
likoj slavi, nu Marija se nije na nj toliko ni obazirala; 
ona je u prvom redu govorila radi sebe, jer je s osobitom 
nasladom nastojala uvjeriti ljude, da je u toj kući najlju- 
bežljivije čeljade. 

Za malo izadju iz kuće Marko i brat mu i poruko- 



74 

vaše se s Milom ; za njima sletješe se u tren i bjeloglava 
djeca ^ složiše ruke na ledjima i gledahu koji čas ljubo- 
pitno stranca, dok mu nijesu za malo opipavala sablju, 
remenje i svijeda puceta na odijelu. 

Napokon izadje iz ograde i djed, spremi u torbu lulu 
i stane sred dvorišta ; tad upre mutne oči u zrak i nadigne 
glavu, da uhom uhvati glas od dolaznika. 

— Dakle došao naš čovjek! Amo te, sinko! 
Mile ustane i koraci k starcu. 

— Dobro mi došao ! Dodji bliže, ne vidim, al kazat 
će mi prsti, kakvo ti je lice. Mlad si eto, a junak od 
oka ! Bog neka ti plati, što si mi spasao onu malu ; ja 
ne znam, kako bih. 

Starac opipavaše još uvijek objema rukama Milino 
lice, čelo i podbradak, a onda ga primi za ruku: 

— Kako ti je, sinko, ime? 

— Mile Samardžija. 

— Od kojeg si kraja? 

— Iz Krasna. 

— Poznajem onaj kraj, tri puta sam na današnji dan 
hodočastio k Majci božjoj; prvi put, ako će Bog, bit će 
pred ravnih pedeset godina. Zavjetovala se bila moja po- 
kojna strina, kad joj se razbolje najmladje dijete, da će 
bosonoga k Majci božjoj. Liječile ga sve babe i sve trave, 
vodili ga i k Ijekaru u Rab, a sve zaman, tekar na zavjet 
pridiglo se dijete. Eh, šta je čuda učinila krasnarska Mati 
božja ! Bilo ih, sinko moj, kljastih od poroda, pa prohodali, 
slijepih, pa progledali, a gluhi pročuli i bolni ozdravili ! Što ja 
tebi to kazujem, ta vidio si, kakvi, oslobodi Bože, nakaženi 
svijet dolazi, da izmoli njezinu pomoći 

— Ima na današnji dan kod nas svijeta na hiljade 
a iz svih krajeva, reče Mile. 

— Tko bi ga prebrojio I Kad ga pogledaš s povi- 



76 

šega, rekao bi: Moj Bože! Vrvi kao u mravinjaku! — 
A sjedni, sinko. Dohvatite i meni klupčicu, da se poraz- 
govorimo. Vikao sam na Marka, što te činio da danas 
amo uzlaziš ; radije da je pričekao, dok bude u kući vrč 
vina, a dotle će i božja žega popustiti. A brate, moja ti 
kuća uvijek otvorena; mi smo tvoji dužnici. — Koga 
imaš kod kuće? 

— Samog otca, odvrati Mile ponješto nesigurnim 
glasom. 

— Samog ... bit će da mu je ružno bez tebe ? 

— Bog je ovako odredio .... Požalim, do duše, 
mnogi put, a opet . . . 

— Bit će, dakako, grunta u vas; a onamo nijesu 
zemlje loše, nema ovog kamena, što zja na nas, kud 
baciš okom. 

— Ima, hvala Bogu, i ne živi se loše . . . Dvije su 
mi sestre udate. 

— Nijesu uz otca.*^ 

— Nijesu. 

— Onda kao da ih i nema. Dok su djeca ovako uza 
te, računaj, da su tvoja ; a kad usele u tudju kuću, onda 
gotovo kao da si ju izgubio. — Jesi li dugo u službi? 

— Treće godište. 

— Služba težka? 

— Nije bome; vrlo laka. 

— Carstvo drži puno službenika, pa njekoji hoće, 
da su zato uvijek carske kase prazne ; a tko bi to znao ! 
Njekada se službovalo drugačije, pa se u žbire* nijesu 
ni dali pošteni ljudi ... A ničim te ne nudimo . . . Do- 
nesite, žene, zdjelicu kiseloga mlijeka . . . Jesu li ti dobri 
poglavari ? 



* Pogrdno ime za carinske stražare, znači što i uhoda. 



76 

— Ne bih se mogao na njih potužiti ; vršim službu 
i razumijem svoj posao. 

— To je prva stvar kod službenika: držati se pri- 
sege i kad si u službi, da ne poznaješ ni otca ni brata. 

— Istina, ako je gdjekada i vrlo mučno . . . 

— Tko je milostiva srca, za nj nije služba, nego da 
upropasti sama sebe; zato ti velim, njekada se u tu 
službu nije svatko dao. Tu si kao vojak; kad dodje za- 
povijed : Pucaj ! — a ti ćeš pucati, pa da je pred tobom 
rodjeni otac . . . 

Milu zazebe nješta u dnu srca, al nije umio odvra- 
titi ni riječi, nego se javi iz prikrajka Marija: 

— Da, drugačije je to bilo njekada, a drugačije je 
sada. 

— I jest i nije ; koga car plati, hoće, da mu i služi ; 
tako je bilo prije, a tako je i danas. 

Razgovor se nehotice navrnuo na neugodnu stranu ; 
ovo poćutješe svi i za koji časak nasta obći mAk. Samo 
je Marija viknula na dječačića, koji se sada uslobodio, 
te u Milinu službenu kapu sakrio svoju bijelu glavu preko 
ušiju. 

— Ima li vas, u zdravlju, puno u kući ? upita sada 
Mile. 

— Eto, budi Bogu na čast, ravno desetero. Dok se 
držimo na okupu, i nije, hvala Bogu, zla, kako se tuže 
njeki ljudi; dok sam ja živ, uhvam se u Boga, da će 
ostati ovako; a kad mene ne stane — eto im! Neka 
živu, kako umiju ... A stara je ovo kuća, moj sinko ; 
stara i dvije stotine godina! Posrči to mlijeko, pa ću ti 
kazivati, kako je postala; da znaš, gdje si bio. 

— Bilo ti to, dragane moj, i više nego pred dvjesta 
godina. Onda se često zalijetali Turci u naše carstvo, a 
vojska ih koji put odbi sa granice, a koji put jači oni. 



77 

pa pomozi Bože! Tako jedared htjede zla sreća i oni 
dosegnu preko Otočca pa sve amo do mora. Razletjeli 
se ljudi pred silom kao ovce, kad se uvale u stado vuci. 
Bježi, kud tko zna, samo da spaseš živu glavu ! I tako ti, 
sinko, dohvate Turci evo upravo dovle, gdje mi sje- 
dimo, a živjeli onda u ovom kraju njeki Krmpotići. Te 
oni bjež, kud koji; najviše ih pribjeglo u onaj kraj nad 
Senjom, a kad nestalo Turaka, ostadoše njekoji onamo 
i loza im se vuče još i danas. Drugi se vratili svojim 
kućama, al mjesto kuća nadjoše samo garište. Nije nego 
gradi stanove od samoga temelja. Kad oni u Velebit, da 
nasijeku gradju, šta ćeš ti vidjeti, u njekoj draži Boro- 
vači leži dvoje djece u kolijevci. Je li ih koja sirota u 
bijegu pred Turcima ostavila, je li i Turčinu bilo težko 
okrvariti ruku djetinjom krvlju — tko bi znao ! Al Krm- 
potići ponesu djecu sa sobom i odbrane ju. Djevojčica 
se kasnije udala za Glavaša, eno im loze još i danas u 
Klenovcu, a dječačića prozvaše — Bog zna zašto? — 
Štokićem i od njega evo moga plemena; druga se grana 
naselila u Klenovcu, a eno je i danas, budi Bogu hvala, 
u životu. — 

Kad se oko sedme ure dignulo sunce povrh školja, 
sjeti se Mile, da mu je odlaziti , jer je u osmoj uri 
morao nastupiti službu. 

Ovaj mu posjet nije ni iz daleka donio, čemu se 
nadao ; zato se vraćao u Klenovac zlovoljan, gotovo 
tužan. Polazeći gore, on je njekako izčekivao, kao da će se 
pozdraviti poput gotovih rodjaka, da će pasti jedan dru- 
gomu u naručaj i kao da će se tu njekako uglaviti o 
njihovoj ovjeritbi i tako dalje. Nije moguće, da oni ne 
znaju, Sto ga vuče k njihovoj kući! — A kad je sada 
spominjao u pameti sav razgovor sa djedom, koji je očito 
na svoja usta imao pravo govoriti mjesto svih ukućana. 



78 

uvidi, da ne samo što nije našao osobito topla i srdačna 
dočeka, nego — badava sve — djed je govorio o službi 
i službenim ljudima kao o nepotrebnu zlu, a Luču ho- 
tice nije spominjao, kao da je ni nema u tom domu. — 
Ta mu je djedova riječ slomila krila, te se nije usudio 
ni jednom riječju spomenuti djevojku, rad koje je jedine 
gore i pošao. Da, tu nije bilo onoga pravoga srca, iz 
kojega u prvi čas zagrije ljubav, te ćutiš: ovdje sam 
svoj. Sve hladno spram njega i sve učtivo, ali ne radi 
štovanja i ljubavi, nego zato, što su mu dužni zahvalnost. 
Malo, te mu nije djed ponudio, da novcem naplati nje- 
govu ljubav . . . Kad je na ovo pomislio, uzburka mu 
se nješta u duši i on poćuti, da bi tog slijepog starca 
mogao onako mrziti, kako Luču ljubi ... Da — Luča I 
A gdje je ona bila ? Voli li ga u istinu ? Što mu se nije 
pred ukućanima pokazala, još bi shvatio — stidi se . . . 
Al na polazku nadao se, da će ju vidjeti barem na 
vratima, na prozoru, gdje god. Ali badava ju je tražio 
svojim očima. I još kad je silazio niz brijeg , ote- 
zaše koracima, jer mu je sve nješta govorilo, sad će se 
pojaviti sa milim posmjehom u stidnim očima iza koje 
živice, iza zida — i njegovo lice poprimaše onaj izraz 
pun burne strasti i pun silne požude . . . Al Luča se ne 
pokaza. Je li mogla odoljeti, ako ga ljubi, da svojim 

pogledom ne utiša toliku njegovu želju ? A nije li 

da, da, to će biti ! Djed, taj slijepi djed doista joj je za- 
prietio : Čuješ li, da se ne pokazuješ očima . . . toga 
»zbira« ! . . . I s nova provali mu u duši strastvena, 
nerazborita mržnja protiv starca . . . Ako je volja djevojku, 
zna li joj taj tvrdi starac zapovijediti ? . . . Ako privoli, 
ne može li već sjutra biti sva njegova? Sva! Čisto se 
uzdrhta od ove pomisli, koja kao da je u meko gnijezdo, 
što bi ga savio s tom milom djevojkom, unijela svu slast 



79 

života I — I ta pomisao obuhvati ga jednim mahom 
svega i on gotovo na glas klicaše samomu sebi, da je 
pobijedio i eto upravo dohvatio, što mu se još tasak 
prije činilo silno, daleko i nedostizivo . . . Nema gotovo 
druga u službi, koji nije sklopio ovaki slobodni brak 
— pa zašto ne bi privoljela i Luča? Ovaj čas činilo 
mu se sve naravno i izvedivo — ta kakve je zapreke 
moglo biti, nego da se uzprotivi sama Luča? A ona ga 
voli, to mi je rekla i to je čitao u njezinim očima — 
kako bi se dakle otimala sreći, koju doista osjeća s njime 
jednako ? 

Te se večeri šetao Mile u službi po klenovačkoj luci 
sav zaokupljen tom naglom odlukom, od koje mu je gorjela 
glava. Njegova mladenačka narav, živo srce, nagla ćud, 
koja se u časovima strasti jedva dala obuzdati — uhva- 
tila je svom snagom tu odluku i on je bio pripra- 
van srnuti gluh i slijep za njom ćuteći, da nema zapreke, 
koja bi mu put zapriječila. I čisto je uživao od te 
silne odluke, kojoj se ne može protiviti nitko! I kad je 
pozirao u Ijubku, punu čame poezije krasotu ljetne noći, 
u ono silno, gusto i sjajno zviježdje na mekanom i tam- 
nom obzorju; kad je puštao, da ga se poput šaptanja raz- 
nježene, Ijubeće žene diraju mekani glasovi morskog gr- 
goljanja; kad je svom dušom tonuo u bezkrajnosti te 
čarobne noći, što je sa snagom svoje neodoljive poezije 
nedogledno obuhvatila nebo i zemlju, — onda mu bude u 
duši žalobno milo, grudi mu se nadimahu od navale ču- 
stava i bijaše mu, da od svoje silne sreće tiho zaplače. 

U tom ga njetko dirne za rame, a on se sav stresao. 

— Što si se zamislio. Mile? . . . 

— Ah vi, gospodine . . . Dobru večer želim ! 
Mile odsiječe službeni pozdrav, ali se u istinu srdio, 

što ga je u sladkom snatrenju prekinuo gospodin Dabović. 



80 

-— Nijesi zlo birao — nema tvojoj djevojci para u 
svoj obćini! 

— Hajdete! Šu govorite? 

— Ne hasni tajiti ... Šta ti reče slijepi djed ? Ono 
je stara tvrdica, a ne vidi današnjega svijeta, pa misli da 
ne može biti drugačije, nego kako je prije bilo . . . Hoće 
li ti ju dati? 

— Koga? upita momak od neprilike, al bilo je u 
upitu gnjeva. 

— Luču! Misliš li, da se to može sakriti? Lud si! 
Ti si kao njeka ptica; kad se je rada sakriti, a ona utisne 
glavu u pijesak. Tako ne vidiš ni ti oko sebe nikoga, 
nego Luču — a svi gledaju tebe. 

Mile ne odgovori ništa, nego se zlovoljno okrene i 
htjede poći dalje. 

— Stani! Što se stidiš, kao da si djevojka? Nijesam 
došao, da te dražim. Reci mi, bez šale, kako te je primio 
djed? Je 1' bio dobre volje? 

— Zašto vi to pitate? 

— Kazat ću ti kasnije, a vidjet ćeš, da ti želim dobro. 

— Pa jest . . . Zašto ne bi? 

— Istina, spasao si joj život, a sad tražiš, da ona 
spase tebe iz tih ljubavnih muka. 

Momak gotovo začudjen slušaše gospodina Dabo- 
vića; on je držao, da još nije nitko ovako proživio prvu 
ljubav. 

— Velim ti, nijesi loše birao; al hoće li htjeti dje- 
vojka u divlji brak, to je drugo pitanje ; a kad bi i ona, 
ali djed! To ti je čovjek iz starih vremena! Spomeni mu 
to, pa ja kriv, što ti se ne će zakleti: Radije ju vidjeti 
mrtvu ! 

Mile već nije imao jakosti, da se opre govoru ovoga 



81 

gospodina; ta govori o svem. Sto je sam netom pro- 
miSljao, kao da mu je poput kakova vještca siuSao misli ! 

— A u vašoj službi — kad ćeš doći do ženitbene 
privole? Sve da postaneš nadstražar, proteći će — ta naj- 
manje deset godiha. 

— Deset?! reče Mile prigušenim glasom. 

— Računaj; od nadstražara smije ih se ženiti deset 
od stotine ; a i ovdje se zavlači, jer vole u službi neženje. 

— Istina. 

— A što je nadstražarijom ? Koga će dopasti? 

— Bog zna. 

— Ti držiš, da će prije tebe, jer si ružno razkrinkao 
Pejnovića — 

— Uh, ne spominjite! . . . Bog i duša, meni je da 
propadnem u crnu zemlju . . . 

— Radio si po zakonu . . . 

— Slijep, gospodine, slijep, tako mi Boga! Ja još 
od onda nijesam pravo pogledao čovjeku u oči... Onaj 
čas obsjeo djavo moju dušu — ono nijesam radio od 
svoje volje . . . 

— Stvar se nije dalje čula . . . Molili smo kapa, 
da se učini kao da ne zna, a službeno mu nije nitko 
javio. To ti za umirenje . . . Al slušaj. Ja sam nakanio 
zagovarati tebe, ta znaš, da sam dobar s nadzornikom. 

Mile ne reče ništa; u njegovoj se duši radjala da- 
leka slutnja, nema li taj gospodin s tom nenadanom Iju- 
bežljivošću kakvih zlih nakana. 

— I dalje — nastavi gospodin; ja sam nakan za- 
govarati i tvoje promaknuće i dozvolu za ženitbu; sve 
bi još moglo biti ovog proljeća . . . 

— Gospodin ste, a prijatelj s poglavitim gospodinom 
nadzornikom, pa biste mogli. 

— I hoću; a ti ćeš zato meni učiniti njeku ljubav. 

Novak: Podgorka. 6 



82 

— Ako je u poštenju — zašto ne? 

— Ludove^ kako smiješ sumnjati, da ću ja nepo- 
šteno raditi ? — Daboviću bijaše u istinu navalila od srdžbe 
krv u lice. 

— Oprostite ... ja nijesam tako mislio; al bojim 
se, dobri gospodine, da opet ne utopim dušu . . . 

— Ja ti praštam, jer si priprost čovjek, pa ne možeš 
shvatiti, kako vrijedjaš ... 

— Znam shvatiti, al velim vam — 

— O čem se radi, ja ti ne smijem još kazati, a 
reći ću ti pred svjedocima, pače pred djedom i nje- 
govim sinovima; vjeruješ li sada, da je stvar poštena? 

— Kako ne bih? Velim vam opet, nijesam ja onako 
mislio 

— Al prije mi otvoreno odgovori na moja pitanja. 

— Hoću, što god znam. 

— Reci mi: Voliš li jako Luču? 

— Volim . . . 

— Jesi li to rekao djevojci? 

— Jesam . . . 

— A ona? 

— Eh voli i ona meni. 

— Što si jutros razgovarao s Lucinim otcem? 

— A tako, svakdanje stvari. 

— Je li bio Ijubezan spram tebe? 

— Jest vrlo; on me i pozvao, da uzadjem danas 
k njima. 

— Što ti reče djed? 

— Izpitivao me je tako ... za moju kuću i pripo- 
vijedao o svojima, kako mu djeda ostavili Turci u šumi. 

— Je li te čime nudio? 

— Kiselim mlijekom. 



83 

— Sad nema u kući vina^ a djed ne izdaje za piće 
novaca. Hoćeš li opet gore? 

— Ta znate, da hoću. 

— Više za danas ništa. Ako ti djed preda mnom 
obeća Luču, evo ti poštene riječi, da si za po godine 
nadstražar i da ćeš najdulje za godinu dana imati ženit- 
benu dozvolu u džepu. 



Bilo je toga dana oko jedanaeste ure noći. Divna 
bujna Ijetnja noć bez mjeseca pala je nad more. Sve je 
bilo prodahnuto živom poezijom, što se radjala u velebnom 
i tajinstvenom krilu ove noći i strujila od veličanstveno 
razlivene pučine do silnoga zviježdja na dalekom nebištu. 

Djed je već prospavao prvi san i sjedio u ogradi, 
da u lijepoj noći izpuši svoju lulu. Mrtvu, gotovo sve- 
čanu tišinu uznemiri nješta, kao da su se priprla kućna 
vrata, onda k ogradi tapahu tihi koraci, zatim se njetko 
naslonio na zid i onda se tomu čeljadetu odkinuše dva 
tri jaka, duboka uzdaha iz srca . . . 

— Luče! reče djed, a djevojka se strese; nije slu- 
tila, da će ju tko zateći ovdje, gdje je htjela iztužiti svoje 
srce. 

— Evo djede . . . 

— Kud si pošla? 

— Nikuda — — Vrućina je u kući, ne mogu da 
spavam. 

— Dodji k meni. 

— Šta? Suze na očima? Zlo je to, zlo PomoH 

se svetoj Luciji. 

Mjesto odgovora djevojka stane jecati. 

Djed privijaše njezinu vruću glavu na svoje prsi. 

— Zašto plačeš? Reci mi! 



84 

— Težko mi je — — ne znam ni sama — — 

— Kako ne znaš ? —- Žao ti je, što rekoh, da te ne 
dam zbiru? Reci! Djevojka mucaše. 

— Smiri se Bog zna Pokušaj da ne 

misliš na nj Kad ti dodje u pamet, a ti se uzmi 

moliti Bogu Podji na počinak i — čuješ li — 

da mi nijesi u noći izlazila ! S mrakom dolazi na zemlju 
svako zlo. — Jesi li čula? Ti znaš, da malo spavam 
— — A sad podji u kuću, eto i mene. 

— Laku noć! 

— I tebi. 

Dugo iza ponoći sjedjaše tu djed zamišljen. Nijedan 
ga dogadjaj nije mogao u kući iznenaditi, da ne bi znao, 
što se ima raditi. A ovdje ostala je nemoćna i njegova 
stara, izkusna pamet. 



Što je ponukalo gospodina Ivana Dabovića, da se 
stao zanimati za sudbinu našega momka. Da mu je u slu- 
čaju, ako djed Staniša privoli na tu ženitbu, obećao za- 
govor kod nadzornika, s kojim je bio dobar prijatelj,, 
pače se s njime i »tikao«? — Ivan Dabović bio je 
načelnički kandidat. Skoro je naime iztjecao rok Tiča- 
rićeva načelnikovanja i — kako se čulo — naumia 
je sam Tičarić odkloniti od sebe ovu čast, ako bi ga 
starješine ponovno birale. Kako god je prvi dan svoga 
načelnikovanja osjećao u sebi silnom snagom uvjerenje, 
da je »prvi« obćinar ove velike obćine i s velikim po- 
nosom slušao pri svečanoj, u to ime priredjenoj gostbi 
govor klenovačkoga odpravnika pošte: »Jedan je car i 
kralj u carstvu, jedan ban u hrvatskoj zemlji, jedan župan 
u županiji, jedan predstojnik u kotaru i ti jedan pročelnik 
u poštenoj klenovačkoj obćini!« — opet mu je od dana. 



85 

do dana bivao taj častni, a slabo unosni teret sve ne- 
snosniji. Gospoda od kotara dodijavahu sve više, a kraj 
toga morade kroz reservate češće doći u neugodnu ne- 
priliku, da tražeći u drugoga savjeta, iznese svoje skromno 
upravno znanje. Još dok je imao povjerenja u bilježnika 
— kako, tako; ali pokle se jednom uvjerio, da mu 
bilježnik Mašević šuruje sa neprijateljima i izvrgava ruglu 
gdje koje njegovo neizpravno shvaćanje službenih posala, 
dozlogrdilo mu načelničtvo do grla. Jednom se dogodilo, 
da je taki reservat stigao na nj, baš kad su se u Kle- 
novcu desila njeka odličnija gospoda iz Senja. Jedva 
što ga je pročitao, potuži se jednomu od te gospode, 
kako ga opet od kotara opominju, neka dobro pripazi na 
Starčeviće, jer upravo iz ove obćine dolazi na njih naj- 
više pritužaba na kotar. 

— Eto, gospodine, prituži se Tičarić, još da i na 
te vragove pazim! Šta ja znam, tko je Starčevićev, a 
tko nije? A i šta ću ja s njime, ako mi koji odreže u 
brk: Ja sam Starčevićanac — pa šta ćeš mi ti? 

Gospodin pročita pruženi mu reservat i skupivši 
usne, uvjeri zabrinutoga načelnika, da se tu ne radi o 
Starčevićevoj politici, nego o Starčevićima iz gornjega 
kraja ove obćine, na koje dolazi kotaru najviše tu- 
žaba radi šumskoga kvara. — A dogadjalo se opet 
gdjekada, da su se sve neurednosti i netočnosti osoblja 
kod kotarske oblasti svaljivale na obćinskoga načelnika. 
Tako se bila pojavila u području obćine na djeci grlica ; 
bolest se širila neobičnom brzinom i uzprkos domaćih 
sredstava padaše joj dan na dan sila djece žrtvom. Sad 
odprave dopis na kotar, da pošalje u obćinu svoga lije- 
čnika. Spis je valjda koji dan ležao u kotaru, a kad ga 
proučiše, dogodilo se, da je kotarski liječnik bio radi 
novačenja zapriječen odputovati. Zato podje od kotara 



86 

upit na obćinu, neka se »bezodvlačno« javi toj oblasti, 
jenjava li bolest ili se dalje širi, da se uzmognu odre- 
diti »shodni koraci«. Deseti dan od one prijave stigne ta 
poruka na obćinu, a dotle se sam župnik dosjetio, da 
ne donose mrtvu djecu u crkvu, da se pošasti barem 
ovim načinom zapriječi širenje. Tičarić javi istoga dana 
kroz svoga bilježnika, da bolest otimlje sve jači mah i 
da je skrajnje vrijeme, neka slavna ta oblast pošalje svoga 
liječnika. Pismo je — hvala komunikaciji — zaokružilo 
do kotarske oblasti u O. lijep put: Klenovac — Karlobag 
— Gospić — O. ! Dakako bez putovanja sa parom i sa 
dužnim čekanjem na poštarskim postajama, od kojih se 
nije svaki dan odašiljala pošta. Prolažaše dan za danom, 
smrt pobiraše bez čekanja svoje žrtve, a obćinari se sta- 
doše buniti proti župniku, što im uzkraćuje posljednju 
utjehu, da im djecu sa svim propisanim crkvenim obre- 
dima ne popraćuje na onaj svijet — baš kao da su 
nekrštena! — I tako sam Tičarić — izgubivši dvoje 
mile unučadi — jedva dočeka tek njekako dvanaesti dan 
od drugog pisma kotarskoga liječnika, koji se sretno 
dovezao sa lijekovima i što je bilo važnije — sa velikim 
bocama razkužnih sredstava. Kad se konštatovao velik 
pomor djece, eto ti Tičariću ni krivu ni dužnu od ko- 
tarske oblasti ljute paprike, da nije »svojevremeno i pra- 
vodobno« prijavio pošast i zatražio »liječničkoga vje- 
štaka« ! 

Tičarić — i onako čovjek nagle ćudi — čupaše si 
od jada kosu i kako je ćutio, da im je vrlo težko javiti 
pismeno sve ono, što je u njem kuhalo, odluči poći 
glavom u kotar, odčitati toj gospodi »u brk«, šta ju ide 
— pa eto vam vašega načelničtval I bio bi to učinio, 
da ga nije u zgodni čas odvratila od nauma njegova 
mirnija drugarica, koja se prema svomu uvjerenju »go- 



. ^ tr, •^* "*-* * 



87 

spoda su vragcc, bojala, da li ga ne će, kad popije čašu 
vina pa razveže svoj jezik, u kotaru i pritvoriti . . . 

Konačno — rodjak i kum sa p6 Klenovca, a zna- 
nac sa svim obćinarima, nije mogao, a da ne progleda 
kroz prste ovomu i onomu, makar da je to gdjekada bilo 
i na štetu obćinske blagajne. Time je sebi s jedne strane 
onemogućivao nuždni ugled i energiju med ju obćina- 
rima, a s druge se strane sve manje moćan ćutio i u 
samoj obćinskoj zgradi, jer je prevejani bilježnik mudro 
šutio, ali i u svoj rovaš točno bilježio, gdje načelnik 
mimoilazi zakon. Mislio on sebi: Leti Tičariću — ali 
kad uztreba, ja imam uzicu, da ti svežem krila. 

Sve ovo djelovaše na čovjeka, te on stade javno 
govoriti : Neka im (mišljaše kotarsku oblast) djav6 bude 
načelnikom — ja ne ću! Još ću izdržati do nove go- 
dine, a kad moj rok izteče — eto vam načelničtva! 

U prvi mah nadjoše se dva ozbiljna kandidata za 
načelničku stolicu: Naš znanac gospodin Ivan Dabović 
i njegov rodjak Slavoljub Žarković. Tek kad su njeke 
starješine odale povjerena im imena svojih kandidata, 
digne se i treći kandidat — seoski trgovac gospodin Josip 
Karlović — sa devizom : Ne bih primio načelničtvo ni za 
kakve novce, ali dok je mene živa, Ivan Dabović ni 
njegov rod ne smije biti klenovačkim načelnikom! 

I zapodjene se medju načelničkim kandidatima tajni, 
ali strastveni rat. 

A kakvi bijahu ti načelnički kandidati? 

Ivana Babovića sjećat spomenusmo već u početku 
pripovijesti. I kod njega je težnja za načelničtvom manje 
potjecala od osobnih probitaka; ta načelnička su mjesta 
u ovakim siromašnim obćinama i onako vrlo slabo 
unosna. Ćutio se za najprvo, da je vrijedan biti gla- 
vom obćine — a težko mu je to bilo i poreći. Bio je 



88 

rodom iz stare trgovačke koće u Klenovcn, njdada — 
dok je sreća bolje milovala hrvatsko Primorje — vrlo 
imućne. Sad je kraj njeSta trgovine i ribanje imala kaca 
glavni svoj prihod od vinograda na otoka Paga. Otac 
ga kao najstarijeg sina dade izaćiti niža realka a G., 
gdje je htio, da ma sin stječe nuždna znanja, pa da 
primi otćev posao a svoje rake. Mladić lijepe vanjStine, 
okretan a dražtva, razdražljive fantazije a iz imaćne knće, 
proveo je agodno svoja mladost boraveći, kad se ikako 
dalo, po gradovima. Otac je bio azprkos svojih Sestde- 
setih godina vrlo krjepak čovjek, pa ma je i godilo. Sto 
sa sina bila prismpna agledna dražtva — i za volja toga 
rado je sam nadgledao gospodarstvo i rukovodio ono 
nješta trgovine. — Za tih mladih dana rado je i čitao 
Ivan, te je upoznao kraj Gothea i Schillera gotovo sve 
bolje pjesnike njemačke; Dantea i Petrarcu čitao je u 
originalu, a Shakespeara u prijevodu. Isto je tako znao 
govoriti o operi, u koliko ju je mogao upoznati sa zagre- 
bačke pozornice, a kad se u Zagrebu bio upoznao i 
i tjesnije stao družiti sa njekim vrelim mladencima iz 
šestdesetih godina, poćuti se pozvanim, da stupi na poli- 
tičko pozorište, te u to ime prouči prilično hrvatsku 
povijest i dade se na čitanje spisa Kvaternikovih i Star- 
čevićevih. Provadjajući u samim političkim razgovorima 
i osnovama u Zagrebu čitave noći, toliko se zanio i 
njekako identifikovao sa svojom dobom, te mu se pri- 
činjalo, da je jedan od zatočnika i prvaka u radikalnoj 
stranci hrvatske opozicije. Ovoga pače nije dugo vre- 
mena ni tajio. — U svojoj dvadeset i petoj godini 
zaljubi se u Ijepužastu djevojku zagrebačkih gradjanskih 
roditelja, vjenča se s njome i dovede ju u Klenovac. 
Kad je djevojka zamijenila Zagreb, koji se baš tada stao 
naglo dizati i kulturom i svojom lijepom vanjštinom, sa 



89 

Klenovcem, stade mnogi put čeznuti za Ilicom, Zrinjev- 
cem, Tuškancem i kazalištem, što je lako shvatljivo. Ali 
svojom tihom ćudi i uz ljubav svoga muža brzo sve 
zaboravi i poćuti se domaćom u Klenovcu, akoprem su 
joj za to manjkala dva velika uvjeta: Nije mogla naći 
— Bog zna zašto — u Klenovcu prave prijateljice, a 
onda — bila je bezdjetna. 

Kad se po ženitbi Dabović smirio, stane shvaćati 
život i svoj zadatak sa ozbiljnije strane; ponajprije dade 
se na čitanje spisa o upravi, gospodarstvu, ribogojstvu, 
trgovini sa šumom — a onda na čitanje zdravstvenih spisa, 
kojima je — navlastito Klenckeovim pučkim knjigama — 
posvećivao osobit mar. Razumije se, da nije ni medju 
njegovim knjigama manjkao nenadoknadiv na selu pri- 
jatelj i vrhovni sudac u svim prijepornim pitanjima — 
Brockhausov i Mayerov veliki Conversations-Lexikon. 
Medicina — čitava obćina i onako nije imala liječnika — 
bijaše ga toliko zanijela, te je što s pomoću Klenckea, 
što s pomoću domaćih lijekova i trava držao, da se sa 
svojom metodom liječenja može mjeriti sa svakim aleo- 
patom i homoopatom. O tom je bio još jače uvjeren, 
pokle je jednom izliječio svoga otca od jake bolesti, za 
koju je po opisu u Mayerovu lexikonu ozbiljno tvrdio, 
da je bio — typhus. 

Na sve ovo nije bio malo ponosan ; a kako je znao 
i to, da poznaje svoj narod i potrebe njegove, navlastito, 
da je našao jako sredstvo, s kojim bi vremenom otvorio 
veliki novčani unos svomu rodnomu mjestu — držao je 
s pravom, da je prvi, kojega patri čast načelnika obćine. 

U svom sućtvu nije bila ova namisao zlo smišljena. 

Klenovcu naime na sjeveru bila je njekada sva strana 
do mora u dužini od kakova tri kilometra sam vinograd 
i nasad maslina. Postanak tih vinograda i maslinika po- 



90 

tječe još od konca prošloga stoljeća, kad je krajiška 
upravna oblast poslala anfio prvi put sto tisuća loza i 
njekoliko tisuća maslina iz civilne Hrvatske. Pokus je 
rodio izvrstnim uspjehom, te ista uprava obnovi za nje- 
koliko godina svoj dar, a Klenovčani — gotovo svi 
posjednici u tim vinogradima — mogli su u pijacama 
nositi na kable pred krajiške častnike izvrstan »dračevac«. 
Ali godine 1848. dodje na lozu njekakva bolest, što ju 
prozvaše »luženjecc, i ne bijaše nikoga, da ih uputi, kako 
bi liječili bolest na lozi, što im je počela bivati velikom 
privredom. Loza stane od godine do godine propadati, 
a danas se vide samo tragovi od bujnih njekada vino- 
grada. 

Amo je upro Dabović svoje oči. Znao je iz či- 
tanja gospodarskih knjiga, da je to bolest, koja se danas 
uspješno liječr, i njega zahvati pitanje: Ne bi li se za- 
pušteni vinogradi dali opet podići? On je izmjerio zem- 
ljište i izračunao, da bi za tri godine donio srednji rod 
do pet tisuća gotova novca! A za petdeset godina da 
bi se ta svota podeseterostručila ! 

Njegov račun, okružen sjajnim bojama žive fantazije, 
podupirahu u istinu mnoge obstojnosti, a medju tima 
prva, da je od ono kržljave i bolestne preostale loze sam 
dobivao vino, kojim je ne samo strance u svojoj kući, 
nego i mnoge zagrebačke tanke poznavaoce vina u čudo 
natjerao. Pred onom žarkom bojom poput rubina, a na- 
vlastito pored jakosti i prekrasne arome morade se sa- 
kriti svaka hrvatska graševina! 

Prvi je dakako bio uvjet, da se dobije novaca. Kod 
kuće ih nema, a narod sam od sebe nema pouzdanja u 
pojedinca, pa osobito domaćega čovjeka, makar da umije 
i kako vješto razložiti i dokazati na papiru, kako bi se 
izplatio trud i trošak, uložen u te zapuštene vinograde. 



91 

Kraj toga hrvatski je narod poput svakoga neukoga na- 
roda takav, da se nerado upušta u »spekulacije« ; za ono, 
što nosi neposrednu i bezodvlačnu korist — dobit ćeš 
ga; ako mu rečeš: Čekat ćeš koju godinu, okrenut će 
ti nepovjerljivo ledja. Zato bi ti i košulju sa sebe svukao, 
ako mu odkriješ, da je na dnu devetog brda ukopano 
blago, pa se traži novaca, da se namaknu radnici i ko- 
pači; ali da obnovi vinograde — ne će ni jedanput za- 
grebsti motikom. — Sve je ovo gospodin Ivan, pozna- 
vajući svoj narod, dobro znao. — Njegova je osnova 
bila prevelika i zasezala — po njegovu mnijenju — od- 
više u gospodarstvene i kulturne prilike cijele zemlje, 
a da bi ju stao pomalo izvadjati, uredjujući možda naj- 
prije svoj posjed u Grabovači. On je htio, kad se već 
ćutio otcem ove ideje, da ju vidi oživljenu za svoga 
života u svoj njezinoj veličini. Kako se bio svom dušom 
zanio za njom, gledala je njegova — prava hrvatska 
fantazija — gotovo u divnoj viziji preporodjen ogromni 
kraj Grabovače: Vite poput zmija rozge, bujne loze sa 
širolistom nježnom zeleni i poput rubina rumene gro- 
zdove, kako zriju o žarkom suncu . . . Velika zdanja, 
sušionice, pivnice, radionice, tvornice liquera i že- 
stokih pića, sve dakako uredjeno po zakonima moderne 
oenologije. — Dolje, gdje je sada razdrta i morskim valo- 
vima oglodana obala, krasnu luku, zidanu od bijela sje- 
čena kamena, u njoj parobrod — svojina Klenovčana — 
sa ogromnom hrvatskom trobojnicom na glavnom jar- 
bolu i petdeset ladjica živu žurbu ukrcavanjem ba- 

čava i sanduka, punih elegantnih boca sa krasnim vigne- 
tima — »hrvatski podgorski dračevac crveni, bijeli, dvo-, 
tro- i deseterogodišnji, prava domaća droždjenka — hr- 
vatski Grabovača liquer« a sve po vrstnoći i vrijed- 



92 

nosti ozbiljna konkurencija francuzkim, talijanskim i grčkim 
vinima i sladkim žganjima! 

Da sve ovo bude, treba novaca, te novaca. Kod 
kuće ih nema, domaće ljude iz cijele zemlje — tko bi 
sklonuo na ovo poduzeće ! A dobiti glavnicu iz vana — 
tu bi trebalo naći uglednih zagovornika i trebalo bi silne 
reklame — a i ova stoji velikih novaca. Tko dakle da 
namakne tu nuždnu glavnicu ? A tko, umovaše s pravom 
gospodin Ivan, nego zemlja, nego vlada u Zagrebu od 
krajiških milijuna i od dohodaka krajiških šuma! Ovaj 
najsiromašniji i najzapušteniji kraj najmanje i onako ćuti 
milovanje matere zemlje, a onda — taj novac ne bi bio 
bačen, nosio bi i koliku korist i narodu i s vremenom 
— Bog zna — cijeloj zemlji. Ta ovo je kraj Dalmacije 
jedini hrvatski vinorodni predjel, gdje nije lozu zarazila 
trsna uš ! A ne će se tako lako amo ni useliti — ta sav 
je predjel zaštićen okolo na okolo poput oaze ogromnim 
golim krajem, šumama i debelim morem! I djavo bi 
putem poginuo od gladi, ako bi mu se kako dosudilo, 
đa tekar u Grabovači nadje hrane. 

S ovom idejom, bolje reći s njezinim oživotvorenjem 
svezao je gospodin Dabović svoju načelničku čast. Nu 
ovdje se našao naglo pred silnom zaprekom, koja je 
ne malo morala smutiti njegov duh. Za prvo — reče 
sebi gospodin Ivan — ja sam toliko puta javno očitovao, 
da sam pristaša radikalne opozicije. Hoće li vlada — ako 
medju obćinskim vijećnicima i dobijem većinu — htjeti 
potvrditi moj izbor? — Za drugo: Ako vlada i potvrdi 
moj eventualni izbor — hoće li htjeti usvojiti moj predlog 
t. j. ideju o obnovi grabovačkih vinograda, to jest: Hoće 
li na moj predlog htjeti uzajmiti potrebnu svotu iz kra- 
jiškoga investicionog fonda? — Ovako je gospodin Ivan 
formulirao svoju brigu u ta dva pitanja i mozgao nad 



93 

njima dan i noć; jedan dan bijaše posve uvjeren, da 
će vlada bez obzira na osobu, od koje predlog potječe, 
prihvatiti osnovu, koja će inače i za vrijeme kultivacije 
zemljišta podati ovim najsiromašnijim žiteljima zarade; 
a u koliko se u kultivacija bude izvadjala po najnovijim 
rezultatima oenoložke znanosti — djelovat će i na ostalo 
Podgorje, koje će samo prihvatiti obnovu i melioracije 
vinograda, te se s vremenom ako ne posve, a ono dijelo- 
mice oteti sramomoj zaslužbi prosjačijom. Na osnovu 
tih razloga mogao je po koji dan biti uvjeren, da će 
njegove ideje biti izvedene, a da se ne iznevjeri svojim 
političkim načelima. — Drugačije je dakako bilo, kad bi 
ga — a to je bilo češće od onog prvog — zahvatila 
misao: Vlada ne može na čelu uprave, pa bilo samo u 
seoskim obćinama, trpjeti svojih političkih protivnika. — 
S ovom pomišlju osjećao je s pravom bolju u duši, kako 
se u ne vid razplinjuje njegova krasna ideja. A on, za- 
nesen za njom i uvjeren ne samo o njezinoj izvedivosti, 
nego — što je glavno — o njezinom domašaju po korist 
ove siromašne obćine, nije ju mogao tako lako napustiti. 
Za nesreću, nije mu bilo dugo vremena za pro- 
mišljanje; još jesenas, za koji tjedan imao se birati sa- 
borski zastupnik u ovom izbornom kotaru. Iz Zagreba 
je već dobio shodne upute za izbornu agitaciju, al ovaj 
put nije imao pravo srca, da započne svoj rad. Da se 
oslobodi muka — za koje ga po duši svaki čovjek mo- 
rade sažaliti — odluči pitati savjeta u Zagrebu. »Interes 
ovoga kukavnoga kraja« — tako pisaše — »zahtijeva, da 
na oko (za sada!) napustim svoja politička načela, koja 
su u meni neslomiva. Kad izvojujem svomu narodu ovo, 
što sam vam obširno razložio, ja se odričem svega i eto 
me opet, da s podvostručenom snagom žrtvujem sve svoje 
sile i sposobnosti za vas!« A u odgovoru iz Za- 



94 

greba stajaše pisano: »Nikako! U vaš izborni kotar ula- 
žemo velike nade; čast i sloboda cijele zemlje zahtijeva^ 
da se žrtvuju koliko pojedini pristaše naše stranke, toliko 
i časovita korist pojedinih obćina. Davajući Vam to na 
znanje, stalno očekujemo, da ćete raditi« i t. d. 

Sad stajaše Ivan Dabović izmedju dvije vatre ; s jedne 
strane udaraše o nj dužnost vjernosti i držanje onih za- 
nosnih prisega, što ih još u šestdesetim godinama prisizaše 
svojim istomišljenicima — as druge strane dužnost, da eto 
zrio čovjek uradi za svoj narod jedared nješta, od česa će 
osjećati korist, što će ga podići materijalno; a duševno 
slobodan može biti tek onaj, tko je i materijalno neo- 
visan ! Ovo ga načelo osobito bodraše proti zagrebačkoj 
poslanici, i dok se kolebaše, kojoj će dužnosti podleći, 
dogodi se nješta, što ga je od pristaša svojih političkih 
istomišljenika za uvijeke razkrstilo. — Tih dana dodje 
naime u Klenovac mlado, golobrado momče u poslu iz- 
borne agitacije i upita dakako u prvoga gospodina Babo- 
vića nuždne informacije o klenovačkim izbornicima. — 
Već dolazak toga čovjeka, u kom je Dabović nazirao 
njeku kontrolu i nadzor svomu političkomu radu, vrije- 
djaše ga. Nu još više vrijedjala ga je sva sitna, golo- 
brada pojava toga momčeta u kratkom haljetku, širokim 
hlačama, uzkim, šiljastim cipelicama sa bijelim englezkim 
šeširom i s crvenim rukavicama. A najviše ujcdljivi sar- 
kazam, kojim je bio zasićen svaki posmjeh i svaka riječ 
mladenca, a tako i njegovo ignoriranje svih i svega i di- 
zanje vlastite osobe neprestano u isti red s njekojim prva- 
cima svoje stranke. O samom Daboviću nije ni pred 
njim samim govorio, nego kako bi kakvi general govorio 
o posljednjem vojniku u svojoj vojsci. Tako mu s nadutim 
ali i smiješnim izrazom brige i samosvijesti reče pred 
župnikom i još njekojim izbornicima: »Ja se nadam, da 



95 

ćete slijediti totno moje upute . . .« On tako! Taj deran 
meni, koji sam o sebi bio uvjeren, da bez mene ne bi 

stranka imala ni danas u saboru svoga poslanika ! 

I gotovo gadnom, osvetljivom i zlobnom nakanom iz- 
nese te večeri gospodin Dabović pitanje: Mogu li se 
kadikad i za vrijeme žrtvovati politički ciljevi za volju 
kojemu osjetljivomu, recimo, materijalnomu probitku na- 
roda? — Mladi vojskovodja odgovori bez promišljanja 
sa apodiktičnim »ne« — a gospodin Dabović s isto u- 
kovim »da!« — Nasta pucnjava i zveket riječi, a konac 
bitke bio je taj, da je Dabović sav razjaren izjavio, 
da ovaj put i on — stari vojskovodja u ovoj stranci — 
odustaje od svojih načela, jer to od njega zahtijeva pro- 
bitak naroda. — Mjesto patriotične boli ili srdčbe pokaza 
mladi agitator gotovu radost. Sto je opet odkrio »čovjeka 
bez načela« — a prvi slijedeći broj zagrebačkoga opo- 
zicionalnoga lista donese u dopisu oštru ocjenu Dabo- 
vićeva značaja. 

Dabović gledaše i gledaše krvavim očima od same 
boli i Ijutavi u taj dopis. Njemu — svomu stalnomu 
dopisniku i pristaši kroz tolike godine, nanijeti ovaku 
sramotu ! Više vjerovati onomu zelenomu mladencu, nje- 
kakvomu taštomu gigerlu, koji se baš ni malo ne razu- 
mije u politiku, a dao se na izbornu agitaciju od same 
taštine i bezposlice — nego njemu, prokušanomu stupu, 
koji nije tek od jučer razvio zastavu načela, osnovanih 
na povijesti i borbi svega naroda! 

Od sada prigrli Dabović još jače svoju ideju, snovaše 
samo o njoj i ćutio se — prigrlivši politička načela vladajuće 
stranke — u svom radu slobodan. Ovo ga je mnogo 
veselilo i on se za malo našao u novom političkom 
gnijezdu skroz domaći; po svom naumu bio je uvjeren, 
da će sada istom raditi za korist i dobro svoga naroda 



96 

a svega svoga đosadanjega života sjećao se tek' kao mi- 
nulog mladenačkoga sna. 

Akoprem je u prvoj srdžbi bio napisao bezobziran 
dopis n organ vladajnće stranke o gibanja izborne agitacije, 
opet ga zadrži u svom pisaćem stolu, jer je avidio, da se 
ne pristoji značajnu čovjeku iznašati na vidjelo tajne, koje 
mu je bila stranka kao svomu pristaši povjerila. Nu slije- 
deći svomu nagonu »žarnalističkoga rada« debatirao je 
skorih dana u vladinom listu osnovom za obnovu vino- 
gradarstva i osnutak vinogradarske škole u hrvatskom 
Primorju. 

U izbornu agitaciju nije se takodjer miješao, ako 
je i odlučio bio glasovati proti opoziciji. Nu zato pripra- 
vljaše sve većom žurbom sebi tlo za obćinskoga načel- 
nika. Kad je dobro proučio, koji bi članovi obćinskoga 
vijeća bili za nj, a koji proti njemu, dodje do zaključka, 
da bi ih polovica bila na jednoj, a polovica na drugoj 
strani. Ni za nj ni proti njemu bio bi — djed Staniša 
Štokić. Kad bi kako njega predobio za se — izbor bi 
mu bio osiguran. Djed je naime uživao velik glas medju 
seljačkim starješinama. Kad bi on htio dići svoj glas: 
Birajmo Ivana Dabovića — nema dvojbe, da bi povukao 
za sobom barem trojicu, koja se u pitanjima oko obćin- 
skih stvari nijesu mogla osloniti na svoj sud. 

Dok se spremaše, kako će uvjeriti starca, da ga 
samo želja oko napredka ove obćine nuka, da se primi 
težka i odgovorna mjesta obćinskoga načelnika, zgodi 
se, šta je držao, da će mu starca samo tisnuti u krilo. 
Znao je, koliko djed miluje Luču, koliko drži do sve- 
tosti poštenja i božjega zakona. — Momak Samardžija 
zavolio djevojku, a kako je divlji brak upravo u ovoj 
obćini postao nješta obična, čemu se već ni djevojke iz 
boljih kuća i skroz dobra glasa nijesu otimale — lako je. 



97 

da bi i taj momak privabio djevojku k sebi i osnovao s 
njome obitelj bez zakona. — Djede — umovaSe go- 
spodin Dabović — ovdje tvoja zapovijed gubi snagu ; mlada 
krv, prilika, primjer — odvabit će ju, pa što ćeš onda 
ti, nego da blagosloviš, što Bog nije blagoslovio? — 
Ovo mora predobiti djeda, kad mu ponudi svoj zagovor 
kod nadzornika. — A sve je ovo pošteno sredstvo za 
poštenu cijelj! 

Kako je u to ime nagovorio prvoga Milu, pripo- 
vijedali smo prije. 

X. 

Drugi načelnički kandidat — Slavoljub Žarković, 
daljnji rodjak Ivana Dabovića, bio je čovjek od kakvih 
trideset godina. Jaki crni brk i u šiljak spuštena brada 
obrasla preko cijele lične kosti kao i jake obrve nad 
dubokim tamnim očima, koje su u toj sjeni dobivale 
izraz mrke strogosti — činile su ga starijim, nego je 
bio. Prošlost ovoga čovjeka nije bila burna, ali svakako 
zanimljiva; bio je na putu da bude čovjekom, koji se 
posvetio samo znanosti, a onda ga neznatna prilika 
svrati s puta i sada — nakon deset godina — pričini 
mu se vlastiti život, kao da luta bez cilja svemirom, a to 
načelničko mjesto u klenovačkoj obćini stalnom točkom, 
da nadje sebi utočište na svom zemaljskom putu. 

Rodio se u Klenovcu od prilično imućne obitelji, 
ali je bilo izim njega u roditelja još troje braće. Na nj 
padne kocka, da podje u školu i da se vremenom 
zapopi; ali kad je dječak, stupivši istom u osamnaestu 
godinu, imao u džepu svjedočbu o izpitu zrelosti, podje 
u Zagreb i upiše se u filozofski fakultet netom otvore- 
noga sveučilišta, da se pripravi za učitelja povijesti i 

Novak: Podgorka. 7 



98 

geografije. Ukućanima bude i to pravo, jerbo su naj- 
kasnije po osnovama mladoga filozofa mogli izćekivati 
šta velika od njegove budućnosti. 

Za pravo, on je u toj budućnosti jasno vidio ostva- 
rene svoje velike ideje i u njima središtem sama sebe. 
Ćutio se da je pozvan stvoriti nješta velika i za svoju 
domovinu i za čovječanstvo. Maštovit preko reda, prava 
ćud Slavena južnjaka, samo je snovao i držao, da radi 
pravo, ako osuvi drugima — da rade. A nije bio bez 
duševnih darova, pače je već u prvoj godini svojih sve- 
učilištnih nauka čitao o svom predmetu vlastite sastavke, 
kojima je bio svratio na se pozornost svojih suučenika 
i profesora. Čini se, da je i radi te slave stao živjeti pre- 
rano sam o sebi i pomišljati, da će na lakši način doći 
do onoga, do česa dodju drugi s težkom naukom i pro- 
vodeći čitave noći nad knjigama. K tomu se pridružilo 
pohlepno gutanje političkih novina i njeko uvjerenje, da 
time, što provodi u kavani duge ure, podpuno nadokna- 
djuje zanemarenu pažnju svojoj struci. I na tom putu, 
kojim je stao stupati u slobodno mišljenje o svijetu, poče 
ga zaokupljavati uvjerenje, da je sva uredba svijeta — 
gotova ludost, a naravna posljedica toga bijaše, da je 
svomu nezadovoljstvu tražio hrane u skrajnjem pesimizmu 
i negaciji otudjujući se sve više i više odlučnoj volji za 
radom, koje je i onako slabo u njega bilo. Ozlovoljena 
još više političkim prilikama svoje domovine znali bi ga 
snaći u tom samoubijanju duše razboriti časovi, a pro- 
budjeno čustvo dužnosti stalo bi ga mučiti svojim prije- 
korom : Šta čeka majku Hrvatsku uz ovake sinove ? . . . 
I da umiri savjest, sjeo bi k pisaćemu stolu, da veliki 
komad noći probdije uz mučno sastavljanje kakve ne- 
jasne i burne himne ili ode na majku domovinu . . . 

Što se više približavao konac sveučilištnih nauka. 



99 

zgražaSe se sve jače nad nagomilanom materijom ; i što 
bi se kadikad odvažio da »počne raditi«, pričinilo bi mu 
se, da s ovom sitnicom jednodnevnoga rada ne će sma- 
njiti to gradivo ni Sta bi spomena vrijedno bilo, te bi 
njegov nepraktični dub, stojeći pred silnim kaosom nauke, 
zaronio u najsladje misli : Kako će to biti sladko čustvo 
i ugodno osjećanje života, kad se riješi tih izpita 

Nakon trogodišta bude ipak imenovan namjestnim 
učiteljem u zagrebačkoj gimnaziji. Ovdje sred vjekovitog 
rada probudi se jače njegovo čustvo dužnosti i sad se 
stane ozbiljno pripravljati za izpit. Al dogodi se nješta, 
što ga je sa naumljenim zvanjem nemilo razkrstilo. 

Bio je momak od istom kakovih dvadeset godina; 
a onako maštovit i još skroz pod dojmom slobode sve- 
učilištnoga gradjana — zateče ga nješta, gdje je nerazložno 
shvatio slobodu nauke. Dogodila se naime u Zagrebu 
njeka politička demonstracija, u kojoj su demonstranti 
vrlo osjetljivo dali oduška svomu nezadovoljstvu, te je 
imao o tom sav Zagreb kroz njekoliko dana šta go- 
voriti. Onako mlad, a zanesen svom vatrom svoje duše 
za čistim i poetičnim shvaćanjem slobode, uplete neraz- 
borito za predavanja u jednom od nižih razreda i onu 
demonstraciju, te ju u svojoj zanesenosti pred djecom i 
odobri. — Pred djacima dakako ne uzmanjka mu odu- 
ševljeno odobravanje, ali predpostavljena oblast mišljaše, 
da mladi učitelj ne shvaća svoje dužnosti, te njegovo 
mjesto popuniše skoro drugim njegovim bivšim drugom. 

Drugi, praktičniji duh, bio bi se snašao i u toj nevolji. 
Žarković — uvjeren , da je žrtva svoga uvjerenja i 
pravednih ideja — osjeti se kao osamljen u pučini brod, 
odtrgnut olujom iz luke. S nijednom praktičnom zamišlju, 
s nijednim praktičnim korakom nije se znao u ovoj ne- 
volji pomoći, nego nakon tolikih nauka vrati se u rodnu 



100 

kuću kao kapital, što je s jednim mahom izgubio svoja 
vrijednost. 

Tu mu protekoše četiri godine u daljnjem — sno- 
vanju. Čas odlučivaše, da podje u Pariz, u zemlju velikih 
i prosvijetljenih Francuza, držeći, da će osvojiti veliki 
svijet nječ^m, što mu samomu — do pustih želja — nije 
bilo jasno. Čas se htio baciti u srce Balkana, da tu pro- 
pagira njekakve ideje, što su se pred njegovim očima 
dizale skroz do neba kao gorostasne — magle. Čas opet 
pokušavaše, da se vrati svojoj struci, ali i u tom se naumu 
pokazivao njegov nepraktični duh : Snujući o svem samo 
u ogromnim konturama, nabavljaše sebi (radi izpita) sama 
čuvena francuzka djela (akoprem se još pred kakvih pet 
godina bavio tek koja dva mjeseca izučavanjem francuzke 
gramatike) — i njemačka ogromna djela pojedinih spe- 
cijalista. — I tako se, nerazumljen od svojih ukućana 
i okolice, gubio i tonuo u neprestanim velikim snovima, 
u kojim ga je godina za godinom zatjecala, dok njegov 
duh bivaše sve oporiji i stiskaše se sve više sam u se. 

Nakon četiri godine odluči ozbiljno, da se vrati u 
stalež, za koji se u životu i pripravljao, te potrošio rodnoj 
kući toliki kapital, da bude — ništa. Stao je uvidjati, da 
seoske prilike nijesu za učenje; sad manjka priručna 
knjiga, sad izkusna uputa i savjet, a — što je najglavnije 
— onaj tijesni krug, u kom se kreću razgovori seoskih 
žitelja, kao da izpija snagu duha, kao da mu veže krila, 
skuči ga i šapne mu poletnu snagu, te ne može do- 
segnuti i obuhvatiti duboke misli i velike ideje znanosti. 
On je to najbolje osjećao na sebi, kad bi se desilo u 
selu kakovo čeljade iz svijeta, kako je težko klipio svoje 
misli, a još ih teže izrazivao — dočim je njekada, još 
kao djak u sveučilištu, bio govornik na glasu ! U takvim 
bi se prilikama lecnuo sama sebe osjećajući, da je korijenje 



101 

njegovoga obćega znanja povenulo i da bi trebalo drugih 
prilika, da mu se duh opet osvježi i ojača za nauku. 

Razmišljajući tekom ovog dugočasnog i bezposlenog 
života o udesu, koji ga je ovako, kao sočnu biljku u 
pustoš, bacio, stane uvidjati, da je ono bio grijeh, po- 
vreda staležke dužnosti i neshvaćanje školske odgoje ; nu 
videći sama sebe mlada, neizkusna, puna sjajnih i ča- 
robnih mladenačkih ideja, priznade opet, da je za taj grijeh 
odviše strogo kažnjen. Sad mu je bilo jasno, da svaka 
grana školske nauke nosi u sebi momenata, kojima se 
dade divno djelovati na uzgoj rodoljubja i značaja — a 
onaj čin da je bio nepromišljen i da bi prije skroz pro- 
mašio, nego dostigao cilj, kojemu ga je on bio namijenio. 

Zato prema početku nove školske godine napiše 
svomu bivšemu gimnazijalnomu ravnatelju pismo puno do- 
duše okajanja poradi svoga nepromišljenoga čina, ali i puno 
zdravih i prekrasnih ideja i misli o sebi i svom zadatku ; 
u njem se jasno vidio prepaćeni čovjek, koji je sa 
borbom, trpljenjem i razmišljanjem došao do bistroga 
shvaćanja svoga opredjeljenja, koji ne gazi ni svojih mla- 
denačkih ideja, nego ih značajem dozrela muža grli i 
uzdiže pred samim sobom kao jasnu luč, da mu posvi- 
jetli na pravi put, kud mora da vodi odgoja i znanost. 

I čisto se preporodio, kad mu za malo stigne od 
ravnatelja odgovor, iz kojega je vidio, da se sa razši- 
renim rukama prima kao izgubljena ovca u krilo učitelja 
i da odmah pošalje vladi molbu za namještenje, a on će 
ju najtoplije zagovoriti. 

Razumije se, da su i ukućani s nova gledali punim 
nade očima na svoje dijete. U toj obćoj sreći njegovo 
su srce opet zalijevala davno nećućena sladka čustva 
izgubljene nade i čisto sretan s ponosom osjećaše, kako 
se njegov potišteni duh naglo diže i širi. 



102 

U Času, kad se na odloSnom mjesta imala po ravna- 
teljevoj preporuci sretao riješiti njegova molba, nađje 
se zločesta đuSa i apozori farizejskom brigom na davno 
okajani čin nesretnoga čovjeka — i molba ma bade 
vračena nenvažena. 

Ovako opet s jednim mahom pokošene sve oživjele 
nade ostaviše a ojegovoj doši ogorčenost i s njima 
propade za dago vremena ono odlučne volje, što ju je a 
sebi imao. 

A ništa manje boljelo ga je i ono nepovjerenje i 
ono omalovaženje njegovih soseljaoa. Čudo je dodaše, 
kako visoko nad njima stoji svojim amom, svojim zna- 
njem i svojim idejama — al oni toga nijesa shvaćali, 
ili nijesa htjeli shvaćati. Kad se bilo a čem usadio dići 
svoj glas, čitao im je u očima filistarsko pitanje: Kad 
toliko znaš, pa zašto ne pokažeš, što si u svijetu? — 

Ništa ! — odgovaraše sam sebi poziraći u svoju mla- 
dost, u svoje najljepše godine, kako su ginule poput 
čarobne, koprenaste maglice u žarkom svjetla mladoga 
dana. Šta je ono bilo nego puko sanjarenje, sljepački lov 
za lijepim idejama? 

Al nikad nije kasno, — govoraše mu opet duša i bu- 
deći se u njem čovjek. Prvu stazu života morao je na- 
pustiti, al ono znanosti, što ju je stekao po školama, 
dalo mu je moći, da progleda u svoj narod — svoj 
okoliš — da vidi, šta je tu gnjila, a šta zdrava, šta se 
mora posjeći, a šta gajiti, da se taj lijepi, umni i krepki 
rod diže iz mraka svoje zapuštenosti, neukosti i pred- 
suda. Ne otvara li se tu široko polje njegovomu zvanju, 
izkustvu i poštenim namjerama? Šta je imao taj narod 
od njegovih velikih ideja, kad nije nikada maknuo prstom, 
da i jednu samo začne ostvarivati? Poštenja i rada — 
toga treba od narodne inteligencije, inače se mlati prazna 



103 

slama^ diže prašina^ koja guši i zasljepljuje oči, a u njoj 
ni cigloga zrna! 

Pa ću raditi ! — odluči ozbiljno i stane marljivo pro- 
učavati zakonike, ekonomiju i — što je glavno — bilje- 
žiti vlastita zla naroda, što ga taru, i umovati, kako im 
doći kraju. 

Prvo mjesto, odakle se nadao blagoslovno započeti 
svoj rad, bilo je mjesto načelnika; kad se pročulo, da 
Tičarić kani ostaviti svoju čast, stane se o tom razgovarati 
sa starješinama i na svoju radost nadje mnogoga sklona^ 
da mu dade svoj glas, jer su se ovi ljudi mnogo puta. 
na nj obraćali, da im piše pisma, molbe, utoke radi 
vječnih kazna za šumsku štetu itd. Polovica ih bijaše 
uza nj, a jedne predvečeri uputi se potajice sam k djedu 
Staniši, da i kod njega pokuša svoju sreću. — 



Treći načelnički kandidat Josip Karlović, trgovac, bio 
je čovjek od kakovih šestdeset godina; njekada je bio 
činovnik u državnoj službi, a kako je bio u svom zvanju 
savjestan i pošten, ali kraj toga svojeglav i nagao, do- 
dija ma brzo šikaniranje svakojakih službenih ljudi, pa 
se dade umiroviti i otvori trgovački posao. Već sama 
misao na život službenoga čovjeka bila bi ga odvraćala 
i od unosnije i lagodnije službe, nego je načelnička — 
a kraj toga njegova žena, tiha i radina gazdarica, pozna- 
vajući ćud svoga čovjeka, protivila se svom moći uplivne 
žene, kad se bio dao nagovoriti, da stupi u obćinsko 
vijeće. — Ali kad je ovaj put prodrla tajna, da se 
za načelničko mjesto bori Dabović, uzplamti Karlović 
svojim gnjevom i zaboravi na svoju davnu odluku, pa 
se naumi umiješati u izbor, jer Dabović ne smije biti 
načelnikom ! 



104 

Ovaj je put zabrinuta žena badava spominjala svomu 
drugu i slabo zdravlje i lukavu ^ud bilježnika i starost i 
zanemarivanje vlastitoga posla i sekature kotara i neza- 
hvabost obćinara. — Gospodin Karlović htjede žrtvovati 
i svoje zdravlje i svoj posao i svoj mir, samo da ne 
bude načelnikom Dabović! — Mislio bi tko, da je Bog 
zna kakva velika zgoda stvorila od Karlovića i Babovića 
klenovačke Monteche i Capulette! Pravomu začetku te 
svadje težko je doduše ući u trag — bit će šta u oprečnim 
ćudima obiju obitelji, a šta u onoj, ponajviše neodgo- 
netnoj medjusobnoj antipatiji njekoje čeljadi, koja tu 
mržnju dobro u sebi osjeća, ali je nikakvom riječi ne 
bi umjela razložiti ni kazati. A prilike seoskoga života 
mogu dan na dan da oštre tu mržnju; uvijek su jedan 
drugomu pred očima, u malenom krugu, kuda može da 
se kreće njihov duh, susreću neprestance jedan drugoga 
i svaki nebrižni pogled, svaki bezazleni kret i posmjeh 
hoće protivnik da tumači proti sebi i nema kada da 
pusti, neka se probudjeni gnjev utaloži, nego ga sa svakim 
susretajem razpiruje lijevajući u vatru ulje. Onda dolaze 
tu u sukob i vlastiti probitci trgovinom a i živežom. 
Danas se srdi Karlović, što je Dabović njekomu seljaku 
prodao opanke, a sutra bjesni Dabović, što mu je Karlović 
odmamio dužnika, da mu za gotov novac proda torbu 
brašna. — A napokon se nadju i prijatelji jednoga i 
drugoga, koji sa sitnih i nepojmljivih razloga podržavaju 
razplamćenu mržnju. Tako je jednom došlo, da su se 
Dabović i Karlović stali i pozdravljati, dapače i u čitaonici 
— klenovačkom družtvu od deset članova — i po koju 
riječ izmijeniti. Tad jedne nedjelje, kad se gospodinu 
Daboviću sviklo, da se nakon više od godine dana po- 
javi u šetnji sa cilinderom na glavi i rukavicama na ru- 
kama, primjeti Karlović pred njekima — da dade oduška 



105 

posljednjim navalama ginuće mržnje — : Eto našega 
klenovačkoga princa! Molim vas, je li to pametno, na- 
vući na glavu onu nakazu? Ja je ne bih nosio, da mi 
tko daruje sav Klenova c! 

Po sata iza toga bude Daboviću izvijeSćeno: 

— Šta ima Karlović proti vašemu ukusu i vašoj volji? 
Pa napokon — šta ga stalo, tko šta meće na se? Kaže, 
da je vaš djed nosio razderane opanke i šuplju kapu, 
dok vam je nješta stekao, a vi da ćete po svojoj oholiji 
prositi pod stare dane koricu hljeba! 

Dabović je naravno planuo i tražio mahom zado- 
voljštinu : 

— Šta vi imate proti momu cilinderu?! 

Upit je bio dosta oštar, da hipom probudi svu uspa- 
vanu Karlovićevu mržnju. 

— Ja — ništa. Za me — metnite na glavu i kablicu ! 
Čini se, da će vam bolje i pristajati. 

— A vi metnite na svoju opaku glavu — 

Istoga dana, da jedan drugoga preteče, prestanu oba 

biti članovima čitaonice ; malo za tim porječkaju se če- 
tvorica preostalih članova pri »briscoli«, a kad se stalo 
razgovarati u družtvu o izboru budućega načelnika, za- 
hvati članovima družtva glave toliki plamen, da mu je 
žrtvom palo samo družtvo. 



XI. 

Koncem rujna, kad se nakon puna tri mjeseca sjetilo 
nebo, da i nad ovim krajem izprazni koji svoj oblak, a 
jedne predvečeri uzpinjao se laganim korakom k Štoki- 
ćevoj kući Slavoljub Žarković. Čovjek stupaše zamišljeno 
preko pokisla kamena, ali ćućaše se u tom osvježenom 
zraku voljko; svoje namisli nade držao je ovim ko- 



106 

rakom na po ostvarenima i kad bi se obazro, pa kraj 
veličanstveno razlivene pučine vidio dolje milovidni vi- 
jenac kuća svoga rodnoga sela^ čisto mu pjesnički zanos 
podizaše dušu. Obuhvaćajući u tom zanosu okom daleke 
rubove modruljasta gorja i uz sivu obalu niz otočja, 
osjećaše, kako se ta divna slika jednog komada njegove 
domovine krepkom snagom raztače po njegovoj duši, 
kako mu uzdiže srce navješćujući pobjedu i slavu, i on, 
kao obuzet dubokim religioznim čustvom, čisto blažen 
govoraše samomu sebi: Ja vjerujem u budućnost Hr- 
vatske! — I došlo mu je, da od samog sladkog za- 
nosa ne uzmognu odkinuti oko od plavetnih i dalekih 
istarskih gora, gdje u zlatnom i rumenom svjetlu plov- 
Ijahu kao u razkošnoj igri lagani, poput svile bijelo- 
svjetli oblačići; od milovidno razlivene pučine, na 
kojoj se ljeskahu uz daleki žubor morski nabori, što 
ih digoše u svojoj igri ogromna jata riba; od skromne, 
al mile i čiste crkvice svoga sela, što ju kao u nježni 
zagrljaj obuhvatiše seoske kuće, nad kojima plovljaše la- 
gano se dižući modruljasti dim i izčezavaše u jasno pro- 
zirnom zraku pod obzorjem, gdje se pomaljahu nepra- 
vilna i velika modra polja izmedju razkidanih bijelih i 
sivih oblaka; pa od tog kamenitog i pokislog tla pod 
sobom, iz kojeg se dizao sladki zadah majke zemlje i 
jaki miris stručaka smilja, bosilja i drugih žutih i mrtvo- 
zelenih trava, što su u okrilju žilavoga trnja i živca ka- 
mena Bog zna iz koje dubine sisale onu kap vlage za 
svoj život, da na žarkom suncu i na morskom vidu pri- 
prave svoje ljekovite sokove proti svakojakim bolestima. 
Kad bi mogao toj zemlji podati jednim mahom ovu ljubav, 
kojom sada obuzimaše sve njezine daleke granice i svu 
njezinu davnu prošlost, kad bi joj mogao s jednim cje- 
lovom darovati onakovu sreću, kakvu ćućaše ovaj čas u 



107 

svom zanosnom duhu, oh, on bi klekao i pod dojmom 
neizrecive sreće utisnuo joj taj cjelov, pa da s njime po- 
daje i posljednji kucaj svoga srca I 

Sa vrha otoka odbijahu se žarki, čisto krvavi traci 
zapadajućeg sunca, kad se Žarković, ćuteći u sebi umor 
od jakog zanosa svoga duha, uzpeo do Stanišine kuće. 
Iz daleka ugleda djevojku, koja je, pjevajući zvonkim 
grlom, vraćala kući stado ovaca. Svježa i bujna pojava 
Luče čisto je pristajala u ljepotu ljetne predvečeri, u 
oživjeli ovaj kraj, gdje je prvom jakom kišom izbijala 
Ijubkom snagom sočnost i mladost života. Odavno nije 
osjetio zamamnu ljepotu i dragost ženskoga tijela kao 
ovaj čas, gdje mu se duh s onim jakim zanosom riješio 
grubih okova svakdanje zlovolje i mrtvila, u koji ga 
bijaše bacio samo glupi slučaj, a kojemu i sada — čini 
mu se od same zlobne radosti — podržavahu ljudi moć. 
Nakon duga vremena osjeti poput milotnog zvuka zlatne 
strune opet u srcu divnu spomen na svoju prvu, davnu 
ljubav, na one časove pune bolne i sladke čežnje, kad 
bi po čitave sate gledao sliku mile djevice i snivao: 
Kakva će to biti sreća, kad budem svoj i ti moja I — 
I to je minulo, a da nikada nije okusio žudjene sreće. 
Kad ga je sudbina bacila s naumljenoga puta, morao j£ 
se odreći — i od tada on je nosio u srcu samo spomen, 
koja je ovako tek kadikada sijevnula poput slabog, blijedog 
plamečka bez topline. — 

Medjutim stigne djevojku i nazove joj dobru večer. 
Djevojka mu stidno odgovori, zamukne pjesmom i uze 
življe premetati u ruci pletivo tjerajući stado žurnije 
k toru. 

— Ima li, djevojko, koga u kući? 

— Eno svih, odvrati Luče ne obazirući se na do- 
šljaka. 



108 

— Jesu li sami domaći? 

Luča se nadje nješto u neprilici^ jer je znala, da je 
u posjetima Mile. A nije joj ni drugačije bio ovaj posjet 
u volji. Mile joj je već pripovijedao, što mu je obećao 
gospodin Dabović ; sad je svojim Ijubećim srcem posum- 
njala — ne će li ovaj posjetnik raditi kod djeda proti 
njihovoj sreći. — Zato odgovori Žarkoviću dosta nepri- 
jaznim glasom: 

— Bit će . . . ja sam ih ostavila same . . . 
Žarković se htjede našaliti s djevojkom — Milino ašiko- 

vanje nije bila više tajna — al odustane; nješta ga je odvra- 
tila ozbiljnost djevojke, a nješta, što mu se njekako nije 
dalo odvrnuti ni od svojih ozbiljnih razmišljanja. 

Kad je stigao na dvor, bude mu neugodno, što je 
našao uz djeda i Marka i stražara Milu. Sjedili su na dr- 
venim klupčicama, a pred njima stajao je na stolu vrč 
vina. 

— Dobru večer! pozdravi Žarković glasno. 
Marko i Mile odzdrave, a djed upita glasno: Tko je? 

Sin mu prišapne, da je i sam Žarković čuo svoje ime. 

— Znam te, gospodine, reče sada djed; bio si u 
Zagrebu i učio velike škole. Dodji bliže, da te opipam; 
oprosti mi, što su drugima oči, to su meni evo ruke. 

— Gle, čovjek si, silna je u tebe brčina! A sad mi reci, 
nosi li te k meni dobro ili zlo? — Al ne reci prije — 
dok Marko ne donese za te vina. — Skoči, Marko, po 
onaj stakleni vrčić, pa ga natoči za gospodina. — Dobro 
nam je vino ove godine, hvala Bogu. Velika suša, nije 
ostalo ni polovica roda, al ovo, što je, valja! Kako dolje? 
Šta se radi u kući? Hvala Bogu, samo kad je zdravo! 
Eh, dosta sam se puta napio u tvog poštenog otca. 

— Evo, pij! Umorio si se, dok si se uzpeo do nas. A 
primi, brate i gospodine, ovaj vrčić, da ti bude na zdravlje ! 



109 

Sirote smo i maleni ljudi, a ti si u Zagrebu pio Bog zna 
s kakovom gospodom; tamo je naša glava, tamo sve, što 
je učena i bogata — a što smo mi ovdje? Rdja i ne- 
volja! Al reći ću ti: Iz ovoga vrča pili su kapetani, in- 
spektori i sudci. Za kapetana vladala je sila, inspektore 
donijelo nam zlo, a sudci nam oteše pravicu; sve sam 
ovo s božjom voljom proživio. 

— U tvoje zdravlje, striče Staniša! digne Žarković 
na usta vrč i potegne duboko sladko i mirisavo vino, 

— Bog ti dao zdravlje! Sjedni, gospodine! Tu ti 
je kamen, na njem je sjedio onaj siloviti major, štono je 
gradio s Vratnika cestu. U nedjelju je jeo ribu, a na ve- 
liki petak meso — da prkosi Bogu! Kukavica! — Bio 
Bog jači ! Umro major od kuge i pocrnio kao crna zemlja ! 
Zna se, kud mu je dospjela duša ! — A sad mi reci, što 
te dobra nosi u moju sirotinju? 

— Došao sam, striče, na dobru riječ. 

— Nikada je, gospodine, dosta! 
Nasta muk. 

— Je li tajna, gospodine? 

— Jest i nije. Stvar je poštena, ne boji se svjetla — 
— al opet volio bih, da nam je njekoliko riječi obaviti na 
samu. 

— Pa možemo; eto ograde, eto vinograda za kućom, 
gdje hoćeš. 

— Ostanite ovdje, ustane sa svoga sjedala Mile, jer 
mu je za ogradom uhvatilo oko Luču; ja moram i onako 
večeras u službu, a sunce je evo zapalo. 

— Kako znaš. 

Mile se oprosti i nestane ga brzo s Lučom iza zida 
ograde. 

— Bit će, striče, u tvojoj kući pirovanja, reče Žar- 
ković samo da otvori razgovor. 



110 

— Ne znam, gospodine ; eto dolazi u kuću taj momak i 
misli, čini se, pošteno; al šta ćeš sa službenikom? Nije 
to za našu kuću. Volio bih, da se udomila gdje u poštenu 
domaću kuću — nema ni od te plaće blagoslova. 

— Tko zna? A momak je, kažu vrijedan i valjan 
u službi. 

— Čast, gospodine, ali svak svoju znade! prekine 
djed zlovoljno razgovor; on je u prvi mah pomislio, da 
je Žarković došao zagovarati Milu. 

— Ti si gospodar, a star si i pametan čovjek, ne 
treba ti tudjega svjeta. — Pusti, da skrenem razgovor 
drugamo. Ti poznaješ ovaj naš narod kao malo tko. 

— Hvala Bogu! 

— Narod kao narod — treba upute, treba vodju i 
mudru glavu, koja ga upravlja, pa da je i u dobru, a 
jedva mi ovdje u najsiromašnijem i najpustijem kraju, 
što je Bog hrvatske zemlje dao. 

— Ovoliko kamena nema u po svijeta — istina! 

— Narod, recimo obćina, to ti je velika obitelj, 
gdje radi svak za sve, a svi za svakoga. Kako treba u 
velikoj obitelji glave, da vodi račune, da vidi,- gdje je 
bilo više štete, a gdje koristi, pa da do godine izpravi, 
što se lane griješilo ; da drži slogu, da upućuje, svjetuje, 
pokara, pohvali i odobri svoje ljude — tako treba svoju 
glavu i obćina. 

— Istina, kimne djed glavom; taj uvod budio je 
mediutim u njegovoj duši njekakvo nepovjerenje. 

— Težko nogama, kad je luda glava! veli naš 
narod ; a težko i obćini, gdje ne valja glava — načelnik. 

— Eto vam! Čuje se, da će Tičarić ostaviti načel- 
ničtvo, pa birajte boljega. 

— A ti ne ćeš birati? 

— Ne ću! Star sam, a i ne mili mi se miješati u 



111 

te posle ; koliko vas je vijećnika Klenovćana, svaki hoće 
da bude načelnik; biraš ovoga, omraziš se onomu — 
pa čemu meni na ovu sjedinu ta omražnja? Da bi za 
narod bolje, i neka bi! Al ja vidim, da se ide svaki 
dan od zla na gore. 

— Nije samo načelnik kriv. Ako je neuk, mora se 
mnogo zla svaliti na njegov račun ; slijep slijepa ne može 
voditi, jer padoše oba u grabu. Al doba je, da se jednom 
prenemo i mi, pa da se bira čovjek, koji ima znanja i 
volje, da radi za dobro ove obćine. A dade se uraditi 
mnogo i mnogo! 

— A koga misliš, da se ovaj put bira? 

— Kad dodje red, kazat ću i to . . . Razmišljam već 
godine i godine, česa nam treba. Siromasi smo, a sva- 
kojaka zla i grijeha u nas dosta. Vidio sam svakakova 
svijeta, našao u knjigama mnogu mudrost, pa se pitam: 
Ima li i nama pomoći? Naš je narod čil i zdrav, bistra 
mu je pamet, srce mu nije pokvareno — pa kako mu 
se ne bi pomoglo ? Istina, ovako jadolika kraja nema na ši- 
roko i na daleko, a zato valja i bolje zasukati rukave, 
da se pridignemo. I pitajući se tako, mnogo sam raz- 
mišljao i evo me, da ti kažem, što sam smislio. Ti si 
namujdriji starješina, poštenja nijesi nikada okaljao, pa 
se dodjoh s tobom posavjetovati, da rečeš, valja li, što 
sam smislio? 

— Gospodine, častno je za moju staru glavu i dobro 
po narod, da se i nas pita: Valja li, ljudi, ovo, što smi- 
slismo? Ali kad se gospoda dočepaju vlasti, opet se ne 
pita nas, nego se radi, kako se hoće. Ne zamjeri mi, 
gospodine, ali što vas je Bog dao, nijeste nam prijatelji 
ni jedan! Što smo pod civilom, eto sam vijećnik naše 
obćine, pa jesu li nam učinili samo ovliko, koliko je crna 
pod noktom, šta smo u ime naroda tražili? Nego — ne 



112 

zamjeri mi — izvaraSe nas. Utrli nam koze, a ono sje- 
nokoSe, Sto je ovaj narod od iskona uživao, oteže pre- 
varom, jer da ćemo plaćati za nju carstvu više nego 
vrijedi. 

— I gorih stvari, moj Staniša! uleti Žarković živo 
starcu u rijeć. — Danas dobiva onaj, tko je mudriji, jer 
ćovjek čovjeka nadmudruje; a naša obćina, koja je du- 
gačka četrdeset kilometara i toliko široka na više od če- 
tiri tisuća duša nema nego jednu školu i jednoga učitelja ! 
A mi smo i u tom posljednji, jer ne dolazi ni deset ljudi 
na stotinu, koji umiju čitati i pisati. Pismen čovjek svuda 
više vrijedi : hoćeš u vojničtvu, hoćeš u zanam, na moru, 
na kraju — svuda! 

— Istina! 

— Eto ti prve brige načelniku : Dizati školu, da nam 
djeca ne rastu u današnje vrijeme slijepa kod očiju; u 
vojsci ne mogu avancirati, a ako podje u svijet, ne može 
rodnoj kući javiti, ni gdje je ni što radi, ni služi li mu 
zdravlje ... A onda, šta se obćinske imovine tiče. Ob- 
ćina ima izim ovih golijeti i nješta guštika i mlade šume 
na svom imenu; a erar došao i zaplamažio* sve bolje 
komade. Sjećaš li se, da sam i tebi još pred dvije go- 
dine govorio, neka se to zatraži od erara, kad je obćinsko 
— al vi na to ništa; kad zastari pravo, badava će ob- 
ćina tražiti svoje. Nije li i to dužnost skrbna načel- 
nika, da ne miruje, dok obćina ne dobije opet svoj 
posjed? Siromasi smo i onako, pa kako bismo drugomu 
puštali, da nosi, što je naše? 

— Sjećam se, gospodine, i zagovarali smo u vijeću 
ovu stvar, al čini mi se, da je zaspala kao i mnoge druge 
dobre stvari. 



Opasao zidom. 



113 

— Slažeš li se sa mnom? 

— Uvijek, gdje se radi o pravu i poštenju. 

— Treća je dužnost načelnika, da posveti prvu svoju 
brigu i svu svoju vlast proti velikomu zlu, što tare ovaj 
narod. Mislim — šumski kvar. 

— Izjela ga nevolja, ništa ne satare narod, koliko oni 

— Da se ukloni zlo, pitaj: Odakle dolazi? Državni 
erar doznačuje šumskim trgovcima drva u najbližim šu- 
mama, a obćinarima za ogrjev tamo u djavolskim stra- 
nama, gdje se ne može nego mazgom uzpeti. Što će mu 
onamo drva, kad ne može do njih? Pa šta se dogadja? 
Narod zadje u plantažu i nasiječe goriva — a od tuda 
dva zla: prvo je, što posiječe dvadeset mladih stabala, 
dok bi mu samo jedno šumsko drvo toliko izdalo, a 
drugo: uhvati ga u kvaru lugar, pa izgubi drva, vuče 
se po zatvoru i najkasnije plaćaj globu! 

— Živa istina, ovo će zlo satrti naš narod. 

— Neka se dakle brine načelnik — prvo : da se 
obćinarima doznačuju drva za ogrjev u blizini i pristup- 
nijim, a ne u deset sati odaljenim stranama, a drugo : ako 
je za to kasno, neka uzradi svom svojom moći, da se 
do onih strana izgrade ceste i putovi ; narod će i tom 
radnjom nješta zaslužiti, a onda će biti pravo, da plati 
globu onaj, koji posiječe mladu šumu. 

— Evala, gospodine, pametno misliš ! 

— Dalje. Ovaj kraj ubija ljeti suša. Živih je voda 
malo, bunara nigdje, pa narod, a još više marha puno 
prepati preko ljeta od žedje. Da spase blago, da mu ne 
crkne, ne preostaje mu ljeti nego torbu preko ledja, pa 
u šumu po led. Ima li još gdje kraja i naroda, da ljudi 
u torbi vodu nose?! Skrb je dakle načelnika, da se grade 
zdenci i cisterne i odvrati od naroda ovo veliko zlo, od 
kojega trpi od proljeća do kasne jeseni. 

Novak; Podgorka. 8 



114 

Djed sjedjaše zamišljen i odobravaše sada samo ki- 
ma jaci glavom. 

— Za narod uz more morao bi se od zemaljske 
vlade zatražiti vješt čovjek, da ga nauči, kako se umjetno 
razplodjuju fine vrsti riba i školjka, kad se koja vrst ribe 
smije, a kad ne smije hvatati, jer evo od godine do go- 
dine more sve pustije! Trebalo bi putiti narod, da goji 
lozu i voćku, da prione više uz pčelarstvo — tu kap, 
ondje kap, sve se to u siromaštvu lijepo osjeti. 

— Mudro je to, gospodine, što zboriš, a i bilo je 
njekada tako! Ni ove pustoši nije bilo — još za moga 
pamćenja. Moj njeki stric, ne znam, je li deset godina 
bio stariji od mene, sto puta pripovijedaše, da su Kle- 
novčani išli u crkvu svetoga Nikole po Šumskom hladu 1 
A danas ni grma! 

— Ako pitaš, tko je uništio šumu, nije nego pri- 
znati: Narod sdm! Al što je — reci dalje — neuk narod, 
nego što i neuko dijete ? Daj mu u ruke ovaj vrč, pa 
ga je brzo zaboljela glava. Prve su oblasti pozvane, da 
narod upućuju, kako će čuvati svoje dobro; a gdje ne 
ide milom, ide silom! Al ostalo je bilo šume dalje od 
mora, ta eto tu, došao si skokom do nje! Pa kud je ta 
šuma? Posjekla ju tudja sjekira. Istina, nudila se šuma 
i samim Klenovčanima, al nijesu bili za to; mi nijesmo 
još zreli za take poslove, nemamo pouzdanja sami u se, 
a nemamo ni novaca. A tko bi nas udružio u jedno 
družtvo, kad smo zavidni jedan drugomu za koricu svak- 
danjega kruha! 

— Istina, posjekli nam Bečlije šumu, a čuje se, da 
se nijesu ni sami obogatili. 

— Izgubili su dvje sta hiljada. Oni brijali našu šumu, 
a drugi njih. 



115 

— Kako to, gospodine? — O Marko! Ded vidi, 
ima li u gospodinovu vrčiću vina? 

. — Hvala djede, baš ti valja dračevac ! — Pitaš : 
Kako? Doveli amo svoje ljude, koji ni jesu imali čiste 
prste. Sjekli su šumu, moj striče, kako su sami htjeli! 
Gdje bi se lugar usudio prigovoriti čovjeku, koji govori 
samo njemački, došao ravno iz Beča, a ovdje se vozika 
i cijele noći pije i karta se sa oberštarima, inspektorima i 
sve samom takovom gospodom ! Nijesu ni lugari zlo 
prolazili, a naučili se i sami kirijaši pijančevanju. I Bog 
zna, kakvo bi se još zlo bilo rodilo, da nijesu oni u Beču 
vidjeli, kako im ovdje računi krivo izpadaju, pa razvrgli 
posao. Nama poharalo šumu, njima pojelo novce, i to ti 
se sve dogodilo — da bi na čiji račun — nego na račun 
najsiromašnijeg kraja hrvatskoga naroda ! Da ne bude 
toga, bilo bi šume na pretek, ne bi nas ubijala svake 
godine ovolika suša; domaći bi ljudi kao i od prije 
bili po malo trgovali, a bio bi se i seljak pomogao — 
a evo ovako nema nitko ništa. Pa je li tko dizao glas proti 
gladnim Bečanima? Nitko! Još su se, nebore, naši ljudi 
jagmili, tko će im dublje skinuti kapu i tko će ih bolje 
ugostiti I — Da si zdrav, striče I digne sad Žarković vrčić 
i pijući sladko vino smišljaše dalje, čime je naumio starca 
predobiti na svoju stran. 

— Još mi je dvoje, striče, na duši, za što bi se morao 
svom silom boriti načebik naše obćine; slušaj pa reci, 
je li pravo? 

— Ako je ovako, kako si do sada govorio, vidim, 
da si mudra glava i da znaš, kako bi se pomoglo ovomu 
narodu. 

— Naš čovjek rodjen je kao malo tko, da ti 
svojim rukama izdjela šta hoćeš. On sam inžinjira, iz- 
planira i sazidje kuću; on ti sagradi barku, ne znaš, bi 



116 

li se čudio više čvrstoći i brzini i sigurnosti na moru ili 
ljepoti, da je se ne možeš nagledati kao ni struka lijepe 
djevojke. On će izrezati iz drva i iztesati iz kamena, što 
je samo jedan put vidio; a što bi umio, da mu je dati 
valjana učitelja, da mu je dati klesarsku školu! Po svem 
bi se svijetu tražili naši radnici, jer su ljudi čvrsti i uz- 
trajni, o zdjeli kaše kinit će se vas božji dan. Utrla bi 
se gadna prosjačija, a stotinam ljudi, koji danas moraju 
gledati, da im iz neba doleti hljebac kruha, dalo bi se 
posla i zarade. 

— Ti tp znaš bolje, pa ću ti vjerovati, mnijaše djed, 
kojemu novotarije ovake vrsti nijesu išle u glavu. 

— I još jedno — a ovo mi je kruto na srcu. Ne 
radi se o novcu ni o imanju — radi se o poštenju, o 
dobrom glasu našega naroda, naših kćeri. Zlo je već 
danas uhvatilo jaki korijen, pa nijesi siguran, da ne će 
još sutra pohoditi i tvoju kuću. 

— A što to misliš, gospodine? upita djed uprvši 
mutne oči u Žarkovića, kao da će vidjeti. 

— Mislim ovaj brak bez zakona. Unesoše ga finan- 
cijeri. Iz prva se protivile djevojke, a danas gotovo svaka 
čeka, da ju pozove koji od njih k sebi. 

Djed se promiješa na klupčici: 

— Govori, gospodine, tiše . . . Veliš: svaka? 

— Dobro im je ; živu bez posla. Ako im ne dozvoli, 
da se vjenčaju, a muž podje za koju godinu u penziju, 
pa se vjenčaju onda. 

— Grijeh je to i velika sramota; ne bi se svaka 
dala u taki život. 

— Mlada krv, striče . . . Imaš i ti djevojku u kući, 
a eto se pronio glas, da ju je zavolio taj momak, što 
ga danas kod tebe nadjoh. Dok je tu, ne velim, otimat 
će se djevojka. A neka ga sutra bace kud dalje, znaš. 



117 

da će ih srce vući jedno k drugomu. Kad vide, kako 
žive sve oko njih, pitat će se: Pa zašto ne ,bi i mi? 

— Varaš se, gospodine . . • A ! Ne vjerujem ! . . . 
Djedu posta jaše kao tijesno na klupčici i on se digne 

i opetovaše njekoliko puta: 

— Nije svaka za to . . . Vaše iz sela ! . . . Ali . . . 
nije to tako, gospodine! U tom se varaš! 

Taj čas stupaše na dvor mladji Stanišin sin i donese 
novicu : Pozdravlja vas Mile . . . današnjom poštom došlo 
mu premještenje iz Klenovca u Kladu. Uzvrtio se si- 
romah . . . 

— Mi o vuku — 

— Služba je prekine djed Žarkovića, ali mo- 

rade nješta gutnuti i prekinuti riječ. Ovaj čas bijaše ga 
skroz napustio njegov starački mir. Dva puta upita, gdje 
je Luča i mahom svaki put dometnu: Ostavi ju, gdje 
je . . . Jesi r čuo ... ne govori joj . . . Služba je da . . . 
Neka si on tamo nadje — — drugu djevojku — — 
Zovni mi Luču! 

Djevojka pridje sva zažarena od ognjišta ; izpod sjene 
dugih crnih trepavica zamamno se sakrivalo njezino lijepo 
oko. Žarkoviću stane vid na dražestnom napunu njezinih 
grudi i jedva obustavi nakanu, da ne podraga tobož kao 
djetetu punu Lucinu ruku pod zavrnutim rukavima. 

— Što ste htjeli, djede .^ upita Luča skrivajući pomno 
svoj stidljivi pogled. 

— Tu li si.^ . . . Vidi li, ima li gospodin vina?... 
Šta radiš? 

— Spremam večeru. 

— Hajde . . . vruća si od vatre . . . Večerajte, po- 
lijegaj djecu, pa svi na počinak . . . 

— Rano je, djede . . . reče djevojka pogledavši nje- 
kako začudjeno starca. 



118 

— Bit će rano, pravo veliS . . . Hajde, večerajte, a 
ja ća još posjeđjeti sa gospodinom . . . 

Starac nije mogao sakriti svoj nemir; sva opasnost, 
što je prijetila njegovoj unaci, javila ma se tek ovaj 
čas svom svojom snagom. Žarković ga samo gledaše i 
u malo te ne posumnja po čndnim starčevim kretovima, 
da je stric Staniša potezao malko više iz svoga vrča. 

— Mladost, vruća mladost — istina — tko bi ukrotio 
mladu krv! . . . Djed reče ovo sam za sebe i kao u za- 
boravi, da je njetko uza nj ; tekar nakon časka reče glasnije 
zinuvši i podigavši pram zatiljku glavu kao uvijek, kad 
je htio bolje saznati, što se zbiva u njegovu okolišu: 

— Jesi li tu, gospodine? . . . Smeo me evo sin, 
pa sam čisto zaboravio na te. 

— Evo me, a sjedni i ti. 

— Hoću . . . Imaš li vina? Napoji se; željan sam 
tvoga razgovora, jer govoriš mudro. Odavna se nijesam 
uživao ovako pametne besjede. 

— Velika je ono sramota za ovaj narod — a naše 
djevojke, šta su se izprva otimale i nećkale — stale su 
se sada jagmiti za onakim životom, da te hvata strah: 
Kako će to shvatiti naš mladji naraštaj? — nastavi 
Žarković prijašnji razgovor ozbiljnim glasom naglasujući 
oštro značajnije riječi. A nije se opet, promozgaš li sve, 
puno ni čuditi. Narod naglo osiromašio — koga će do- 
čekati djevojka? Ako pod je za mornara, kakvi joj je 
život? Više puta teretniji i gori, nego je živjela u rodnoj 
kući ili poslužbom u kojem gradu. Kraj toga znade 
mornar po godinu, dvije i tri izbivati od kuće, a žena 
mlada i sama — — — Uz financijera živi udobnije, 
plaća teče, ako je i malena — obskrbljena je! 

Žarković opazi, da je Luča na po sakrivena iza trapa 



119 

slušala taj razgovor. Tek sada, kad im se sretoše oči, 
cmakla je djevojka naglo u kuću. 

— Pa Sto veliš, gospodine, ima U tomu pomoći? 

— Dokle to država trpi i njekako štiti — nema. 
Ali dala bi se koja ta duša odvratiti, jer bi se u narodu 
moralo podržati uvjerenje, da je taki život sramota i 
grijeh. 

— Jest — propast duše, gospodine ! Bolje bez glave 
nego bez poštenja. 

— Župnik je i s oltara govorio proti divljemu braku 
i pisao njekoliko puu oblastima, a što basni, kad ga nije 
umio ni htio nitko podupirati. Ljudi se pače protivili 
tomu: Barem su djevojke obskrbljenel A da obćinska 
oblast složno s njime digne glas, učinilo bi se nješta. 
Jer, striče, zlo se rodi maleno, pa raste i širi se kao 
svaki korov. Moglo bi doći vrijeme, da se u njem uguši 
čuvstvo poštenja, pa ne će raditi ovako samo financijeri, 
nego i drugi. Pa šta će biti? Kad divlji muž uvidi, da je 
žena i obitelj skrb, umaknut će na more, jer nije zako- 
niti muž ! Pa što će biti od osuvljene djece, a kud će do- 
spjeti narod? Znalo bi se dogoditi, da za petdeset go- 
dma nestane poštena imena i naroda. Ovo valja misliti! 
Čovjek prima zlo lašnje nego dobro. 

Sad nasta mala stanka. Žarković bijaše izcrpao svoj 
program i smišljaše način, kako će zgodno izjaviti za- 
ključnu riječ, nu preteče ga djed: 

— Gospodine, hoćeš li, da ti sad i ja jednu rečem ? 
Vidim iz tvog zbora, da ni jesi badava svijetom išao i 
škole učio; pošteno misliš, lijepo govoriš. Da nam je 
takovih i viŠe, kakva sreća po narod! Zato — oprosti, 
ja govorim samo, kako me moja stara pamet uči — pitam 
te i dozvoli, da te pitam: Zašto nam ti ne bi bio na- 
čelnikom ? 



120 

Žarković se čisto lecne od nenadana upita. 

— Pa zašto ne bih? Al Bog zna, bi li me htjeli? 

— A kako ne bi ? Mudar si, pošten si, poznaješ za- 
kone — kako ne bi? 

— Ljudi toga uvijek ne pitaju . . . Kad bih znao, 
da će se naći za me većina vijeća — primio bih. Ali da 
se sam narivavam, ne dopušta mi ponos. Ti znaš, kakvi 
su ljudi ! Reklo bi se : Vidiš ga, hoće mu se naćelničtva ! 
A ne znaju, kolika je to briga i koliki teret, kad na- 
čelnik hoće, da sdušno vrši svoju službu. 

— Znaš li, šta je? Ja ću dignuti za te glas. Evo mi 
dva vijećnika susjeda, do nedjelje će se navratiti k meni, 
a kad njih uputim, držat će svi naši za te; imaš li koga 
za se u selu? 

— Bit će župnik, Mijo Dragičević, Tičarić — a naći 
će se još koji. 

— Onda smo dobili! Ja pijem u tvoje zdravlje i 
da Bog dade, da bude u dobri čas! 

Još si obećaše, da će za sada raditi oba pota- 
jice — i time se razstadoše. * 



Bijaše pala krasna Ijetnja noć, kad se Žarković spuštao 
lagano u selo. Nije se žurio, htio je da se u velebnoj 
ljepoti prirode užije punom mjerom onoga, što je sada 
strujilo njegovom dušom. Nebeskom pučinom plovljahu 
žurno razkidani polusvijetli oblaci od zapadne strane, te 
se činilo, da pun i sjajan mjesec hrlo brodi k moru ba- 
cajući uz put sav čar svoga svjetla na ogromni u siv- 
kastom svjetlu tonući kraj, iz kojega se sa svježom vla- 
gom dizaše u zrak krepki zadah vlažnoga tla pomiješan 
sa sladkim i jakim mirisom bljedolistih i žutocvjetih aro- 
matičkih trava. Duboko pod njim mrmorilo je more svoju 



121 

vječnu pjesaa, a daleko njegdje otimala se u slobodu iz 
hrvatskih grudi ona puna duše i bez riječi pjesma> što se 
odkida od hrvatskoga srca i raziiježe kao čama i jasna 
izjava jakih pokreta duše sa priprostim ukrasima glazbene 
ljepote, sa bezkrajnim, jednostavnim, ali toliko zvuče* 
čim »ojcc I . . . 

Žarković puštaše s jakim osjećajem neizrecivih udo- 
volja, da ta tajinstvena i krasna slika rodnoga kraja oba- 
sjana punim svjetlom mjeseca udara svom snagom svoje 
veličajne ljepote o njegovu dušu i da mu kroz srce prostruje 
sladka i bolna čustva, što su radjala one daleke, poezijom za- 
dahnute tugaljive i čeznutljive tonove hrvatske pjesme . . . 
Odavna nije ćutio ovolike duševne snage, ovolike slo- 
bode, kao ovaj čas, gdje kao da je ta čarobna moć 
nepojmljivom, premogućom snagom digla sa njegove 
duše onu težku i veliku ploču, pod kojom je živio po- 
tišten kao živ čovjek u velikom grobu..." I čisto sretan 
pitaše se kao čovjek, koji je naglo riješio veliko i težko 
pitanje: Što je imala Hrvatska od moga života? Što sam 
uradio za nju? Gdje je i jedna piknja moga pozitivnoga 
rada? Oh sada to vidim još jasnije, da svaki čovjek u 
svakom zvanju može privrijediti i za obće dobro ono- 
liko, koliko ima u srcu ljubavi za svoj narod ... A ja 
sim pogodio, kakove su želje naroda, ja mu poznajem 
dušu, ja sam slušao kucaje njegova srca. Na rad, dakle! 
klikne i u svom zanosu digne u zrak desnu ruku kao 
odvažai vodja, koji vodi u pobjedu svoju četu. 

I kao da se prokinula njeka ledena kora u njegovim 
grudima, on poćuti, kako su taj čas popucale sve jake, 
crne niti, koje mu opletahu duh potištenošću, nepouz- 
danjem u sama sebe, vječnom zlovoljom, odrekom u 
bolje, mrtvilom i tupim beznadjem . . . Sad mu padoše 
na um njegovi nacrti za izradbu vlastitih hidrografskih štu- 



122 

dija u cijelom ovom kraju, na što ga je i bivši učitelj 
u sveučilištu, kad mu je na ogled nješta iz tih radnja 
poslao, s odobravanjem obodrio . . . Sad se sjetio i davno 
zasnovanoga i u njekim odlomcima podpuno izradjenog^ 
romana, gdje je u junaku Orloviću orisao sve svoje patnje 
i krasne ideje. Što ih i nesvjesno i zlobno pogaziše ljudi . . • 
Tek mu se sad činilo suvišno, što je samo sa svojom fanta- 
zijom tražio ljude i prilike života . . . Čemu to ? Ne može 
li u radnju povući sve one ljude iz svoga djetinjstva i 
školovanja, pa ovdje njegove suseljane Turine, Karliće, 
Dragičeviće, IvŠiće, Štokiće ... i kako se sve ne zovu. 
A neće li krasno pristati u radnju i taj čestiti i krasni 
starac Staniša? Nosioci onih ideja i misli, što ih je bi- 
lježio i popunjavao kroz godine i godine, mogu biti ti 
živi ljudi prema svomu zvanju i znanju, ćudi i značaju; 
oko njih može pokupiti, što je lijepa u životu i prirodi, 
ta eto, već ih sada voli i ljubi s onom rek bi otčinskom 
ljubavi, kojom zavoli umjetnik svoja bića, što su prošla 
kroz njegovu dušu i na novo se rodila na svijet, da mu 
pomognu oživiti i u lijepom obliku iznijeti njegove umjet- 
ničke ideje. I u njima ima strasti i vrlina ljudske duše . . . 
A ta poezija njegovoga kraja, i ti svi mili znanci iz nje- 
govog prvog djetinjstva sve će se to naći u 

njegovoj duši kao traci svjetla u žarilu zbirne leće, da 
ih onda opet raztrese na vidjelo u krasnim bojama, u 
koje udahnjiva život njegov vlastiti duh ! — On će idea- 
lizovati te svoje mile i drage znance, pa ako i stotina 
njegovih čitatelja pod dojmom vječnih ljudskih slaboća od 
poruge, neznanja ili zlobe opazi, da ti ljudi nijesu na 
vlas takovi, da s njima pače dolazi čovjek, za koga svi 
znadu, da je joŠ pred deset godina umro — što zato? 
On sabira za svoju sliku, kakvu je zamislio, boje, što 
mu trebaju i ne pita, je li dne dvadesetoga kolovoza te 



123 

i te godine kišilo, a on je u uvodu romana napisao, da 
je cijeli dan pripicalo sunce kao usred srpnja! — A još 
ovo, što gleda u slici kao žarku točku, iz koje se blago i 
toplo svjetlo raztače milotnom poezijom, da ulijeva u sve 
njegove doživljaje, što će ih opisivati, pravi život, pravu 

krv kao iz srca još ta mila djevica njegovih sretnijih 

dana ! Koliko žarko pisanih stranica može posvetiti samo 
njoj, toj maloj, bljedjanoj djevici sa nježnim tijelom i 
sivoplavim očima skromna, ponizna pogleda . . . Samo 
uspomena na nju nudja mu silnu ljestvicu proživjelih ču- 
stava, boje od žarkog plamena prve ljubavi do grobne 
tame onog bolnog odreknuća od svoje zavoljene sreće. 

A ta nepojmljiva, nadnaravna vjernost ženskoga 

srca! . . . Deset je godina proteklo, što joj je uzplamćene 
duše u pisamcu odkrio svoju prvu ljubav i ona mu ju 
stidno' odvratila . . . Nijesu u životu ni dvije riječi pravo 
izmijenili — pa ipak, ona mu je ostala vjerna. — — 
Tražila ju je sreća, mogla se udomiti toliko puta s dru- 
gim, ali rad njega odrekla se i ona prava svoga odre- 
djenja. Znala je, kako ga je duboko bacila kob, slutila 
je, da će se iza tolikih godina jedva pridići, a i onda Bog 

zna, hoće li se k njoj vratiti ali radi njega ostala je 

djevica i živjela u tijesnoj senjskoj ulici nevidjena, gotovo 
zaboravljena od svojih suvremenika, izim onih, što do- 
lažahu ranim jutrom u stolnu crkvu k službi božjoj . . . 
Ove ga misli čisto ponesu i zahvate tolikom snagom, 
da je i zaboravio, kako je hvatao lica u okup, da ljepše 
grupira svoju još nejasnu sliku u duši. — — Stade 
povjerljivo motriti svoju budućnost i mjesto umjetne slike 
radjaše se sada u njem bujna i krasna nada, da će s tom 
djevicom još doživjeti ovu probudjenu misao na sreću i 
s njome okruniti novi život, Što mu je stao svitati ove 
noći poput novog, mladog i svježeg dana. 



124 



XII. 

Luča je počela kušati one težke časove, koji malo 
kada — često rek bi sa svjestnom zlobom — da ne 
zasjenjuju čisto obzorje i ne pomućuju savršeni sklad svi- 
jeta, što ga sebi poput sjajne zvijezde neobuzdanim poletom 
stvaraju nade prve ljubavi. Sve do sada nije ona za pravo 
ni znala, da joj je srce toliko zavoljelo tomu momku, 
tudju i nepoznatu, što se s njime susrela slučajem ako i 
neobičnijim, nego što se prvi put druge ljude sreta; 
često joj se pače nješta upravo zlovoljno i srdžbom na 
samu sebe opiralo i s neugodnim čuvstvom spominjalo 
onaj razgovor, gdje je kao začarana, kano od nječesa, 
čemu ne bi nikako imena znala, prisiljena rekla, da ga 
voli . . . Čisto je bila sretna, što od onda nije bilo ta- 
kovih razgovora medju njima; on je često dolazio — a 
ovo je sebi morala priznati, da se je njegovim posjetima 
vrlo radovala; — svaki put našla bi se, ne zna ni sama 
kako, zgoda, da su se njekada dulje, njekada kraće, sami 
razgovarali. Al ti razgovori nijesu nikada zašli onako 
stranputice; a i kako bi, kad se sada gotovo kajala, što 
je moglo do onoga doći — što se mogla skroz zabo- 
raviti i reći onakvu riječ, od koje joj se pred samom 
sobom oblije lice stidnim rumenilom. — Tekar joj se 
duša opet onako uznemirila, kad se nije mogla oteti, da 
neopažena ne prisluškuje razgovoru djeda i Žarkovića i 
da s njekim strahom nije bila prisiljena misliti na brak 
s financijerima, akoprem je tu odurnu, neugodnu misao 
svom silom tjerala iz svoje glave. I čemu misliti na to ? 
Što se to nje ticalo ? . . . Samo taj strah dao joj je ja- 
kosti, da se ugibala biti na samu s Milom, kad se drugi 
dan iza Žarkovićeva posjeta došao oprostiti sa kućom, 
u kojoj su ga svi smatrali bližim, nego se drži običnoga 



125 

znanca. Ali kad je otišao bude joj žao, što je ovako ra- 
dila i sad nije mogla zaboraviti taj razsunak, pače je 
svom silom dozivala u pamet posljednji čas njihovoga 
zajedničkoga boravka, koji joj je ostao tako živ u pa- 
meti, da je gledala pred sobom njegovo modro oko, ću- 
tjela dodir s njegovom rukom i gotovo slušala njegov 
posljednji, plahi i ganuti »s Bogom« ! 

Ali kad prodjoše dva tri dana, bude taj nemir jači, 
gdjekada i skroz nesnosan. Nigdje si nije nalazila pra- 
voga mjesta, ni jednoga posla nije se hvatala s prvanjim 
veseljem ni marom, ona je očevidno sama pred sobom 
postajala druga. Sad se već nije bojala misliti o njem, da- 
pače je lijegajući s večera hotimice mislila na nj u nadi, 
da će bar sanjati o onim njihovim razgovorima, u ko- 
jima nije bilo ni jedne točke, vrijedne spominjanja, ali 
na koje je sada pomišljala kao, da su najljepši doživljaji 
njezinoga života. Ali ova joj se želja rijedko izpunjala, a 
nikada onako, kako ju je ona zamišljala. I prva misao, 
kad bi jutrom otvorila oči — bio je on, i ta u prvom 
času draga misao, ovila bi se brzo tugom: Bog zna — 
kad ću ga vidjeti I . . . Kad bi znala, da ju nitko ne 
može motriti, uprla bi zamišljen pogled daleko preko 
dugih, šiljastih obala, što se uvlače u more, onamo, 
gdje je od prilike sudila, da je selo gdje on boravi ; i 
čisto sretna pomišljala bi, ne gleda li i on s ovakovim 

čeznućem amo, gdje je nju ostavio? Najviše 

ju ipak ogorčavaše djed, što nije spominjao te službe- 
nike drugčije, nego poružnim imenom »zbira«. Njoj je 
govorila duša, da ti ljudi nijesu ni onaki, kakve je po- 
mišljao taj dobri djed : »Bez Boga i ljubavi bližnjega !« 
Ona nije slutila, zašto djed naumice i bez uvjerenja 
govori proti tomu staležu , al starac se kraj svojih slijepih 
očiju ćutio nemoćan, da zaštiti svoju unuku proti pogibelji, 



126 

u koju bi ovako mlada mogla posrnuti. — Zato je sve 
onako pobožan i pravedan zaboravio, da je ovo ogova- 
ranje tndjega poštenja, nerazložni izljev one srčbe, što 
ju je u njegovoj duši dizao samo taj strah za Lucinu 
sreću . . . 

Tako prodjoše dva tjedna. Staniša po malo zabo- 
ravljao psovati na financijere, Lucina maćuha nije već 
Milu ni spominjala, samo bi se Marko znao svojim do- 
brostivim, ženskim očima zagledati jače u svoju Luču, 
da se s onom bolju, što ju samo roditelj za svoje trpeće 
dijete osjeća, uvjeri: Nije ga zaboravila . . . 

Kad je iduće nedjelje sašla Luča u Klenovac, povuče 
ju u času, kad je stupila na crkveni prag, njeka žena 
za rukav: 

— Dodji, Luče, imam ti nješta reći; svećenik ne 
će i onako još pristupiti k oltaru. 

Luča pogleda onizku, pristaru ženu ugodna lica i 
milovidna pogleda u čistu bijelu ruhu sa crvenim rub- 
cem na glavi i crvenim zaslonom pred sobom; nije 
ju poznavala ni po imenu, niti je ikada s njome govorila, 
ali sjećala je se ovako od vida, valjda u crkvi ili svetkom 
u Klenovcu. 

— Nosim ti, djevojko, pozdrav od Mile, reče žena, 
kad su se povukle na osamljeno mjestance od svjetine. 

Luci planuše oba obraza. 

— I šalje ti ovu malu uspomenu ... Tu žena iz- 
mota svoj čisti, bijeli rubac i izkopa iz njega niz crvenih 
koralja. 

Luča posegne brzo za darom, a kad ga se taknula 
prstima, povuče opet ruku k sebi. 

— Kako bih smjela primiti? 

— Ja ne znam ... al on mi puno pripovijedaše o 
tebi i da ćete se uzeti. Za to ti ponesoh ovo ... 



127 

Luci drhtne srce^ na očima i usnama zatitra joj sretan^ 
nevini smijeh kao u djeteta, kad ga iznenadiS darom, što 
ga je jedva smjelo poželjeti. Uzme koralje, samo ih časak 
ogleda i brzo sakrije a pregaču. 

— I još ti nješta poručuje — a ti si gospodarica svoje 
volje, učini, kako mniš, da je za te bolje . . . Veli, da 
pogiba za tobom, da će ga nestati, pok mu je tebe ne- 
stalo s očiju. Poručuje ti po meni, da se preseliS k njemu . . 

U prvi mah kao da nije ni razumjela dh riječi ... U 
njezinim grudima jednako se burkala krv kao i u glavi; 
tekar nakon duge stanke reče tiho ali odlučno : Toga ne 
ću učiniti... Bog me oslobodio! 

— Rekoh ti, sestro, tvoja volja... A šta se mene 
tiče... hel Momak je lijep i dobar, ja držim, da bi mogla 
prije promisliti . . . 

— Kako bi to učinila?.. Što bi mi rekao svijet — 
a što ... Da — nikako ! 

— Svijet se na to priučio; istina, nije toga prije 
bilo. A što su jadni ljudi krivi, da im se ne da carstvo 
ženiti? Pa svak ih drži, da sa muž i žena, koliko da su 
se pred oltarom vjenčali . . . 

— Ne ću ja toga učiniti . . . govoraše Luča ledenim, 
gotovo tudjim glasom. 

— Vidiš, druge ne misle tako . . . Plaća je sigurna, živu 
dobro i, eto sama vidim, više drže ti ljudi do svojih žena, 
nego naši zakoniti muževi ... Pa isto, kad dodje red, vjenča 
se svaki. Ja te ne nagovaram, radi, kako znaš. Samo znam, 
da bi se jedva koja djevojka naše ruke našla, koja ga ne 
bi uzela. A pogiba za tobom, duše mi, kao da si ga učarala. 

— Ne ću . . . 

— Ti mu tako poručuješ? 

Sad se djevojci zamutiše oči i ona ne reče više ni 
riječi. 



128 

— Ja sam učinila, za što me je molio a sad 

s Bogom. 

Malo za tim umiješala se medju djevojke u crkvi i 
Luča, ali danas nije ni jedne molitve sabrano izmolila. 



Minuo je tjedan dana, kad je Luča opet silazila u Kle- 
novac. Kroz to se vrijeme u njoj učvrstila prva odluka 
na Milinu poruku, ona je pače osjećala, da će se moći 
odlučnije oprijeti i sladjemu nagovoru, i da će mu znati 
poručiti, neka za Boga o tom već nikada ni ne pomišlja. 
Nadala se, da će se ovako kroz poruke barem moći s 
njime češće razgovarati — a ovo je ugadjalo njezinoj 
ljubavi, od koje kao da nije smjela ni mogla više izčekivati. 

Kad je u ovakim mislima silazila niz brijeg, pojavi 
se na zakretu kojih deset koraka pred njom — Mile. 
Kad se pogledaše, stane časak oboje mirno na mjestu. 
U prvi je mah zaboravila sve; samo je osjetila, kako joj 
se u grudima diže silnim valom milo čuvstvo, časovita 
ali snažna pobjeda nad svim, što je radi njega pretrpjela; 
na ovo nije u taj trenutak imala kada ni pomisliti, jer 
je taj čas tonuo za nju u zaboravi sav svijet, ona je gle- 
dala i u svoj duši osjećala samo njega. — Tekar kad je 
minuo prvi pozdrav, srdačan i otvoren, mune joj glavom 
njegova poruka ... Ali gledajući ga tu pred sobom ovako 
uzvišena nad druge ljude, kako ga je pomišljala njezina 
zaljubljena duša, kao da se nije usudila vjerovati, da su 
te poruke dolazile od njega. 

Podjoše laganim korakom jedno uz drugo; ona je 
bila opet blažena osjećajući se u njegovoj blizini i go- 
tovo nije ni spazila, kako je njihov razgovor bio sapet 
i izprekidan. Srce ju uznosilo snažnim svojim porivima^ 
a sva duša hvatala ga je k sebi čisto sretna, što je opet 



129 

tu onaki — mio, dobar i lijep, kakvog ga sada pamti 
od prvog njihovog susretaja. Od ovake njezine pomisli 
bila je vrlo daleko i najmanja slutnja, da bi ju kroz tog 
čovjeka moglo snaći i kakovo zlo ! Svojom zaljubljenom 
dušom može se mirno podati sva u njegove ruke, — ta 
ona napokon nije ni poimala više, da se njihovo po- 
znanstvo računa tek od kojega tjedna ; za nju je on bio sada 
onako njezin i ona njegova, kako se osjećala u kući 
spram svakoga svoga ukućana. — Sva ta povjerljivost i 
sretna čuvstva njezine duše njeSta se pomutiše, kad je 
Mile naglo stao i upitao ju s nespretnom odvažnošću, 
brzim, ali težkim jezikom: Je li o njem govorila proSle 
nedjelje s njekom ženom? 

Izprva ne odgovori Luča i tek nakon stanke prizna 
pitanje, u kom se mutio užitak njezine čiste, idealne 
ljubavi. 

— Zar zar ti ne bi htjela.^ upita ju 

momak muklim i nesigurnim glasom. 

— Ne bih . . . Zašto o tom i govoriš? — Ostavi 

uki razgovor ta znaš sramou ta ne 

ću, da o tom govoriš 

Luča držaše oborene oči, lice joj se žarilo i ona ga 
do pola sakrivaše malenim, bijelim, crveno obtočenim 
rubčićem. 

Nakon duge stanke uzdahne momak; dalo se vidjeti, 
da ne poznaje zapreka do Lucine privole. Memuvši joj 
na rame ruku, reče joj opet dubokim glasom, kao da ne 
vjeruje u njezinu ljubav: 

— Samo da ti hoćeš — — sve bi ono lako bilo 

Čemu bi se i opirali ? Ta bila bi mi žena pred 

Bogom i ljudima. Samo da dodješ — — Što bi oni? 

— Nije to tako . . . 

— Da kako ? . . . 

Novak: Podgorka. 9 



130 

— Ja ne mogu ... ne traži toga od mene. 

— Oh dodji — — Luče — — ti ne znaš, što 
trpim radi tebe! 

— Nikada — — jer ne smijem. 

— A tko ti krati? 

— Sramota Bog — ljudi 

— Ah nije tako nije to tako — — ti me 

ne voliš — reci! 

Luča ne odgovori ništa. 

— Kakvi mi je život bez tebe ? Sve mi je pusto — 
— mene će izjesti želja za tobom ; ja — ja ne znam, što 
ću od sebe učiniti. Luče, dodji ! 

— Zašto me mučiš — — rekoh li ti ? Ne mogu ! 

— A onda — da se to dogodi, što bi moglo — 

još bih nesretoiji bio jer bih te izgubio za 

uvijek 

— A što? 

— Njeka žena mi reče — — al ja ti ne mogu 
toga reći. 

— Reci mi, zašto ne bi rekao? 

— Ne umijem, velim ti Ja nijesam na 

to ni pomislio, al ona žena. Luča mucaše. 

— Ta žena gleda me, što trpim, pa pa mi 

nudja njeku djevojku 

Luča se trgne, a onda izusti čvrstim, uvrijedjenim 
glasom : 

— Pa ti ju uzmi! — Al na oči joj skočiše dvije 
debele suze. 

— Nijesam ja ni pomislio ... i kako bih mogao — 
drugu! Luče, zaklinjem te, ne ubijaj me; ja sam naj- 
jadniji čovjek ! Gdje sam čekao svoju sreću 

pa eto nadjoh te takovu! Reci, oh reci, da ćeš k meni 
ta od nas šestorice trojica živu ovako, a dvo- 



131 

]ica su vjenčana, pa tko zna, koji su pozakonjeni, a koji 
nijesu ? 

— Zašto me mučiš? Ta kako bih ja! 

— Slušaj I Ako mi za dvije godine ne dodje do- 
zvola za vjenčanje, evo ti se kunem svojim životom i 
grobom svoje matere: bacit ću ovu kapu i odpasati 
sablju, pa se vratiti na očevinu, da te vjenčam! 

— Kako bih od sramote onamo došla? Ubij me radije 

al toga ne traži od mene. Ovako nam je sudjeno, 

a ti uzmi drugu ja ne mogu i ne mogu. 

— Je r ti to posljednja riječ? 

— Jest. 

— Luče! Svi ovako živu — a zašto da mi 

budemo ovako nesretni ? , . . Pomisli samo ! — Reci, da 
ćeš doći! 

— Ne mogu! . . . micahu se njezine ustne meha- 
nično, bez svijesti; njezina lica gorjela su plamenom, a 
burna krv sikćaše joj u ušima« 

— Luče, oh Luče mila, sladka moja, smiluj mi se ! 
— Momak klekne, sklopi strastveno ruke i digne prama 
djevojci zažareno lice. Ustne mu drhtahu, u zamućenim 
očima igraše nješta kao blijesak, htjede nješta reći, al u 
grlu ga stisne plač . . . Naglo uhvati njezine obje ruke 

i cjelivaše ih kao u ludilu : Luče ja sam nesretan ! 

Spasi me, tako ti Boga i tvoga srca, bez tebe mi nema 

ni časa spokojna života Sve ću učiniti, da budeš 

sretna, oh ja znam ja ćutim, da nema na svijetu 

žene, koju je mužko srce zavoljelo kao ja tebe! — — 
Bit ću ti, što rečeš da ti budem, slušat ću te, klečat ću 
ovako pred nogama tvojim — al ne ostavi me ! 

Djevojka ne htjede oteti svojih ruku, njezina pamet 
stala se gubiti u opojnoj snazi njegovih riječi, cjelova 
i pogleda, njezino tijelo sve se više sklanjaše k njemu. 



132 

poče ćutiti nemoć i slabost, kojom joj je sve jače obu- 
zimala cijelo biće uzburkana krv ... A kad je skroz po- 
ćutjela, đ^ se već ne. može otimati njegovim bijesnim 
cjelovima, odskoči naglo kao ranjena ptica i reče za- 
krivši lice : Ne ću — — bježi — budi s drugom sretan 
a ja to ne mogu 

— Luče! Luče! moljaše sveudilj klečeći Mile, al 
djevojka odmicaše lagano niz brdo. 

— Luče! Krikne još jednom momak ranjenim i 
divljim glasom. 

Djevojka se obazre. 

— Spasi me dodji! 

Djevojka se okrene opet i nastavi svoj put. 

— Pa dobro . . . Kad ne ćeš ti — hoće — druga! - 
On nije mogao vidjeti, kako su pogodile ove riječi 

Lucino srce, al on ih ćućaše, kao da su se provrtale kroz 
njegov mozak. Tad sjedne na gromaču, nasloni glavu 
medju obje ruke i sjedjaše tu bez kreta mrtav kao kamen* 
Kad se Luča vraćala, nadje ga tako sjedeći. Najprije 
joj pogleda u oči, onda uzdahne i reče joj bolnim, mrt- 
vim glasom: 

— Ja se vraćam Bog zna, šta će od mene 

biti. S Bogom. 

— S Bogom. Djevojka podje dalje. 

— Podaj mi barem ruku! 

Djevojka stane, a on joj uhvati objema rukama desnu 
ruku i htjede ju poljubiti, al ona ju hitro otme. 

— Ako čuješ što od mene Oh Luče I 

— Pusti me — Bog vidi, ja ne mogu biti tvoja — 

— Možeš, samo ako hoćeš; al ja vidim, ti mene 
ne voliš. 

Luča ne odvrati ništa, nego podje odlučnim, sve 



133 

bržim korakom uz brijeg. Al istom blizu kuće mogla je 
obustaviti suze. 



Iduće nedjelje čekala je na puteljku, što se sa Štoki- 
ćeve strane u Klenovac spuSta, baba Daša — vračarica 
i Ijekarica, starica odurna po licu i po odijelu, al siro- 
tinja, željna kore hljeba, jer ju je pritisla starost i bolest 
pa ne može ni u prosjačiju. Žena je to suha, crna i 
okošta, krupna nosa, lica skroz mužkaračkoga puna mrska 
i bradavica, na kojima joj rastu duge dlačurine. Odijeva 
se u crne dronjke, na glavi nosi crn rubac, a u ruci 
štapinu; nad razdrtim opancima vide joj se zimi i ljeti 
gole, crne i mršave noge kao u vještice. Babe Daše 
plaše se djeca, trudne joj se žene uklanjaju s puta i sve 
je se boji, jer kažu, da umije učarati, al sve opet traži 
u nje pomoći i kod poroda i u bolesti i kad treba znati, 
šta znači kakvi osobiti san. 

Na nju uputiSe Milu, da mu sklone tvrdu djevojku. 
On se čisto začudio, kad ga ta odurna, stara ženetina 
upita: Misliš li pošteno? 

— Mislim. 

— Zakuni se sa svetim Trojstvom i svojom srećom 
i digni ovako tri prsta. On učini, a glas mu drhtaše, jer 
mu se sada pričinjalo, kao da ta odurna starica obći s 
onim svijetom i da joj je u ruci ljudska sreća i nesreća. 

Stara žena čas čučaše na zemlji, a čas obilažaše 
puzeći svojim starim, kao prebijenim tijelom od ka- 
mena do kamena pa trgaše kupeći u njedra gdjekoju 
travku; njekoju bi utisnula i u svoja prazna, velika usta 
žvačući ju, da ublaži valjda svoju bolestnu utrobu. Kad 
bi čula čije korake, podigla bi glavu, pozdravila i upi- 
tala: Nemaš li šta da udijeliš staroj i boletsnoj siroti? 



134 

Prvu djevojku, što je silazila putiljkom, omjeri živo od 
ozgo do dolje i sjedne ukraj puta: 

— Dobro jutro, curo! Kaži mi, ljepoto, poznaješ li 
iz tog kraja Luču Štokićevu? 

— Ja sam, odvrati Luča i stane; ona je slutila, 
gotovo izvjestno znala, da je i to Milina poruka. 

— Pomozi Bože — prva sreća! Po ljepoti sam 
mahom pomislila : Ovo bi mogla biti. 

— Što želiš od mene? 

Starica se zagleda u njezine oči i na ružnom licu 
igraše joj smijeh, ne bi pogodio, je li od poruge, je li da 
joj se dobrostivo srce raduje tudjoj sreći. Od grubih crta 
prepaćenoga lica slabo se odrazivali pokreti njezine duše. 

— Što želim? Da složim dva srca — vidiš ovako: 
Kao dlan i dlan. 

Starica sklopi stare ruke i nasmije se opet svojim 
čudnim smijehom. 

— Ti mu se * nećkaS — a znam i rad šta. Imaš 
staroga djeda u kući, staru ludu glavu ; ostavila ga pamet, 
pa ne misli, što je mladost. Da je grijeh, oh pokaraj me 
Bože na ovom mjestu, ako bih i jednu riječ rekla ! Ne idem, 
dušo, svijetom po tom poslu — čuvaj me sveta Marijo ! Čeka 
te sreća, zavolio te momak, pošten, dobar čovjek, carski 
službenik. A i ti — meni ne ćeš zatajiti, čemu sam 
ostarjela? Voliš ga, ja ti to gledam u očima. Kad se 
počeli kod nas oni ljudi ženiti bez zakona, rekla sam i 
sama : Uh, gospodine Bože, šta sam doživjela 1 . . . Al 
kad tamo — ljudi su pošteni i živu složno, na njima je 
božji blagoslov i bez popa. Ni jedna još nije zaplakala, 

ne ćeš ni ti D^, bilo je sirota prevarenih, ali od 

koga ! Što bih ja tebi opačinu pripovijedala, samo bih ti 
smutila dušu. Al bila jedna, da spasi dušu, bacila se sa 
popovskom košuljicom na sebi u vatru — — a iz pla- 



136 

mena odletjela u nebo ptica. Ne može živjeti bez 

tebe — a šta ti, nebore, znaš, šta je mužka krv! Po- 
benavit će za ženskom glavom, izgubit će za nju život. 
Valjda je tako Bog naredio. — A koliko on za tobom uz- 
diše! — Stara sam — al toga nijesam vidjela. Da mu 
nije tko dao što popiti — Sto li? Vele, da ima ljudi, 
koji i to znadu, al ja se u to ne pačam. Duša je prva 
skrb! A gle, ti ne ćeš. Zlo si namislila. Hoćeš ubijati 
njega — grijeh, hoćeš sebe i njega — dva grijeha. A ljubav 
ne poznaje šale. Ne luduj ! Nijesam kupovala ovu dušu, da 
ju prodajem vragu, al moram ti reći: Ne smiješ ni ti 
ubijati svoju dušu i njegovu ! Znam ja, da ti angjeli nose 
vijenac nad glavom. Ne boj se, ne će ti ga strgnuti, 
jer vas je složio Bog. Da se on rodio na jednoj, a ti na 
drugoj strani svijeta, kad je božja volja — naći ćete se 
i složiti. Sudjeno ti je tako — — a ljudima sudi Bog! 
Vjeruj mi I Ta ne služim vragu — potari ga Bože ! — 
nego onomu, koji nas suncem grije i ledom bije. Kad 
mogu, dolazim k svetoj misi i mirišem tamjan i krstim 
se — svijet vidi, al ne vjeruje: težko osamljenoj staroj 
skoti ! 

Ženi se spustile iz očiju dvije nagle suze i tražile 
puta kroz duboke rove njezinog starog lica. 

— Al sramota je — šapne Luča duboko zamišljena. 

— To reci carstvu! Da si prva, da si posljednja, 
rekla bih ti: Nemoj, djevojko! Al ovi jadni ljudi — šta 
će ? Da se ne žene — kao da su popovi ! I da je to taki 
grijeh i sramota, rekle bi i oblasti: Ne smiješ ovako 
živjeti. Al eno jučer se onamo dolje krstilo jednomu 
dijete, kumovao mu njeki gospodin, a kod krstitaka 
pjevalo se i veselilo — a bio tu i pop i još njeka go- 
spoda. Poslušaj ti mene, ne mene, nego svoje srce. A 
kad dodje na nj red, pozakonit će te i onako. 



136 

Luča mucaše cupkajući rukama svoj rubac^ a stara 
prihvati brzo: 

— Sutra noć kad zapjevaju prvi pijetli, nadji se kod 
donjega zida svoje ograde ; dolje će dotle stići s barkom 
Mile sa jednim svojim drugom i doći po te. Eto — to 
ti je sve. 

— Uh, kako ću to učiniti! pokrije djevojka ru- 
kama lice. 

— Jesi r čula? moraš! Hoćeš li ubiti svoje srce, 
a unesrećiti onakovog čovjeka! Dakle sutra noć! Amo 
tvoju ruku! 

Starica joj uhvati ruku, Luča ju pusti mrtvo i stajaše 
tu kao kamen; gotovo da nije ni disala. 

— Doći ćeš? 

— Ho...ću! 

— Ej — dočekat ćete, gle ovako, na obje ruke! . . . 
Sad podji, a ja ću još malko posjedjeti. — 

Luci njtkako odlahne, kad se udaljila od stare žene, 
koja je, sjcdnuvši, nelijepo otvorila svoja velika i prazna 
usta i ukidala nokte u sijedu kosa pod debelim, toplim 
rubcem. Al još je ćutjela, da živi pod utiskom njezine 
odurne pojave i njezinog čudnog govora. Taj razgovor 
vraćao joj se mutan i nejasan u pamet, i u njezinoj 
glavi šumjela je najjače kroz taj mutni šum misao: Sad 
je svršeno! — A čuvstvo, što se dizalo na tu misao, 
bilo je hladno i mrtvo; nije mogao izbiti na površinu 
kakvi strah ni kakva nada o ljubavnoj sreći. Ona je 
čekala sutrašnju noć ne podajući se čemu niti se čemu 
opirući. Bilo joj je, kao da gleda, kako sbijaju lijes, u 
koji će ju poleći, da ju ponesu u njeki drugi svijet. I 
ovako ravnodušno gledaju za njom sva lica, počevši od 
otca pa do najmladjega djeteta u kući . . . Samo djed ! 
Slijepi starac sjedi sam na gromači, glava mu je pala na 



137 

prsi, i ustne mu njeSto prebiraju molitvu, šta li? 

Ovoga samo ne može podnijeti. Oh da joj je ovu težinu 
duše izplakati na njegovo srce, opet bi ju pomilovao 
svojom dragom rukom . . . 

XIII. 

Po sata, iza kako je čula ući u kuću djeda, provela 
je Luča u svojoj komori proživjevši strašnu borbu, u 
kojoj se očajno borila njezina duša proti samoj sebi. S 
njom je u istoj sobi spavalo dvoje djece, ona im je slu- 
pala mirno disanje, ali nadglasano silnim kucajima njezi- 
noga srca i kroz užasne zvukove bučnog šuma, što je 
dolazio iz njezinih ušiju, ali, činilo joj se, da struji iz 
tmine kao prijetnja i kletva tajinstvenih glasova. Cijelo 
to vrijeme držala je u ruci svežnjić svoga ruha i njeko- 
liko puta uhvatila za priprta vrata, al svaki put klonula 
joj ruka i klecale noge, te joj se činilo, da ne će moći 
ni prekoračiti praga, nego se srušiti kao bez duše. — 
Ona je sada već pojimala domašaj svoga nauma — u 
malo dana postala je izkusna, shvaćala je sve, što joj je 
prije bilo daleko, na što nije, u ovoj samoći, ni pomi- 
šljala. Jednim zagrljajem, jednim samo sladkim nagovo- 
rom mogao je sada onaj momak razkinuti svu neodluč- 
nost, svu bojazan, svu strepnju njezine duše, jer je sad 
znala — da ljubi. Vjera, poštenje, dobar glas, dužnost 
— držahu ju tu kao jaki okovi, — ali tim okovima 
otimalo se njezino srce, silna, neobuzdana žudnja nje- 
zine duše, da bude u njegovoj blizini. Badava se sada 
trsila i kušala se pomoliti odano Bogu; toliko već nije 
mogla sakupiti svoj duh . . . Što joj se jasnije prikazivala 
njegova slika, da ju očekuje i prima za vazda u svoje 
ruke — sve je većma blijedilo i malaksalo čuvstvo du- 



138 

žnosti^ a na njegovo mjesto nastupi strah: ne će li ja 
tko zateći na ovom grijeSnom koraku ? . . . Sad pri- 
sluškivaše tapajući na prstima od jednoga kuta drugomu 
svakom čujnom pojavu u dubokoj i tihoj noći> a onim 
glasom njezine duše: Čeka te — njegova si! — poćuti 
u sebi svaki put jaču snagu i naglo, gotovo ne znajući 
kako, našla se u tamnom prostoru prostrane kuhinje . . . 
Sad prigne uho k vratima, gdje je spavao njezin otac,, 
podje k izlazu, nadigne tiho odponac i stupi na dvor. 
Činilo joj se, da ju je taj čas obujmila tiha zvjezdana 
noć i ona, ne kolebajući više, silazaše tihim, ali hrlim 
koracima niz brijeg. Sad joj bude lakše; čisto je odah- 
nula od one strašne borbe, što ju je preživjela . . . 

Kad je došla do kraja ograde, naslonila se na zid 
i zagledala se sigurnim očima, bez najmanjeg straha u 
velebni mir duboke noći. Vrh otoka pružio se dugačak 
i taman oblak i što ga je dulje gledala, činio joj se sve 
više kao ogromno blažče, što se poleglo na počinak na- 
slonivši dugačku glavu medju pružene prednje noge; 
dalje od otoka sve do ruba, gdje se Velebit sastao sa 
tamno-sivim obzorjem, bilo je nebo čisto, zvijezde rijedke, 
al ono, Sto ih je bilo, igralo je svojim sjajnim svjetlom 
živo i milovidno, da se s njekom sladkom slutnjom za- 
gledala u tu dražestnu igru nebeskih svjetlila i skroz za- 
boravila, kako se u to doba našla ovdje sama sred silne, 
nedogledhe noći. S mora pirio je nestalnom snagom la- 
gašan vjetrić zapinjući mekanim glasovima o suhu travu, 
daleko u pučini kuhao je duboki mrmor mrtvog valovlja, 
dolje tik obale žuborila je voda, razlijevajući se laganim 
pljuscima po mekanom pijesku, a ovdje tik nje izvadjahu 
noćni kukci svoje monotone melodije; al svi ti glasovi 
slijevahu se u široki, tajinstveni akord silne i veliki noći. 
Kad je bacila oko dolje na more, što se od ovud sa svojih 



139 

nabora činilo kao težka, tamna i gusta gromađa, pomi- 
slila je, da još ove noći i njezin put vodi onuda 

i sad se kao prepala te samoće ... U taj čas javiSe se 
s dna brijega ljudski koraci. — Djevojka drhtae. Srce joj 
stane udarati svom snagom, njezinu pamet uhvati naglo 
njeka slabost, a silni strah stade ju sve jače obujimati go- 
lemim i jakim rukama; u očajnom stanju duše činilo joj 
se, kao da lagano pada u ruke smrti . . Sad podigne oči 
k nebu i misao živa, kao nikada još, dozva joj u pamet 
lik pokojne matere .... Kao ranjena trgne se sa svog 
mjesta i pogleda jače u tminu, a ondje, odkud je dolazio 
sve jasniji topot koraka, kao da se micao nejasan i taman 
lik. Kao u smrtnom strahu pogleda žurno oko sebe, digne 
kažiprst razširene desne ruke na usta, zatim pogleda u 
nebo moleći samo tim očajnim pogledom pomoć — i 
onda poleti desetak koračaja na stran i sklone se težko 
dišući u širok smrekov grm . . . Sad već nije mogla mi- 
sliti ništa; što su se bliže čuli koraci, udaraše sve jače 
i njezino srce i u tom strašnom stanju duše moljaše mo- 
litvu za molitvom bez saveza, bez misli na išta . . . 

Za koji časak udarahu koraci o kamen blizu same 
ograde; čovjek čas popostajaSe, pa popodje sve bliže i 
onda stane tako blizu, da se bojala, odat će ju udarci 
njezinog vlastitog srca .... Nije se usudila ni dahnuti, 
kako su ju silile njezine burno talasa juće grudi; a kad 
je čovjek dva puta zovnuo pridušenim glasom njezino 
ime, mislila je, da ju mora silna navala krvi ugušiti . . . 
Sad već nije dvojila, da je to on, al onomu čeznuću za 
ljubljenim momkom ne bijaše sada u njezinoj duši traga. 
Prva svjestna misao njezina bila je molitva, da ju Bog 
spasi ... A momak podje još dalje i iza svaka tri, če- 
tiri koraka stajaše zovući njezino ime sve jačim glasom. 
Tad preskoči zid i udje u ogradu, a onda dugo nije čula 



140 

ništa. Sad podigne i ona bojažljivo glavu i nakon dugog 
napora vidjela je na drugoj strani prostrane ograde, kako 
opet čas ide a čas popostaje . . . Njegov se lik činio sav 
zračan, jedva se razabirao u tamno-sivom zraku; čas bi 
se jasno pomicao na zaledju blijedo-sivog kamena, a čas 
se gubio u neprozirnoj sjeni jasenova granja i nizka 
rašeljkina grmlja ... U jedared spazi o jasnom, bijelom 
zaledju svoje kuče, da se tiho, ali žurno primiče k nje- 
zinoj strani .... Sad se poćuti opet nesigurna u svom 
zakloništu, te dršćući na svim udima poče oprezno če- 
tveronožko odmicati u stran. Kad je pomislila, da ju je 
mrak skroz sakrio pred njegovim očima, uzpravi se i podje 
žurno dalje ... Ali sad joj se pričinilo, da koraci topoću 
iza nje i ona podigne suknje i lećaše preko kamena kroz 
noć kao vila. Lice joj je gorjelo, srce udaralo, da pro- 
bije grudi, a kroz strašne, nesnosne i šumne zvukove, 
što joj jednako groznom svirkom udarahu u ušima, u 
čelu i sred mozga, čula je svedj topot koraka iza sebe 
i ona bježaše bez duše, dok je mogla hvatati zraka i dok 
se nije daleko njegdje srušila na tlo izgubivši svu snagu, 
da se brani i otimlje. Sad već nije osjećala ni straha, njoj 
je bilo, da bi se bez otimanja pustila, kad bi vidjela, kako 
i sama smrt mirno poseže za njezinim životom. I dugo 
sjedjaše tu, a oko nje širio se sve veći, velebni ji mir. Oni 
koraci bijahu doista samo varka njezine preplašene duše. 
Sva izmučena klone glavom u krilo i proplače, a onda 
usne tvrdim, jakim snom bez sanja. — 

Kad se probudila i dignula glavu, točilo se širokom, 
divnom slikom ogromnoga kraja prvo slabo, ali umiljato 
svjetlo mladoga dana, što se radjao na iztoku iz sjajna 
bjelila, kao da su ga natopile one sjajne noćne zvijezde, 
kojih je sada nestajalo u pučini danjega svjetla. Iz tla 
izparivala se ugodnim i krepkim mirisom vlažna zemlja. 



141 

a sav njezin okoliš bio je prožet jakim dahom svježih, 
mkisavih trava. Pod njom daleko počivala je velebnim 
mirom sjajna i gladka morska pučina, s desna dizala se 
u ranu vedrinu milovidna crkvica svetoga Nikole, a 
daleko njegdje s lijeva bio je njezin dom. Glava joj je 
bila težka, tijelo slomljeno, a duSa prepaćena, željna utjehe 
i mira. Dubokim uzdahom pogleda oko sebe i podje iz- 
prva laganim, a onda sve žurnijim korakom prama svojoj 
kući. — 



U to doba iziiao je na dvor djed Staniša. Kao svagda, 
prekrstio se djed i danas, a onda njekoliko puta duboko 
udahnuo svježeg jutrnjeg zraka. Zatim podje po dvoru i 
kucne Stapom o naslagana drva, pomilova pseto, što mu 
se protežući se i zijevajući ulagivalo oko nogu, a onda 
napuni lulu, pripali ju i podje u ogradu. Tu se sagne 
do trave, da napipa, koliko je palo rose, a onda opet 
uvuče njekoliko puta krepak i mirisav zrak, što se ovdje 
dizao sa svježeg bilja. Sad zamnije tik njega mlada, živa 
pjesan jesenskoga slavnija. Djed stane i posluša, a staro 
mu se Uce koji put blago nasmiješi, kad bi se mladi pje- 
vač sred pjesme badava mučio, da pogodi onu pravu 
notu svoga otca. I djed sav razdragan ovom pojavom 
okrene se k grmu i reče na glas: Pjevaj, pjevaj — na- 
učit ćeš se već i ti ! On je čisto vidio tu ptičicu sa njezi- 
nim gibkim, dražestnim tijelom, brzim i vještim kreto- 
vima, vidio gotovo onu grančicli, sa koje je izvijala 
pjesmu nakrećući tijelo sad na jednu, sad na drugu stranu 
sva ohola na svoju umjetničku produkciju. Ta on je vidio 
svaki grmečak u toj ogradi. Najviše ih je raslo pod nje- 
govim okom, a kroz duge i duge godine ostala je svaka 



142 

grana na svom mjestu, jer ovdje nije dala priroda, da 
se bilje razbuja preko mjere. 

Tek ma se čudno činilo, da ga Luča još nije na 
ručak pozvala. Zato se vrati u dvor i zaviri u kuhinju 
— al sve mirno i mrtvo. Tad udje i sagne se k ognjištu, 
al vatra se još nije ložila. Zar ga je danas prevario san? 
Da se uvjeri, izadje opet na dvor i okrene se prama 
iztoku; ta zora se već rodila, on je osjećao očima raz- 
liku svjetla i noći ... A mjeseca nema, istom će sutra 
izaći prva četvrt sve je ovo brojio i najposlije po- 
misli, djevojka je prespavala zoru. Sad se otvore na kući 
vrata, a djed upozna po prvom koraku, da mu je sin 
Marko. 

— O Marko! 

— Evo oče. 

— Vidi, je li tko bio od jutros u kuhinji. 

— Vatra je još zapretana; zar nije Luča ustala? 

— Da nije pošla na vodu? 

— Nije, evo sudja. 

— Onda je u kući. Mladost sladko spava, a Luča 
se izmori kroz dan, ta sva joj je kuća na brizi. 

— Nema je — javi Marko. 

— Kako? Nema je? Vidi bolje. 

Marko se opet vrati, ovaj put blijed i preplašen: 

— Nije ni spavala u kući, krevet je nerazvaljen — 

— Što si rekao? Jesi li lud, spavaš li, šta li? 
Djed poleti ne opirući se o štap kući, napipa zid i 

u njekoliko koraka bio je kraj Lucina kreveta. Tu hva- 
taše rukama po krevetu, čas mu se učinilo, da je tu spa- 
vala, ali uzglavlje bijaše na sredini i ozgo prostrta plahta. 

— Ej, ludi smo! Ustala je, pa načinila krevet, da 
šta? . . . Probudi djecu. A gdje su žene? 



143 

— Nije tako . . . ona iznese blazinu svako jutro na 
dvor, ta znate, da je takva navada u kući . . . 

— Da kud bi? . . . Jesi V čuo, zovni mi žene. 
Žene i drugi sin dodjoše već sami. Iza njekoiiko 

upiu stajahu svi oko kreveta otegnuta lica, svi su znali, 
da se dogodilo nješta, što se svatko bojao izustiti ; samo 
Lucina maćuha mahne hrlo rukom preko kreveta i reče 
svojim ijedkim glasom : 

— Tu nije cijelu noć nitko spavao — evo vidi se. 

— Kako ne bi? . . . Da gdje, luda ženo? upita djed 
sagnuvši se opet nad krevet. 

— Eh — gdje je! Znat će već njetko. 

— Tko? Govori! 

— Meni je red mučati . . . Nikada nemam pravo ; 
kad otvorim usta, svi se dignete na me kao na vjeSticu. 
A znala sam, što će se dogoditi . . . 

— Smiri se, ženo. Bog neka ti sudi ! . . . . Pitajte 
djecu . . . probudite ju, ona će znati. 

Žena podje krevetu, gdje je dvoje bjeloglave djece 
ležalo u dubokom snu. Njihove male upoćene glavice bi- 
jahu stisnute jedna uz drugu, a iz njih dizao se onaj ugodni 
zadah, što izbija iz života zdravog djeteta. 

— Oj rankane ! . . . Ded otvori oči ! Čuješ li ! 
Djeca se zlovoljno promiješaše i namjestiše glave na 

drugu stran. 

— Ustaj, rankane . . . Vidiš ga ! . . . Otvori oči ! . . . 
Jedno dijete digne glavu i pogleda pospano oko 

sebe. A kad ga razabraše od sna i pitahu o Luci, nije 
znalo kazati ni riječi. 

Sad se ukućani muče razidjoše, samo je jedno dru- 
gomu kriomice od djeda nješta šaputalo. A djed zovne 
k sebi starijega sina. 

— Dogodilo se njeko zlo. Bog bi dao, da nije ve- 



144 

lika sramou pala na naša kuća . . . Svega se je bojati . . . 
Otidji u selo 9 uzmi sobom jednoga čovjeka i odvezite 
se s barkom — — k onomu financijeru . . . Još se može 
spasiti . . . Al žurite se, svaki je časak izgubljen ... A 
ti. Marko, obidji okolo, pogledaj kod susjeda, al ne reci 
im, što tražiš . . . Ljudi bi prije dobe iznijeli ... a možda 
i nije, što mislimo . . . Neka djeca puste blago u pašu . . . 

Djed se spusti na klupčicu i snuždi glavu, a uku- 
ćani obilažahu oko njega na prstima . . . Sad je i sunce 
planulo nad glavicom, po cijelom kraju prolilo se žarko 
svjetlo lijepoga dana; ptice pjevahu nadglasujući se ranom 
pjesmom, stada se javljahu svojim otegnutim glasovima ^ 
a iz daljine plovio je vedrinom zlatan zvuk miloglasnog 
zvonca sa klenovačke crkve. 

Djed se na jednom trgne, čuo je spomenuti negdje 
izvan dvora Lucino ime. A malo zatim stupi k njemu 
snaha : 

— Sve se bojim, da se dogodilo veliko zlo . . . Evo 
djeca nadjoše svežanj Lucina ruha — tu dolje u grmu . . . 

— A što ti misliš.^ Pametna si, promisli, šta se 
moglo dogoditi? 

— Ja ne mogu misliti ništa .... Sve ne vjerujem 
samoj sebi . . . 

— Tako je i meni . . . 

Taj čas zaori iz daleka oštar, visok glas dječijih grla : 

— Evo Luče ! . . . Evo je ! . . . Luča ide ! . . . 
Djed skoči sa klupčice, stisne ruke i digne glavu k 

nebu . . . 

Luča se pojavi oborene glave na dvoru. 

Za njom stupaše otac, koji se poput pravoga dobri- 
čine zadovoljno smiješio svečanomu i ozbiljnomu prizoru^ 
što se sada odigrao na dvoru. Njegov stariji brat naslo- 
njen o naslagana drva, gledaše ozbiljno zamišljen dolazeću 



145 

djevojku; suprot njega puna sućuti stajala je njegova žena 
naslonivši lakat desne ruke o lijevi dlan i pritisnuvši zan 
mižljeno kažiprst o desni obraz ; za njezinu suknju uhva- 
tilo se dvoje manje djece, uprvši dražestnom ozbiljnošću 
svoj pogled u Luču; nješta dalje podbočila se Lucina 
maćuha; na njezinom licu slavila je pobjedu potajna ra- 
dost, koja se odurnim kontrastom izticala napram smjer- 
noj i poraženoj pojavi lijepe djevojke ; za Lučom stajahu 
dva odraslija dječačića hvastavim izrazom svoga držanja: 
Mi smo ju našli! U vrh dvora napram Luče metnuo je 
djed obje ruke jednu vrh druge na štap i kao da je onako 
pognute glave svu svoju snagu naslonio o tu štapinu . . . 
U svečanoj tišini prvo se oglasilo domaće pseto, što 
je sumnjivo obišlo Luču i, povjerovavši svomu njušilu, 
pozdravilo ju veselim lavežom. 

— Gledajte ju, odčepi nakon duge muke Lucina 
maćuha; skupila se kao mokra kokoši A gdje si noćas 
bila? — Njezin glas je drhtao, jer se od bujice riječi, što 
navaljivahu na njezina usta, jedva usudila ovoliko reći. 

— Luče! vikne sada djed jakim, ali bolnim glasom. 
Amo te k meni! Govori, gdje si bila? Gdje si noćila? 

— Nigdje, šapne Luče primaknuvSi se djedu. 

— Kako? Nigdje?! A a s kime 

kud si bježala izpod ovog poštenog krova ? Ne taji nam ! 

— Ni s kime. Sama sam bila. 

— Ne laži! 

— Ne lažem, djede! 

Djed poćuti, kao da mu se vratila od mrtvih. 

— I ti tako učinila! A mi — oslobodi Bože! — 
Ne lažeš — je li da ne lažeš? 

— Ne lažem ! zajeca djevojka . . . 

— Kako je bilo? Što ti je došlo u pamet? 

Novak: Podgorka. 10 



146 

— Po§Ia sam . . . Smutila mi glavu njeka žena^ a 
Bog mi je pomogao^ da sam pobjegla napasti . . . 

— Gle, kako umije kititi — i sve će joj vjerovati ! 
zaleti se svojim jezikom Marija. 

— r Amo, dodji sa mnom . . . Sve mi moraš kazati . . . 
A onda neka ti i Bog prosti! 

Djed uhvati Lucinu ruku i podje za njom u ogradu. 
Kad su odmaknuli, nije se mogla uzdržati Marija, da ne 
primjeti : 

— Laže mu u oči, memula bih na to ovu ruku u 
vatru! A stara bena vjeruje joj kao svetomu pismu! — 
A druga žena slegne ramenima i onda se razidjoše svaka 
po svom poslu. 

XIV. 

Tog istog dana poslije podne oko četvrte ure čekao 
je gospodin Dabović kraj obale na svoju barku, što ju 
je njeki Klenovčanin uzeo, da nalovi kanji. Spremio je 
tobož i sam kanjevnik*, da podje na ribe, al u istinu bio 
je njegov naum, da posjeti staroga Stanišu u pogledu bu- 
dućih obćinskih izbora. Za posljednjeg naime saborskog 
izbora bilo je u Klenovcu gungule i svadje, polupanih 
prozora, a malo ne i razbitih glava; njekoliko tužaba išlo 
je na kotar, a jedna — i to brzojavna — ravno na bana 
u Zagreb. Od kotara došli su danas na obćinu strogi i 
puni prijetnje upiti, što je Tičarića, koji je i ovaj put 
poćutio samo težki teret načelničtva, toliko razsrdilo, da 
je odlučio svoju čast predati u ruke povjereniku, što ga 
je radi iztrage najavila kotarska oblast. Ovo je s n jekom 
osvetljivom nasladom vikao danas sam Tičarić po svem 
Klenovcu. 



* Tunja (povraz) za lov kanja. 



147 

Iza ne toliko duga, koliko nestrpljiva čekanja, do- 
Ceka napokon gospodin Dabović svoju barku, u kojoj je 
njeki Klenovčanin dijelio ulovljenu ribu u tri dijela : jedan 
-je išao vlastnika barke, drugi vozača, a treći je ostao ri- 
baru. Gospodin Dabović odabere svoj dio, a kako je riba 
bila lijepa, upita ribara: 

— Gdje si lovio tu ribu? 

Nema odgovora. Ribar je klipio svoj dio i, vidjelo 
se, u duši uživao zavidan pogled od desetak ljudi, što su 
se skupili oko barke. 

— Čuješ li — gdje si lovio tu ribu? opetova Da- 
bović upit. 

— U moru! odreže lakonično ribar. 

— Pa bi mogao i ljepše odgovoriti! 

— A bome baš — gdje sam lovio ! Ta znate, gdje 
se riba lovi, pa što pitate! 

— Hoćeš li prodati svoj dio? 
Opet nema odgovora. 

— Pitam te: Hoćeš li prodati svoju ribu? 

— A ni 1 Ribar baci Ijutito pet riba pred Dabovića. 

— Šta koštaju? 

— Dajte, što znate ... Ne ćemo se pogadjati, kao da 
kupujete brod. 

— Pa evo ti. 

Ribar primi novce iz ruke u ruku, zatim otvori 
dlan, izpruži postrance glavu i ruku, nakrivi naprćena 
usu i gledaše na ruku kosim pogledom, te se vidjelo, 
kako u sebi porugljivo izporedjuje svoj trud i pružene 
mu novce: 

— A što ste mi ovo dali? . . . 

— Za svaku ribicu tri novčića — da što bi htio? 

— Onda ću ju sam jesti ... 

I tako se otezala ta pogodba i kupovanje, dok se 



148 

nije gospodin Dabović sjetio, da mu je doba otići. Vo- 
zeći, se putem u barci, razmišljavaSe ipak, kako se u si- 
romaštvu, u koje je naglo upao ovaj narod, izrodio njegov 
prvanji ponos u ludu zavist i tvrdoglavost; i kad je po- 
mislio, da onaj ribar nije davno ni petnaest novčića vidio, 
bude mu shvatljivo, da ipak ne precjenjuje svoj trud ci- 
jeloga dana. On se sada još bolje uvjerio, da bi najpreča 
briga načelniku bila, podići taj narod opet materijalno — 
pa došla pomoć od koje god strane! Kad se narod ne 
bude morao očajno otimati, da se spasi od gladi, nego 
kad bude i preteka, onda je lako ucijepiti u krv ideje 
o samostalnosti i podpunoj slobodi. Ovako — šta će gladan 
s idejama? A kakvu će radjati djecu? Rdjavu, boležljivu 
— a i ta će se malo po malo morati razići po svijetu 
i kraj će ostati razpučen. — Eto ti, to je kraj onakovih 
političara, kakvi je onaj gigerl bio, što ga je silom iz- 
rinuo iz stranke! 

U samoj draži, gdje je prošlog ljeta s nemirom savjest- 
noga novinarskoga dopisnika uhodio tajinstveni trag čudne 
zgode sa Štokićevom djevojkom i sa stražarom Samar- 
džijom, nadje stražara Matiju Pejnovića sa još jednim dje- 
tetom u barčici, koji je od duga vremena pošao, da. 
ulovi za večeru koju ribicu. Ovaj mu pak pripovijedaše, 
da je jutros o samoj zori stojeći na straži opazio barku,, 
u kojoj su se od ove strane provezla mimo Klenovca dva 
financijera, al kako se hotomice držahu vanjskoga mora^ 
nije prepoznao ni jednoga, jer se i onako dan istom staa 
radjati. 

— A što ti držiš — tko je mogao biti? 

— He — težko je reći, počeše se stražar iza uha^ 
ali nješta slutim. 

— Šta? Znaš, da ću ja mučati. 



i 



149 

— Ma bojim se, da je Samardžija bio u pohodama 
kod Štokićeve djevojke. 

— Po noći? 

— E — što ja znam. 

Gospodin se Dabović zamisli i uhvati naglo dobru 
misao, akoprem je već izprije na nju računao, samo mu 
je njekako pokvario račune iznenadni Samardžijin pre- 
mještaj. Ako bude znao pobuditi u starca samo sumnju, 
kakva mu sramota prijeti kući — njegov je! 

U tim mislima mučno se gospodin Dabović uzpi- 
njao uz strmu dragu. Kamen, kao da nije bio vičan go- 
spodskim cipelama, sve se omicao izpod njegovih nogu. 
Gdje koji put odvalila bi mu se izpod noge čitava rpa 
kamenja i on bi se jedva rukama suzdržao, da ne padne 
na tvrdo tlo. Svakih deset koraka obazro bi se k moru 
i tjeskobno mjerio kratku crtu, za koju je nakon tolikog 
napora odmaknuo u brijeg. A taj brijeg dizao se pred 
njim svojom gorostasnom veličinom od samoga kamena, 
te je gotovo sa strahom pogledao dva puta gore, jer je 
svaki put osjetio u sebi jakoga neprijatelja, koji se od- 
lučno protivio tomu tegomomu putu. 

Istom oko šeste ure našao se sretno gore na rav- 
nome proplanku. Tu odkrije glavu, otare rubcem jaki 
znoj, sjedne i zagleda se u ljepotu prizora, što se otvorio 
spram njega zapadanjem sunca u sjajnoj pratnji divno 
oslikanih, mekanih oblačića vrh široke, ravne i tihe morske 
pučine. A onda — odpočinuvši — podje kamenitom rav- 
nicom, osutom gdjegdje tamnim smrekovim grmljem, 
k Štokićevu domu. 

Starca je našao zlovoljna, slabo razgovorna ; djed se 
još nije razvedrio od jutrošnjeg doživljaja. On je hvalio 
Bogu dubokom hvalom i čisto uživao veliku sreću u sebi, 
što se djevojka u času napasti onako silno i slavno po- 



150 

nijela, — ali sa velikim strahom poziraše u budućnost. 
On je tvrdo vjerovao, da djavo u obliku napasti obilazi 
neprestance čovjeka, na kojega se nametne, — a slabi 
čas nad je se u svakoga. Ima ljudi, koji mogu zahvaliti 
svoje poštenje samo slučaju ili sreći. — Čisto mu bude 
žao, da je pod sure dane morao ćutiti ovoliku brigu i 
skrb a upravo radi te djevojke, koja mu je veselila duša. 
Dapače ni s cigarima — do koje je ponude djed 
osobito držao — nije mogao udobrovoljiti starca. Tekar 
kad je Dabović zavezao govor o zlu. Sto bije ovaj kraj, 
pustio se po malo i djed strujom razgovora, uživajući 
uvijek u staračkoj nasladi, koja onako s voljom izpore- 
djuje svoje često na po zaboravljene doživljaje. Ali kraj 
svega toga starac stajaše pred njim leden, nije ga mogao 
ugrijati za se — bolje za svoj program. Zato prijedje 
hitro »na samu stvar«, te reče: 

— Ja sam, striče, došao, da se s tobom porazgo- 
vorim o važnoj stvari. Svatko znade, da si mudar i pošten 
čovjek, pa te za dobru stvar ne će trebati dugo nagovarati. 

— Evala, gospodine! 

— Skoro će se birati u klenovačkoj obćini novi na- 
čelnik ; ovaki, kakvi je do sada bio, reci sam, nije glava 
za našu obćinu. 

— Sami smo ga birali — a onda nam je bio svima 
dobar. 

— Doduše pošten čovjek — ali to nije dosta; narod 
propada, zimi ga bije glad i svako zlo; tko je za što, 
bježi u svijet, pa podje li ovako dalje, doći će, da će 
ovdje nestati naroda. 

— A nije vam to ovaj načelnik skrivio! Bije nas 
zlo i svaki nam je dan gore — a zašto ? Za to, moj go- 
spodine, jer su se ljudi odvratili od Boga, jer se ne 



151 

štuje božji zakon ni ljudska pravica! Sjećaš li se i sam, 
— ovoga zla, što ga danas gledamo, nije prije bilo. 

— Jest, striče, istina — a znaš li, što je krivo svemu 
zlu? Siromaštvo, nevolja, što tare narod. Da se narod 
pridigne imutkom, da ne mora željno izgledati, odkle će 
mu doći korica kruha — više bi držao i do sebe i do 
svoje časti. Ja vjerujem u to, uvjeren sam. u dnu 
duše, da je uko. I za to sam nakon duga mozganja i 
razmišljanja odlučio, da stupim s ovim programom na 
čelo ove obćine, to će reći : Ja ne vjerujem više lju- 
dima, koji samo sanjaju Bog zna o čem, koji lete po 
zraku i hvataju, česa nema; ja hoću kao načelnik ob- 
ćine, neka se narodu pomogne pozitivnim radom, to će 
reći, neka se dobro smisli : Gdje nam je najbliža pomoć, 
da segnemo za njom, pa da možemo reći: Evo ti — 
narode I Razumiješ li? 

— Smišljate, gospodo moja, kao oko! Je V sudac, 
je r inspektor, je V oficir ili vrag — svi govorite jedan 
ljepše od drugoga ; a nama — oprosti. Što ti u pošteno 
lice kažem — svaki dan gore! 

— Nije istina! zaleti se nješto prenaglo ozlovoljeni 
Dabović. Koji ti je do sada načelnik sjeo na načelničku 
stolicu sa kakovim pozitivnim programom ? Brinuo se,- da 
se utjera šumski kvar, da ne zaostane porez, da izvijesti 
koješta kotaru — i to je bilo sve. Ovako se narod ne 
može pridići. 

— Da kako bi ga ti pridigao? 

Sad je gospodin Dabović razvijao svoje nazore i iz- 
pitivao pred starcem pomno sve, što je moglo utjecati 
na materijalno stanje ovoga naroda ; glavno, dakako, nje- 
govo uporište, bilo je obnovljenje vinogradarstva i on je 
sjajnim riječima dokazivao, da za deset godina nema 
u klenovačkoj obćini siromaha. Ovaj je kraj — govo- 



152 

raie gospodin Dabović sa zanosom — od Boga i prirode 
upućen, da upre o tu granu gospodarstva, odkada je pro- 
pala trgovina u svem Primorju. Drugdje je pojela lozu 
bolest, a našemu vinu nema premca — ma rekao bih — 
u po svijeta! A još kad bi se um jelo postupati s lozom 
po modernoj nauci, kad bi znali manipulirati vinom u 
pivnici ! 

— Znamo mi od svega po nješto ! dometne zlo- 
voljno djed, kojemu i onako ne bijaše pravo, što mnogu 
riječ gospodina Dabovića nije razumio. 

— Malo znamo ; obćina bi morala umoliti vladu, da 
amo pošalje učitelja, koji se razumije u sumporanje i li- 
ječenje peronospore — pa što bi ti više gov orio ? 

Ta poznao si pokojnoga Šimu Dadića, što je bio župnik 
tu u Lukovu Štigarju? 

— Jesam, Bogu hvala! 

— Znaš li, da je on za vino iz svojih vinograda 
dobio od generala Mollinarija zlatan križ.^ 

— Eh — to je on bio ! Gospodine moj — župnik ! 
A što bi mi.? 

— Što je mogao on — kako ne bi drugi? Ne ide 
to za jedan dan ni za jednu godinu ; al deset godina uz- 
trajna rada — pa da vidiš! 

— Deset godina, gospodine ! Ne vidim na svoje oči 
ni danas — a za deset godina ne će već meni radjati 
ni loza ni žito. Hajde, što si ti samo namislio! Ako ne 
dodje narodu pomoć prije deset godina — davno će nam 
lopata svima izkopati kuću. Ne će vam gospodi — al 
hoće narodu, jerbo, gospodine, umiremo već dugo. 

Gospodin Dabović čisto s bolju osjeti neuputnost 
ovog priprostog čovjeka, koji po svom ugledu u cijelom 
ovom kraju zastupa mnijenje i uvjerenje svega naroda; 



153 

deset je godina za nj čitavi vijek, vrijeme, kojemu go- 
tovo nema kraja. Zato mu se učini zgodan upit : 

— A što bi, djede, bilo, da se ovaj narod prije deset 
godina ulovio takova posla? 

— Ne bi, gospodine, ništa! Kažem ti, narod je 
ubijen , a piju mu krv sve gora vremena. Ako se ne 
•smiluje Bog — zlo! Carstvo ratuje i troši silan novac 
na svoje službenike — a narod kako zna! 

— Eh I Ne razumiješ ti toga ... 

— Pravo kažeš — i kako bi! 

— Ne ljuti se, nijesam tako mislio . . . Država mora 
imati vojsku i činovnike. Vojska ju brani od neprijatelja, 
a činovnike treba u školi, u sudu, kod pošti — i šta ti 
ja znam! 

— Znaš ti, gospodine, znaš! A zaboravio si spome- 
nuti i financijere. 

— Treba i njih. 

— A za što, molim te? 

— Da se ne unosi roba iz tudje zemlje, jer kva- 
ruje njezin narod. I ta uredba štiti samo nas. 

— Vas gospodine — ali ne nas. Eto se Čuje, da 
će metnuti porez i na žito, što dolazi brodovima iz 
Crnoga mora. Ondje ga, kažu, puni hambari, a financijeri 
će paziti, da naš narod ne kupuje rusko žito i kuruzu 
za male novce; pa veliš, da nas štite! 

— Moraš, striče, misliti, da ima i u našoj državi 
dosta žita, pa bi trpjeli domaći gospodari, ako se iz 
vana dobije hrana jeftinije, nego doma. 

— Gospodari bi — vidiš — trpjeli, koji imaju i 
onako dosta; a što mi trpimo, ne boli nikoga glava. 

Gospodin se Dabović zlovoljno premjesti na svojoj 
klupčici, pa srkne nješta vina iz staklenog vrčića. Od 
same pomisli, da mu se »program« razbio o tvrdu star- 



154 

ievu glavu, pošiknuo ga po čela znoj. Sad ma je joS 
ostalo, da se lati posljednjeg sredstva. Za to apita ravno 
starca: 

— I ti ne bi bio za me, da me biraju za načelnika ? 

— Čast tvomu poštenomu obrazu — al ne mogu. 

— Ne misli, da se otimljem za to mjesto radi svoje 
koristi; posao valjanoga načelnika nije ni iz daleka plaćen^ 
a bome ne ćeš držati o meni, da bi se za nepošteni rad 
dao miriti. 

— Bog sačuvaj ! Poštena ti je kuća i daleko se zna 
za nju. 

— A ja bih baš tebi, upravo tvojoj kući znao učiniti 
nješta . . . 

Djed ne reče ništa. 

— Mogao bih pomoći, da sačuvaš možda kući po- 
šteno ime, jer zlo je uvijeke blizu. 

— Kako 10 misliš, gospodine? digne djed glavu. 

— Hm — čovjek si staroga kova, rekao bih, staroga, 
poštenoga zakona. A čuje se nješta — — mladi ljudi 
nijesu sveci pa — 

— Reci samo ponuka djed, a u grlu mu 

nješta zape. 

— Ne uvrijedi se samo; al govori se po selu, da 
ri djevojku u kući snubi mlad financijer, a kažu, da mu 
je i djevojka sklona. 

— Tko to kaže? 

— Ta to zna sva obćina. 

— Ako je i istina — pa što je zla u tom? Ako je 
sudjeno i ako je Bog sudio da budu svoji — neka im I 

— Tako je! Al znaš li, da zakon uzkraćuje finan- 
cijerima ženitbu, do njekojih samo. Pa se ljudi žene na 
svoju ruku ! A ti, poznajem te, ne bi toga dopustio; 

— Nikada! skoči djed. 



155 

— A mladi su ; ako se vole, zaboravit će se . . . 

— Moja Luča I Ne poznaješ ti nje! 

— Krv nije voda! Poći ćeš za mužem i zaboraviti 
otca i majku — kaže sv* pismo. Sve to ide u poštenju 
tobože, a mnogi je ušao u nepoštenje i s poštenim na- 
mjerama. 

Djed stajaše časak zamišljen, a onda upita: 

— Čemu ti to meni spominješ? 

— Prijatelj sam i pobratim inspektorov; kad dodje 
u Klenovac, gost je u mojoj kući: mogu zagovoriti Sa- 
mardžiju, da ga promakne i da mu dade vjenčanu dozvolu. 
A tebi na glavi manje jedna velika skrb. 

Nasta duga stanka. Djed odkrije glavu, a rumeno 
svjetlo sa zapada sijevaše o njegovoj upoćenoj kosi. 
Nješto prebiraše ustima, a na čelo i namršteno lice kao 
da mu probijaše ona mučna borba u duši. Naglo se 
okrene prama Daboviću, koji ga je to vrijeme pomno 
promatrao : 

— Ti bi, da za te glasujem? 

— Radi dobra ove obćine. 

— Ne mogu — oprosti mi! Ako hoćeš, pokaži se 
prijatelj mojoj kući i ovako, al riječ sam dao već dru- 
gomu Osijedio sam, a nijesam prekršio riječi — 

kako bih sad ! 

— Ako te veže poštena riječ — druga je stvar. 
Barem mi obećaj, da ne ćeš nagovarati druge proti meni. 

— Dvojicu imam za se, ne mogu — znaš li, kako 
narod kaže, da ne spominjem pred tvojim poštenim 
obrazom. A u one druge ne ću pačati. Al preporučam 
se tvomu zagovoru — a ti ne zamjeri! S jednom sam 
nogom u grobu. Kako bi se pristojalo, da pogazim 
svoju riječ! 

Razstadoše se oba zlovoljna. Gospodin je Dabović, 



156 

silazeći, računao, da bi u povoljnom slučaju dobio ipak 
polovicu glasova — a nada mu je živjela i o skorom 
dolazku kotarskoga činovnika, koji je imao povesti iz- 
tragu radi nemira prigodom saborskih .izbora. 



XV. 

Sad je bilo Luci sve jasno; ona je shvatila, da je 
djevojka i da ima biti žena; pojmila je, što je djevojačka 
čast i što je onaj stid, što ga je njekud nesvjestno nosila u 
svom životu, kako zdrav čovjek ne misli ni o svom zdravlju 
i o bezboli, dok ne osjeti boli, dok zdravlje kako ne 
povrijedi. Sad je zagledala tek svoju dužnost i sad se tek 
u svoj svojoj čistoj i uzvišenoj snazi otvorio pred nje- 
zinim očima »zakon božji«, — koju je riječ stotinu puta 
u svom životu čula i spomenula, al o njezinom dalekom 
i velikom značenju nije mislila, jer naprosto nije imala 
povoda da misli. — Kad je na sve ovo slijedećih dana 
pomišljala, njezina bi se duša prenula jače nego onda, 
kad je — gotovo još dijete — sa užasnim strahom po- 
mišljala, u kakvu ju je opasnost dovela bila nestašna igra 
u ribarskoj , barci. Ona se, ne poznavajući dosljednost 
domaćega uzgoja, direkmog i indirektnog djelovanja 
religijske nauke i svakdanje molitve, ne znajući ni za 
onaj jaki instinkt, što ga je priroda radi vlastite samo- 
obrane dala kao jako oružje njezinomu spolu — ona se 
sada sa užasnim strahom sjećala svoje pogibelji ; spomen 
one noći potresla bi njezinom — naglo probudjenom — 
dušom onako, kako se spomene čovjek časa, gdje je na 
vratolomnoj kakvoj visini, na vrhuncu kakova tornja bio, 
izgubio ravnovesje i časovitom nesviješću osjetio, da će 
se strovaliti u bezkonačnu dubljinu . . . Obezčašćenje — 
i sve daljnje strašne posljedice prikazivahu joj vlastiti 



157 

život kao neprestano, bolno umiranje bez tračka nade i 
bez jedne zrake utjehe u vječnoj sramoti, u vječnoj oba- 
taljenosti duha. Ona bi se s njekakvom prilježnom voljom 
pustila, da joj fantazija sa nejasnim konturama napuni 
dušu mrakom toga života, i njezini bi udi čisto drhtali, 
dok bi joj ovaka maitanja svladala pamet. — S po- 
vraćenom sviješću čisto se je divila snazi one male i 
neizkusne djevojčice, što ju je sada — zrela, svjestna 
djevojka — gledala, kako bježi pred napašću I Odkuda joj 
samo onako neizkusnoj, bez ozbiljnoga pogleda u svijet, 
bez ikakva slućenja strašnih posljedica — odkuda joj ona 
snaga otimanja, gdje joj je i samo srce skroz zatravljeno 
milom snagom čeznulo za tim čovjekom! Ne, ne! Ona 
mala djevojčica — kakva je Luča još pred osam dana 
bila samoj sebi — ona sama nije mogla znati, nije se 
mogla oteti pozivu lijepoga čovjeka i nukanju svoga 
srca. Oh, ona bi sirota bila propala — za uvijek sra- 
motno pala, da nije bilo nječije pomoći, njeke tajne i 
jake ruke, koja ju je nosila kroz noć, koja je s njome 
bježala, da ju milostivo spasi. Oh doista je to bio duh 
njezine blage, dobre majke, koji je u odlučnom časa 
sašao k njoj i odveo ju od užasnog mjesta, da spasi 
čast, sreću — ta život svoga djeteta! 

Njezin probudjeni duh mijenjao je i izraz njezinog 
obličja; na njezinom pogledu, u njezinim riječima i kre- 
tovima izčezavala je nestašnost djetinjega bića, u lijepe 
crte obličja i vedrinu krasnih očiju upisivala je svoje zna- 
čajne i zanosne crte ozbiljnost i samosvijest duha. S 
njima je bujnom snagom izbijala mila jakost zrele dje- 
vojke, koja ne podražkuje tek mužku krv milotnom 
dražesti skroz nježnih, polorazvijenih oblika ženskoga 
tijela, pitajućim, povjerljivim i neodoljivim izrazom očiju 
punih zamamljivih i zagonetnih pogleda, u koje ne 



168 

smiješ uroniti bez kazne : sad je postajala krasna^ razvita 
žena, puna samosvijesti, skroz ravnopravna tebi — i više I 
Za tu jaku dušu pod blagom i sladkom toplinom njež- 
noga srca, za to uzvišeno biće u svoj zanosnoj po- 
javi krasnih oblika ljudskoga tijela — klekao bi, da ga 
osvojiš, da te ponese, da u skladnom, silnom i jedinstve- 
nom osjećaju poćutiš bezkonačnu slast i vlast zakona 
ljubavi ! 

Ovakove osjećaje poćutio je u sebi Mile, kad je 
dvadesetak dana iza one noći dočekao na običnom za- 
kretu Luču s njekim stidljivim i bolnim posmjehom na 
licu. Ona mu je u to vrijeme odgovorila na njegove 
poruke, da mu prašta, — al ugledavši ju pred sobom 
ovako krasnu i uzvišenu nad sve žene, pozirući u nju 
kao u veličajni razkoš svoga srca, kojemu se jedva smije 
nadati, da će ga ikada posvojiti — on se poćuti malen, 
nedostojan i griješan, što se usudio grubom i blamom 
rukom svakidašnjosti posegnuti za ovakom ženom 1 Kao 
okajani, nemoćni grješnik stupi preda nju i pruži joj ruku. 

I ona zaklanjaše izprva pogled, ako je i ćutjela, da 
ga ljubi, da je sva u njegovoj vlasti. Sad joj već nije 
bila tajna nezasitnost i neumornost žudnja Ijubećega srca, 
ona je sada shvaćala njegovo pravo, neodoljiv zakon 
ljubavi, da ju posvoji svu — ali je ćutjela u sebi i dovoljno 
nedobitne snage, da se može slavodobimo opirati ljublje- 
nomu momku i silnim požudama svoga srca. 

Prve njihove riječi otimale su se bojažljivo iz duše, 
oboje bojahu se dodirnuti dogadjaja, što su ga po 
svom uzgoju i po shvaćanju života shvaćala gadnom 
pogrdom svetinje. 

Al — kao što je prirodno — nije se dalo to pitanje 
samo onako mimoići. 

Dala mu je povoda sama Luča spomenuvši u raz- 



169 

govoru nesmotreno, koliko je one noći pretrpjela straha 
i koliko sramote vraćajući se tek u zoru kući. 

— Zar si — bila?! klikne momak, koji je sve do 
sada držao, da djevojka nije ni izišla iz kuće. U tom 
iasu planula je sva njegova krv i strastvena požuda raz- 
gorjela se jednim mahom tolikom snagom, da je u njem 
nestalo svega uzhitnoga uvjerenja, svega uzvišenog udiv- 
Ijenja i idealnog poimanja ove krasne djevojke. On se 
opet poćuti u njezinoj blizini tek čovjek pun uzavrele 
krvi pod snagom neslomivih, uvijek istih zakona bezob- 
zirne prirode. Njegova ruka segne za njom i dimuvši 
se svježe, zdrave i čvrste njezine puti povuče ju strast- 
veno i silno na svoje grudi. 

Djevojka se otme i upre u nj strogi, prijekorni po- 
gled lijepih očiju. 

— Zašto — ah zašto mi se otimlješ ! protisne momak 
drhćućim, strastvenim glasom. Ta vidiš li — drugačije 
ne može biti! 

— Oh nemoj! Zar nijesam dosta pretrpjela zbog 

tebe a ti — ti me uvijeke još držiš njekakom 

nevrijednicom kako to možeš? 

— Ljubim te, ginem za tobom, ne mogu drugačije 1 
Ako me i ti ljubiš — ja tražim svoje pravo; tako sudi 
— oh tako je doista naredio Bog! 

— Oh nije! Bog je ostavio svoj zakon i još više! 
Dao je ljudima stida — a kakvi je čovjek, koji toga u 
sebi nema? 

— Ah istina je to — — al vidiš li — ovo kod 
nas nješta je drugo. Ja ću ti se priseći pred ljudima, da 
^m te obrao svojom najmilijom drugaricom, da te nikada 
ne ću ostaviti, oh ta onaj Bog, koji je ovo metnuo u 
moje srce, koji te je takovu stvorio samo za me — ta 
pred njim ne može da bude ovo grijeh ! — Ja griješim 



160 

više, kad me spopadne ona silna, goraća želja za tobom, 
kad me radi tebe ostavi pamet u glavi i mir u srcu, pa 
proklinjem ovaj nesretni, strašni život ! Nitko — ni tvoj 
djed ni tvoj otac nemaju ovoga prava na te, a ti samo, 
oh! ti se nesmiljeno odvraćaš od mene i gledaš, kako 
trpim i umirem za tobom. Nije ovo došlo od pakla, ova 
smrtna muka u meni, jer ja sam se molio Boga ~ a 
Bog je jači od svake paklenske sile. Rekoše mi, da sam 
urečen, a ja sam se izprva smijao samo, jer kako mi 
ne bi ti ovaka mila i lijepa i dobra začarala pamet. A 
onda mi babe htjedoše gatati i naputiti me na čarobije, 
pa da ću zaboraviti na te . . . Kako bih mogao to ! Tebe 
da zaboravim, tebe da se odrečem, tebe da mi izkine 
iz pameti i srca koja sila.? Ta ja bih s tobom dao i svoju 
krv, svoj život ! — Šta bi mi, kad bih se sjetio. Sto sam 
imao i što sam izgubio! — Ne, ne — meni ne ćete 
gatati, ne dam te, ni za šta te ne dam! 

Djevojka stajaše smućena pred njim, na njezine mile 
oči sijevala je blaga vatra njezine razplamćene ljubavi. 

— Pa šta ćeš ? reče mu prigušenim i tihim glasom ; 
nijesam li ti rekla, da te volim ; i više — ja ti obećajem, 
da ne ću biti nikada ni čija, nego tvoja — ja ću ti se 
na to pred Bogom zakleti. 

— Oh moja! protisne bolno momak; što je to — 
moja?! Dijeli nas ovaj kraj, ovo more i ovo visoko nebo; 
živjeti samo u vječitom čeznuću — kakvi je to život? 
Vidiš, umna si, toliko je snage u tebi — gdje bih to ikada 
bio pomislio! Pa odluči se, jedan korak — i mi smo 
sretni. 

— A ne misliš na moj stid — na moju i tvoju 
sramotu? 

— Nema je. Da — bila bi — al ovako — nu šta? 
Mi smo muž i žena, a grješnik je — znaš li tko? Oblast, 



161 

država — jer se metnula po srijedi odluci božjoj. Pa 
proći će i to; — a onda — eto onda će nas vjenčati 
svećenik — i — ja ne znam, Sta je laSnje. 

— Ja vjerujem — ti to tako govoriš, a — ipak — 
ipak — 

— Nu Sta? Reci! uhvati joj momak obje ruke od- 
lučno, ko da je svjestan, da ima oružje, kojim će pobiti 
svaku njezinu misao. 

— Eto tako: ja vjerujem, da mi ti sada ovako voliš, 
a što ti znaš, kakva ću biti poslije? Može se dogoditi, 
ko obično ženama, pa naglo oslabim, postaram se i — 
tako A ti ugledaš drugu 

— Gospodine Bože! Ti tako misliš?! Gle, Luče, 
obje mi oči oslijepile, stiglo me prokletstvo božje i ja tražio 
zdravlja i ne našao ga, nego me u mukama duše i tijela 
progonila smrt, dok me živa ne proždre crna zemlja! 
Ovako ti se kunem i neka me usliši Bog, i sveti Mihovil 
neka me sa svojim plamenim mačem posiječe, ako bi 
ikada samo zamislio ovaku miso ! . . . Prisižem ti svoju 
vjeru pred Bogom i svijetom — 

— Prestani s tom strašnom kletvom! 

— Smijem se kleti i gore — jer se na ovo ne mogu 
zakleti krivo ... Ta sumnja neka te ne muči, otresi ju 
sa svoje duše, jer eto — ona je krivac našoj nesreći . . . 

— Oj ne ! . . . Pomisli i na moga djeda! Ja bih umrla 
od pomisli, kako on radi mene trpi, a doista — ovaki 
moj sramotni korak bila bi njegova smrt. Ti ga još ne 
poznaješ. 

— Znam, starac mnogo drži ... Al i privika mnogo 
može — osobito kad bi vidio, kako smo sretni! 

— U sramotnu životu ! Nikada se ne bih ćutjela 
sretna ! 

Novak: Podgorka. 11 



162 

— Ah — ti opet tako . . . Rekoh li ti — ovo već 
ljudi ne drže sramotom ; ti samo tako misliš . . . 

— Vaši ljudi dolje ne drže — al ja znam, kako naš 
svijet s porugom pokazuje na one žene; a kako i ne bi 
— taki je život sramotan svuda pod ovim nebom. Gdje 
nema zakona božjega, ne može biti ni sreće, jer to ni- 
jesu izumili ljudi, nego je odredio Bog. A tko smije stati 
nogom na zakon božji? Vjeruj, Mile, ja bih bila s tobom 
sretna, ali ovako ne — moja se duša sva opire tomu . . . 

— Ne, ne! Kad bi me ti voljela kao ja tebe, kad 
bi tvoje srce ovako za mnom čeznulo — kako bi — 
reci — kako bi se mogla toliko opirati? 

— Krivo govoriš, opre se djevojka tihim, ali od- 
lučnim glasom ; njezin zaljubljeni pogled probijaše se u 
njegov mozak, njezino uzbudjeno, trpeće biće bolno je 
zahvaćalo sav njegov život. Bio je čas, da prokune sama 
sebe — da radije nestane njih oboje, nego da ovako u 
beznadju nosi strašnu muku svoje ljubavi. 

— Oj, ta ti znaš, nastavi Luča povjerljivo, da i ja 
imam srce; komu bih se ovako pustila, i s kojom bih 
mužkom glavom mogla govoriti ovako, kao s tobom? 
Ti razumiješ, da i ja trpim — ta nijesam ni ja nego 
žena, kakve su i druge. 

— Ah pomisli ! Godine i godine da ovako trpimo ! 

— Služba je kriva; a zar nijesi prvi, da postaneš 
nadstražar? Tako barem govore. 

— Ne spominji ja ne smijem misliti na to . . . 

— Kako? 

— Ako to i dodje, naša bi se sreća digla iz tudje 
nesreće . . . Kako bih to podnio? 

— Ne razumijem te. 

— Pa slušaj — tebi ne smijem tajiti; sudjeno je, 



163 

da budem nesretan .... Da si pošla k meni — ne bih 
htio biti nikomu na putu .... 

Kršna volja djevojke^ o koju se razbila posljednja 
njegova misao, da će ju posvojiti^ slijepa vjera u sud- 
binu, koja kao da se neumoljivom i neslomljivom snagom 
popela nad njegov život, nagla izmjena skroz protivnih 
osjećaja, koji ga čas podizahu do vjere, da je već dje- 
vojka njegova, a čas bacahu užitak pune ljubavne slasti 
u tamnu i nedoglednu daljinu — sve ovo kao da je 
naglo izpijalo iz njegovoga života sladko ćućenje nade, 
i sve jače dižuće se beznadje slomi ga svega i on se 
poćuti slab, ostavljen, pušten bez svoje volje u vlast 
te silne sudbine, koja je sada mogla vladati njime 
kao nejakim djetetom. U takovu stanju duše izpripo- 
vijeda joj svoj doživljaj sa pobratimom — a ona sućut, 
ono suglasje njezine duše s njegovom, kojim je primala 
iljegovu izpovijed, naglo mu baci u svijest tračak nade : 
možda se ipak sada smiluje . . . 

Djevojka stajaše zamišljena, a onda'iztisne kao da je 
dugo izpitivala u sebi taj dogadjaj: 

— Vidiš — gadne službe ! Da smo se upoznali, dok 
nijesi bio to! . . . 

— Kako bi se bili upoznali! Kažu — grijeh je vje- 
rovati, da je komu šta sudjeno. A reci — kako bi se 
bila rodila naša sreća, a kako bi od nje došlo, da ovako 
trpimo oboje ! . . . A ti — oh ! . . . Promisli . . . 

— Sve sam promislila . . . 

— I ne ćeš li? 

— Ne ću. 

Njihov razgovor bijaše došao kraju, oni si već ni- 
jesu imali šta kazati. Oboje su osjećali, koliki se jaz 
otvorio, preko kojeg ne mogu dohvatiti svoju sreću. 



164 

Obojemu plakaše srce i oni se razstadoše smućenom i 
bolnom dušom. 

Kad je Mile opet ostao sam i kad se je iza onih 
jakih udara opet smirila njegova uzbibana duša, nije 
mogao, a da s prvanjim ponosom ne misli o krasnog 
djevojci. U svakom njegovom živcu živjela je njezina 
slika s onim blagim, ali bistrim i ponosnim okom, s 
onom neobičnom pojavom nepredobive jakosti, nepro- 
pustive dužnosti i neslomive vjere u onako svježem, 
bajnom i savršenom skladu ljepoti mladoga tijela . . . Oh 

— tu ženu zvati svojom, ta to je gotovo samo 

san, samo smjela pomisao o vrhuncu ljudske sreće ! . . . 
Kako bi takovu ženu i doveo u griješni i blami život 
službenoga kasara — ne, ne I Ona ne može da se miješa 
s tim svakdanjim ženama, koje su na puki poziv smetnule 
čast i stupile u griješan život s njegovim drugovima . . . 
Kako mu ovo nije prije došlo u pamet! On bi morao 
kleknuti preda nju i skrušeno ju moliti: Oprosti — da sam 
ikada ovako o tebi pomislio ! . . . Ondje u krasnom njego- 
vom zaseoku, daleko od grijeha, zavisti, mržnje i mnoge 
nečovječne dužnosti službenih ljudi — ondje je gnijezdo 
njihove tihe, ali veličanstvene sreće, što bi se razlijevala 
iz njihovih duša kao ovo more ! Ondje, gdje bi stari njegov 
otac poput poštenoga slijepoga djeda sa blaženim okom 
potajno motrio njihovu sreću i sklopljenim rukama hvalio 
sa suzom u očima nebesima, da mu dijete darovaše ovo- 
likom srećom 1 ... A ne može li mu sve ovo biti.^ . . • 

Cisto zanesen podao se sav ovomu velikomu osje- 
ćanju svoje sreće; njegov duh grijaše na starom praga 
poštenog očevog domka Luču, a velebno nebo i sva 
ona bujna i krasna priroda kao da je morala stati, da jače 
osjeti božansku snagu neizrecive ljubavi ljudskoga srca . . . 

Di — ne može li mu sve ovo biti.^ Ne može li 



165 

biti svoj — ne će li i stari otac sto puta blagosloviti 
čas, kad ga vidi povraćena rodjenomu pragu? . . . Kako 
da ne može — ta Sta je, napokon, dobra užio u toj 
službi ? . . . Ondje slobodan — ovdje rob ; ondje go- 
spodar — ovdje sluga; ondje čovjek sa svojim srcem i 
svojom dušom — ovdje mrtvo i hladno orudje službenih 
propisa ... 

Da — i ovaj čas mogao bi se otresti tih okova, 
kojih je težinu i sapetost u jedared osjetio — al smije li 
ostaviti iza sebe onaj ružni glas uhode — a proti svomu 
pobratimu? . . . 

I u novoj sreći, što mu je poput valovlja bila po- 
nijela dušu — osjeti opet u sebi ovu crnu, oporu i 
otrovnu misao . . . Samo da ono izpravi — sad je ćutio 
— služba ga ne bi više sapinjala ni jednu uru . . . 

XVI. 

Bio je konac mjeseca veljače, nedjelja, u Primorju 
gotovo ljeto. Izpod kamena nikla trava; badem i breskva 
dale se zavarati od obijestne pripeke toploga sunca, pa 
izbile listom i cvijetom, da im nova ožujska bura ne 
milo pomlati rod. Sinoć se zgrnuli nebom krupni oblaci, 
prva Ijetošnja grmljavina orila se u noći, a zorom pala 
nagla, krupna i topla kiša. Jutros se opet od iztoka po- 
maljala Ijubka vedrina, al s juga gomilaše vjetar još 
uvijek novu vojsku grdnih oblačina uz krupan, zaglušiv 
i težak šum uzbibanoga mora. 

Oko sedme ure jutra navijestio je Klenovčanima 
svoj dolazak parobrod oštrim i dugim zviždukom. Uz- 
prkos nepovoljna vremena čekala je klenovačka hono- 
racija svečano dolazak toga parobroda, a i na standardu 
sred luke njihala se duga zastava i davala mjestancu 



166 

vid svečanije ozbiljnosti, makar da nije mogla onako 
pokisla slobodnije zalepršati u mutnom danu. — 

Parobrod je gonio snažno proti jugovini, a sitna 
kišica zasipila bi kadikad svojim jednolikim, dosadnim 
padom. More se talasalo sporim i napornim kretovima, 
kao da mu gledaš nemoćni prkos potištene i sv-jestne 
snage proti svesilnomu nebu sa težkom i grdnom voj- 
skom svojih oblačina. 

Na parobrodu ne bijahu nego tri putnika, — sva 
trojica službeni ljudi. Najstariji gospodin onizak, krupan^ 
sitnih očiju i odmjerenih, neprekinuto službenih i dosto- 
janstveno-učtivih kretova odaslanik je kotarske oblasti. 
Drugi je visok gospodin jake postave, lijepa i junačkog 
izgleda, što se u ostalom nije posve slagalo sa njegovim 
gotovo neprestanim, jednozvučnim govorom, u kom se 
težko dao prekidati ; ovaj je gospodin zastupnik pomorske 
oblasti, svojom vanjštinom i dušom pravi i korjeniti tip 
čovjeka Hrvata, ali amalgamovana disciplinom i uzgojeni 
austrijskih vojničkih škola. — Treći je putnik financijalni 
nadzornik, gospodin pristar, dostojanstvena i službeno 
zabrinuta izgleda, kraj toga ponosan, gotovo na prvi 
pogled nadut — a u istinu poznata dobričina, silan vikač, 
čije su se vike bojali u službi samo novajlije. 

Kad je parobrod zakrenuo u tijesnu klenovačka 
luku, otvori se putnicima lijep pogled na selo ; navlastito 
se spokojno protegnuo gospodin nadzornik, koji je s krš- 
ćanskom uztrpljivošću podnašao neprekinuti monotoni 
govor izaslanika pomorske oblasti, makar da mu se u 
slabijim, drijemnim časovima pričinjalo, kao da se taj 
čovjek natječe sa šumom jugovine — ne bi li ju nad- 
krilio dosadnom jednoličnošću zvuka i prazne sadržine 
svojih pripovijedaka iz doba aktivne častničke službe. — 
A i velemožni gospodin izaslanik kotarske oblasti uz- 



167 

dahnuo je ovaj čas jače^ nego da bi tim uzdahom rekao 
samo obični iza duge vožnje i putovanja: Hvala Bogu! — 
Parobrod nije putovao nego istom koja dva sata, ali je 
velemožni gospodin jedva izčekivao kraj putovanja na 
toj jugovini, gdje mu je slabu »noćaSnju« glavu nemilom 
igrom parobroda hvatala omaglica i pred očima mu za- 
igrali gdjekada žuti i crveni kolobari vrteći se sve žurnije, 
dok ih ne bi poklopili tamni valovi ili ih proždrla siva 
kiša, što se prožela zrakom. Noćas su ga naime na 
prolazu kroz S. saletjeli stari znanci, trojica »Kriegs- 
kamerada«, koji su takodjer na prolazu ovdje bili, te udri 
u pripovijedanje, a malo kasnije u zdravice i pjesme. U 
.tom nenadanom i milom družtvu minula je tako brzo 
noć, da se skroz prenuo, kad ga je družinče potreslo 
za rame: »Parobrod je već drugi put odzviždaol« . . . 
Sve onako trcljast skočio se na junačke noge — jer je 
put bio služben — te opazi na svoju radost, da je pod- 
puno odjeven . . . Račun . . . prtljaga . . . sve mu to zuji 
još i sada u glavi kroz jake note narodne pjesme »Oj 
javore, javore!« ... što ju je iza svake zdravice čustveno 
intonovao njeki noćašnji sudrug . . . Kako se našao u 
parobrodu kao i svi medjučini, s pomoću kojih bi pri- 
pojio jučerašnje doživljaje u cjelovitiju sliku — sve to izče- 
zavaše kao da je nestalo u sivom blatu oblačnoga neba. 
Kad je parobrod zakrenuo u luku, činilo se, da se 
i sunce taj čas odlučnije probilo kroz oblačni zastor, što 
se tu i tamo stao kidati, da slobodno izpod njega poviri 
milovidna nebeska vedrina. Čitav okoliš pokrio se sada 
Ijubkom ljubičastom bojom, a sav Klenovac sa svojim 
bijelim kućama: mješavinom naroda u bijelom, čistom 
ruhu pod crvenim kapama i rubcima; svečanim drža- 
njem klenovačke gospode u crnini; dostojanstveno-služ- 
benim gibanjem svečano odjevenih financijera sa novim 



168 

crnim kapama pod srebrnim nakitom i tri sjajno opre- 
mljene filjuge sa koso i uzporedo izpruženim vitim ve- 
slima i pod ozbiljnim nakitom lagano se njišućih zastava : 
— sve ovo proniknuto dubokim, al jasnim i radosmim 
mrmorom skupljenoga ljudstva otvorilo se naglo i svojom 
milovidnom svečanošću uhvatilo tako oči velemožnoga 
gospodina, da je za čas zaboravio sav onaj dosadni šum 
i prisilnu igru na morskim talasima i čisto uživao u toj 
lijepoj i živoj slici ono jedinstvo svečanog izraza na svim 
licima. Zanesen dapače tim pogledom čisto je zaboravio, 
da ga baš tu čeka neugodan posao kojekakvih iztraga i 
neriješeno pitanje o načelniku, što će ga — kako je po- 
znao svojeglavost ovih ljudi — težko na čisto izvesti . . . 
Sa prvim korakom na obalu zaokupila su kleno- 
vačka gospoda putnike; gospodin Dabović uhvatio je pod 
ruku nadzornika, kraj velemožnoga gospodina postavio se 
s dolikujućom smjernošću obćinski bilježnik, a odaslanik 
pomorske oblasti bučio je već svojim jakim i jednakim 
glasom medju drugom trojicom ; velemožni gospodin — 
stari znanac klenovački — slušao je sa zadovoljstvom, da će 
biti u »Jeke« i kisele džigerice i domaćega dračevca, i 
ta svečana povorka, kojoj se s kapama u ruci uklanjahu 
seljaci i pozdravljana oštrim salutovanjem financijera, kre- 
nula je u uzku ulicu. Kad su došljaci i domaći izmi- 
jenili pitanja: Šta je nova? — sa jednakim odgovorom: 
»Ništa« — odčepio razgovor i našlo se za pripovije- 
danje mnogo novosti, te je hrlo proteklo vrijeme, kad 
je velemožni gospodin sa očitim uživanjem osjetio u sobi 
mirisave izparine kisele džigerice. 



Medju velikim ljudstvom miješala su se četiri oso- 
bito uzbudjena lica; bio je to »kapo« filjuge Korenić sa 



169 

tri svoja stražara, medju njima i Mile Samardžija. Izraz 
njihovih lica bio je osobito svečan, pogled im se po- 
nosno smiješio, a ovako je gledala u njih i svjetina, medju 
kojom se pronosio sa neznatnim varijacijama ovaj glas: 

Na sama sveta Tri kralja uhvatila je praznu dalma- 
tinsku braceru* fortuna tramontane** u uzkom kanalu 
kod otoka Gologa. Brod se jedno vrijeme držao sred 
mora, ali sve silniji vihor nosio ga je hrlo k obali i pro- 
past se pokazala neodkloniva; kao bez pameti srnuo je brod 
k oštrim i razderanim liticama, a kad je u toj pogibelji 
kušao uhvatiti kosim jedrom vjetar, da okrene k oto- 
cima, zahvati vihor preveUkom snagom nabreknuto jedro 
i u jednom hipu ležala je obla tjelesina broda prevrnuta 
sred mora. Makar da je more sve kipjelo i vrelo pod 
gorostasnim udarima bijesnoga vihora, skoči kapo Ko- 
renić sa još tri financijera u filjugu i nakon duge, dvo- 
same borbe spasi troje ljudi, što se na po smrznuti jedva 
držahu na izvrnutoj tjelesini broda. Za ovaj junački čin 
odlikovat će se danas javno sva četvorica pred obćinskom 
zgradom. 

Sva četvorica junaka držala se na okupu, jer bijahu 
upućeni, da i kod službe božje uzmu mjesto tik gospode, 
neka se ta zgoda, što će ju i župnik u svojoj prodici spo- 
menuti, svečanija prikaže. Od rana jutra bijahu ih okru- 
žila domaća gospoda, te je mnogomu iz naroda bilo težko 
udovoljiti želji, da onaj dogadjaj začuje u sve tančine iz 
usta samih junaka. Svečana ozbiljnost, što ih sretaše iz 
hiljadu očiju, bijaše junacima već gotovo nesnosna, jer 
su i u stezi svoga svečanoga odijela već od zore čekali 
taj uzvišeni trenutak. 



* Jedrenjača s jednim jarbolom. 
*• Oluja sa sjevera. 



170 

Ako komu^ a to je bilo zavidjeti taj doživljaj Sa- 
mardžiji. Pronio se naime naglo svjetinom glas^ da je 
za nj donio nadzornik nadstražariju, koju je od njekog 
vremena stalno izčekivao njegov pobratim i njekada ti- 
jesni prijatelj Matija Pejnović. Ova je vijest o5obito u 
službenom ljudstvu ponješto razbila onaj skladni i po- 
nosni osjećaj, što ga svi nošahu zajednički sa svojim 
drugovima junacima, jer se po njima eto odlikovao i 
krasno ponio sav stališ ! Zato se na ovu vijest stalo ša- 
putati i najposlije kradom kuditi oblasti, koja je imala 
pravo dati junacima i zlatan krst, — ali čovjeku, koji je 
stariji po godinama i po službi, koji bi i poradi obitelji 
zaslužio boljih obzira — nijesu smjeli nanijeti ovakvu 
krivicu. 

Mile se na tu vijest osupnuo časak, a onda ne po- 
vjerova. Nu kad je bilježnik došao i rekao, da je to ka- 
zivao sam nadzornik, uzbibaše se u prvi mah silno 
njegova čustva — a taj čas prodje mimo njega poražen, 
tužan i gotovo nakrivljena lica od nagla i neizčekivana 
udarca njegov pobratim. — Prva sretna i silno uzhitna po- 
misao, da je nenadano i jednim hipom razorena zapreka, 
da ljubi i podpuno osvoji milu djevojku — klonu na taj 
pogled, a prirodjeno čustvo pravednosti ponese ga ovaj 
tren jače nego ikada u životu. Bio bi rado žrtvovao i 
ovu slavu. Sto će ju danas doživjeti, da mu nije taj pogled 
na ojadjenog čovjeka nemilice raztrgao onaj osjećaj, što 
mu se jakom snagom prolio po životu na pomisao: Sad 
će biti moja ! . . . Kud je krenuo okom, svuda je ni- 
cala, iz ništa se stvarala slika bijednoga čovjeka pokazu- 
jući mu svoje nakrivljeno, nepodnosivo lice kao da mu 
govori: Ti si moj ubojica... Ni zlatno sunčano svjetlo, 
što se sada punim sjajem proljevalo vrh dražestnog sela 
i nad slikovitom, milovidnom vrevom brojnoga ljudstva. 



171 

ni sladak glas crkvenih zvona, što su se danas glasila 
neobičnim, punim i svečanim zvukom, ni hotomično spo- 
minjanje sve slave, Sto ju je u pameti tašto spominjao 
sebi gotovu svu noć — ništa ga nije moglo odvratiti od 
ove strašne slike, Što se zabadala u njegovu pamet, da 
nemilosmo porazi puni zanos njegove duše ... A gle — 
baš ovdje počinio je onaj grdni, pun poruge čin proti 
svomu pobratimu... Nije li ono kao da je i sada još pro- 
suto zrnje po zemlji?... Ima li još šta na svijetu većega, 
nego je ta današnja slava, da posegne i da uništi ovu sra- 
motnu točku na crnoj zemlji ? . . . Oh, još sinoć, noćas 
— ta još pred kojim časkom uzpinjao se njegov duh k 
nebu, ćutio se med prvima na svijetu, njegovo ime čuo 
je kralj i ban, čuo je kroz novine svijet a sada je po- 
tištena kukavica, jedan čas izbio mu je iz ruke zastavu slave, 
pobjede i sreće ! . . Smije li sad, nakon tolikih patnja ostaviti 
svoju sreću, da ju opet pusti daleko i dohvati ovako blizu 
Bog zna već kada?... Zar je malo pretrpio, kad mu se 
djevojka otimala iza one noći, kad je već držao, da ju 
je posvojio za uvijek ? . . . A koliko je ta jaka volja bi- 
jedne djevojke tek razplamsala njegovu ljubavnu vatru, 
što je sada tihim ali žarkim plamenom gorjela u nje- 
govom srcu čišća i svetija, jer se sada nad provalu svake 
strasti dizalo visoko štovanje, te nije o njoj ni pomišljao 
drugačije, nego kao o kakvoj svetici . . . Kako je ono u 
prvi mah sav izvan sebe radi nenadane prevare uzkipio 
osvetom proti djevojci i kao slijep naumio, da sebi 
potraži drugu ... Ali kako mu se odurna pokazala ne- 
promišljena sklonost te njeke djevojke prema sjajnoj i 
slavnoj veličini onake djevojačke duše, kakva je Lucina ! 
I sam sebi pričinjao se pred njom sitan i nedostojan 
nje — — tek ga je podigao ljudski ponos, kad bi po- 
mislio: Ona me voli — i bit će moja ženal... Koliko 



172 

je prepatio radi nje, koliko se bojao — zamrzit će ga, 
dok mu napokon nije kroz saze priznala : »Ta kako bih 
te mogla zaboraviti« ! . . . A sad evo skoro, mogla bi mu 

biti žena pa sad da se kako odreče one nedo- 

gledne sreće?!... 

Nije li ovo čas. Sto ga je zamislio, kad se razstao po- 
sljednji put s Lučom? — Da se sada odreče tih težkih 
okova službe?... Zašto ne bi? Kakvu je sreću doživio u 
službi ? . . . Sada može da se vrati pobratimu i onda u 
domaćoj surini, pod crvenom kapom poput izgubljenoga 
sina klekne pred oca : Primi me opet k sebi — ne sama, 
nego s ovom velikom srećom moga srca ! . . . Na ovu 
se pomisao činio sam sebi velik, uzvišen do neba ! Silna, 
gorostasna čustva digoše mu se u grudima i on se od 
njihove snage sav potresao . . . Došla je valjda zgoda, da 
jednim hipom predobije ovu milu djevicu i slavno opere 
onaj gadni čin... Može li to?... Ovdje slava i čast — 
ondje samo čovjek ! Priprost, neznatan čovjek seljak, koji 
u šumi obira hrastovu koru, da podrži siromašni krov 
stare koljebe — a ovdje odlika, prvenstvo i put u Bog 
zna kakve časti . . . Onamo nevidjen ni neopažen — a 
ovdje vidjen i jak sa zamamnim zvukom »gospodina« . . . 
Ali Luča — oh ta Luča — pred njom nestaje te časti 
i toga gospodstva kao maglice u sjaju ranoga sunca ! Za 
nju se mora sagnuti, kao da će ubrati skroman, milovidan 
i mirisav cvijetak ! . . . Za nju je taj zamamni zvek sablje 
prokletstvo sreće — i — nema li pravo?... Njihova dva 
srca, dvije ovake duše — ko dva svijeta sjajna i čista visoko 
nad porugom stida i zakona! .... Mrtvo, usahlo drvo 
službe i bujni život i nedoglednost sreće — nečujne i 
tihe, kao da se njiše na rukama samih angjela ! . . Kruta, ne- 
milostna zapovijed — i pod skromnim krovom presladka 
svemoć duboke, slobodne ljubavi ljudskoga srca!.. Kako 



173 

će? Slavan sa žigom obezčašćenog pobratimstva — il 
malen, nečuven trudnik sa vedrim čelom, poštenom dušom 
i s tihom srećom na domaćem ognjištu siromašnoga kras- 
narskoga seljaka? Kako će ? . . . 

Taj čas ukazala mu se medju svijetom Luča, sa svojim 
bujnim tijelom, dragom, na po djetinjom glavicom i pre- 
milim pogledom sjajnih svojih očiju, kojih se ne bi na- 
gledao do smrti. On pohrli k njoj i poćuti u sebi, da 
bi tu pred ovim svijetom mogao kleknuti preda nju, 
samo da i ona poćuti velebnu snagu njegove ljubavi. — 
Samo koji časak mogao je biti s njome, jer sva tri zvona 
navijestiše, da je čas ulaziti u crkvu. A za čitave službe 
božje borila se njegova duSa očajnom borbom proti navali 
ljudske taštine . . . 



Po službi božjoj hrlila je svjetina pred obćinsku 
zgradu, gdje su vanredno službenim dostojanstvom šti- 
tila dva obćinska stražara zeleno prostrt stol. Podalje 
stola poredala se svečano odjevena četa carinskih stra- 
žara, a okolo tiskala se nebrojena svjetina, čekajući u 
živahnom mrmoru dolazak svečara i gospode. U samo 
podne stišao se mrmor, a sve glave okrenuše se onamo, 
odkud je dolazila svečana povorka. Naprijed išao je do- 
maći župnik sa crvenim pojasom, starac onizak, časma 
i vanredno poštena izgleda, ali danas nješta zlovoljan. 
Od posljednjeg naime saborskog izbora razdvojili su se 
i seoski crkveni pjevači u dva tabora sa odlukom, da 
jedni s drugima ne će pjevati. Zato preuzeše danas ovu 
ulogu njeki stariji ljudi, a njihova nepojasta grla mrcva- 
rila su očitim naporom toliko starohrvatske misne me- 
lodije, da im je župnik pred samim odličnim gostima 
morao doviknuti s oltara: Ako ne umijete bolje slaviti 



174 

Boga pjevanjem — a vi nemojte ni tako ! — Iza župnika 
koracao je dostojanstveno odmjerenim vojničkim kora- 
kom velemožni gospodin izaslanik kotarske oblasti; o 
desno mu očito zadovoljne duše nadzornik pod sjajnom 
perjanicom, a s lijeva izaslanik lučke oblasti, nadvisivši 
svojom lijepom glavom i rumenim, junačkim licem svje- 
tinu s jasnim izrazom očiju i svakog kreta: Bez mene 
se ne može obaviti ni ovo ! — Za njima ponjeSto smjerno 
koracaše kapo Korenić, jaka, ali dobroćudna Ijude- 
skara sa svoja tri stražara. Ovim se smijahu oči, ali nji- 
hova lica bijahu blijeda od same napetosti silnih osjećaja 
i uzbudjene duše. Kad su posjedala gospoda, a svečari 
im se postavili s desne strane, odkrije velemožni go- 
spodin glavu, a za njim sva svjetina. Nasta tišina kao u 
grobu ; sunce je sa vrha zenita sipalo sjajno i toplo svjetlo 
povrh golih glava, a od ozd6 čulo se kroz tišinu dra- 
žestno pljuskanje malih morskih talasića. U tom svečanom 
trenutku javi se ponješto drhtav, ali jasan glas staroga 
gospodina : 

— Poglavita, velečastna i veleštovana gospodo 1 Dragi 
narode ! Ljubav bližnjega usadio je u ljudsko srce Onaj, 
koji je sam bio najveći čovjek, koji ju je naučao u svom 
božanskom nauku i koji ju je posvjedočio svojom mukom 
i smrću na križu. A kakvi bi nam i bio život bez te 
ljubavi? Čovjek bi gradio svoju sreću ha nesreći svoga 
sučovjeka ; na tudjoj žalosti kukavno bi se dizala njegova 
radost, njegov smijeh bile bi tudje suze, njegova spo- 
kojnost — tudja bol. Čovjek ne bi znao, što je sladka 
briga majke. Što jaki zaklon brižnoga oca; ne bi ćutio 
nježne radosti brata ni sestre, ne bi se uznosio muževnim 
srcem vjerna prijatelja i pobratima, ne bi kušao slasti 
drobnih usta svoga djeteta! Ta ne bi ni znao, što je otac, 
što mati, što rod, kum, pobratim i prijatelj i mjesto toplih 



175 

i blagih osjećaja bilo bi njegovo srce hladan led. Ne bi 
bilo onih posvećenih saza, što ih ronimo razstajući se 
sa svojim milima, ne bi bilo one velike radosti u našim 
grudima, kad se u tijesnom zagrljaju nakon duga raz- 
stanka nadju roditelj i dijete, brat i sestra, prijatelj i 
prijatelj. Mi bismo poput mrtvih sjena bezćutno gledali glad, 
boli i smrt — ta svijet bi bio samo jedna grobnica puna 
neizlječive boli, neutješive žalosti, bio bi bez suza sućuti, 
ali i bez miloga posmjeha našega srca, kojim jednako 
prati sreću i radost svoju i svoga bližnjega. — 

Ljubav bližnjega stvara čudesa — jer je njezino biće 
sam Bog! Ona je, koja liječi boli; ona je, koja utire 
suze nevoljnika; ona je, koja obilnom rukom sije po 
svijetu sreću i donosi spokojnost duše; ona je, koja na 
svom božanskom licu nosi svedjer blagi posmjeh prave 
radosti i u ruci grančicu mira darivajući ju ljudstvu, da 
ga okrijepi * toplim osjećajima vlastitoga srca i onim 
svetim zanosom vlastite mu duše, po kom ćutimo, što 
je Bog! Ona je, koja uznosi čovjeka nad svaki stvor; 
ona je, koja svoje božansko poslanstvo vrši i onda, kad 
se ljudi zarate; ona je, koja velikodušno prašta sve krivice 
i uvrede i njezina je moć, da drži u veličanstvenom 
skladu jedinstvo ljudi razdvojenih zemalja i razdvojenih 
vjera; ona vida najveće rane ljudstva, da podigne u srcu 
sama sebi uzvišeni žrtvenik, na kom plamti oganj vječ- 
noga života — jer njezina su djela neumrla. Ona je ono 
silno čudovište, da biva veća, što više od sebe daje — 
da jače raste vlastita sreća, što si je više očajniku udijelio ! 

Ta je ljubav počinila čudesa 1 A i današnja naša 
slava sjajni je dokaz, da je poradi ljubavi bližnjega stavio 
čovjek na kocku vlastiti životi Ova junačka četvorica 
na čelu sa svojim dičnim poglavicom otela su iz ralja 
smrti život trojice ljudi — a taj slavni čin pronio se 



176 

svijetom i hiljade ljudi spomenulo je njihovo ime sa 
slavom ! 

— Živjeli ! potrese se sada dva puta gromovit uzklik 
zrakom. 

— Vaša imena, junaci, došla su i do premilostivoga 
našega vladara, a Njegovo je Veličanstvo po zasluzi i 
nagradilo vaš plemeniti čin. Dodji dakle, junački sine 
hrvatskoga mora, da ti na junačke grudi metnem ovaj 
dar našega premilostivoga gospodara! 

Poglavica podje i nakloni se, narod se ganu jednom 
snagom, zrakom se probio veseli klik, a nuz zlatan križ 
kotrljala se niz junakove grudi krupna suza. 

— Dodjite i vi, junaci, da vam izručim dar našega 
premilostivoga otca. 

Vojska se ljudstva opet zanjihala kao talas na moru, 
a kroz veseli mrmor probila se zrakom oduševljena klika. 

— Sad, junaci, da živi naš premilostivi kralj! 

— Živio! 

— Da živi preuzvišeni ban! 

— Živio! 

— Da živi Hrvatska! 

— Živjela! 

— I da živu ovi čestiti junaci! 

— Živjeli! 

Još su se posljednji zvuči uzhitnih uzklika njihali 
zrakom, kad je sa perjanicom u ruci stupio korak na- 
prijed nadzornik: 

— Narode ! Velemožni gospodin lijepo ti je razložio, 
što znači današnji svečanost. Ja pak hoću da ovdje, 
narode, pred tobom izkažem, kako i oblasti nagradjuju 
vjernost u službi i plemenite čine svojih službenika. Tebi, 
Mile Samardžija, koji si se svagda svojim vjernim i po-* 



177 

žtenim službovanjem odlikovao, podjeljuje se čast nad- 
stražara. Ova čast neka te i nadalje nuka, da ostaneS 
odan svojoj službi i svojim poglavarima. 

Opet mrmor iz ljudstva i tek gdjekoji osamljeni 
»živio!« 

Momak stajaSe blijed. Oko mu zaokruži svjetinu, na 
mnogom oku joS se sjala suza. Usne mu đrhtahu, noge 
mu stadoše klecati, ali na jednom stupi odlučno naprijed, 
odreže pozdrav i reče drhćućim glasom: 

— Poglaviti gospodine! 

Svjetina zamrmori. Momak stajaSe dugo bez riječi, 
a sva lica, sve oči gledahu u nj. Ali on nije vidio ni- 
koga — samo ono silno poraženo lice svoga pobratima ; 
nije od okoliša osjećao ništa — samo burno valovlje 
silnih čustava, što se u njegovim grudima do pokajnog 
jecanja dizalo s plemenitim govorom staroga gospodina. 

— Poglaviti gospodine 1 ponovi momak, a usne mu 
zadrhtaše jače. Hvala vam, velika je za me čast, al evo 
— tu je onaj čovjek, vjeran službenik i pošten drug 
moj, podajte mu ovu čast, ja je ne mogu primiti . . . 

Junaku zasta riječ. 

— Pejnoviću daj — da te — ! krikne momak, 

poleti k svomu pobratimu i objesi mu se jecajući o vrat. 

Još je osjetio na čelu usne svoga pobratima, a onda 
se podao sladkoj, neizrecivoj snazi tihoga plača. S nje- 
govim suzama točio se iz duše pretek silne, slavne sreće, 
dok se zrakom treslo gorostasno klicanje, dok su se na 
pozdrav pobratimstvu vijale visoko crvene kape i dok 
je mnoga duša rinula na oko sladku suzu •— rad ljubavi 
bližnjega. 

A kad je momak digao glavu — dva koraka pred 
njim stajala je Luča s očima punim suza, ali s lica joj je 
odsijevala uznosita, silna sreća. I taj čas zaboravio je 

Norak: Podgbrka. 12 



178 

juaak sve, on se baci k njoj, obuhvati joj milu glavu^ 
sklone se na njezino rame i reče joj blažen: Sad si 
moja! — — 



Badava su od svečanoga objeda u župničkom domu 
Siljali po Milu ; ne bijaSe ga naći nigdje — a nitko nije 
umio ni kazati, kud se djeo. Njekaki strah stao zato 
obujimati ljude, al to je moglo samo kvariti slobodni 
užitak hrvatskoga gostoljublja, zato rado povjerova sav 
stol g. Daboviću, koji je sigurno tvrdio, da je momak 
negdje u blizini svoje djevojke. 

Mile u istinu nije danas podnosio bučno družtvo, 
nije gotovo ni imao dosta fizične snage, da podnese sa- 
obraćaj s tolikim ljudima, koji su ga gledali udivljeno 
kao veliku i čisto nepojmljivu zagonetku. Njegov pre- 
napeti duh, do skrajnje granice uzbudjena čustva zahtije- 
vahu samoću i mir, da se lagano utalože i slegnu i da 
se slobodno i slavodobitno na površinu digne čista i 
sjajna misao: Sad sam se rijeSio tih spona —»sad se ne 
će protiviti ni djed našoj sreći! — I što se jače dizala 
ova misao, njegovo je čitavo biće sve više obuhvaćala 
dvoja sreća — vlastita i pobratimova! Njegova je duša 
slavno spominjala čin, kojim je sa tla zemlje digao po- 
grdnu povredu pobratimstva — i uru iza svečane slave 
nije već bio služben čovjek. Njegova nagla odluka i čin 
zbio se gotovo u isti čas. Kupio je sebi novo seljačko 
ruho i metnuo ga na se — a službeno, pomno složeno 
odijelo uručio je svomu poglavici: Evo i hvala vam — 
od danas nijesam više vaš! — 

I mnogi ljudi, spominjući sve njegove današnje čine, 
ne mogoše se oteti misli: nije li se čovjeku od same 
sreće i slave pomutila pamet? — 



179 

Ovakav podje ravno k StaniSi Stokiću. Oči mu 
slobodno gledahu krajem, duSa mu se voljko uznosila u 
visoku vedrinu, u grudima mu se svaki čas talasaše 
sreća, ko da su u njima dva velika i prepuna srca. 

Na dvoru nadje samoga slijepoga starca. 

— Tko je? upita djed, kad je čuo korake. 

— Ja, odvrati momak i obazre se na okolo da 
nadje Luču. 

— Ti — gospodine? 

— Kakvi gospodin? . . . Ja . . . Mile . . . 

— Da što si? Carski čovjek ~ gospodin! Isto je. 

— Nijesam više ničiji — svoj sam! Evo opipajte 
moju surinu, domaća je ; na glavi mi je crvena kapa . . . 

Djed podigne glavu, zine i pruži obje ruke prama 
momku. 

— Gle! . . . Sinko, što ovo znači? ... Ta pun je 
ovaj kraj tvoje slave, a ti — 

— Evo, carski dar priputio sam na prsi, neka ga! 
Bog zna, zaslužio sam ga! Malo se htjelo, da nas nije 
proždrlo more sedmoricu mjesto trojice. Al službeno 
odijelo ne će već na me — ja sam svoj. 

— Sjedni, sinko — pripovijedaj ! Sad će tko 

doći, da donese čašu vina . . . Razbježalo se sve tu po 
susjedstvu . . . al Luča je tu, gdje li? . . . Nu, pripo- 
vijedaj! . . . A slavno si se ponio! 

— Hvala Bogu! 

— Govori, kako je došlo? 

— Kako ? . . . Moj Bože, što ću reći ... Ta znate, 
zavolio sam Luču, oh — tri života dao bih za nju ! I rad 
svoga srca dva sam počinio grijeha; oskvrnuo sam po- 
bratimstvo — a da ne bude Luča onaka djevojka, bio 
bih pogrdio i vašu kuću i osramotio svoje ime. Slijep 
sam bio, neka mi Bog svjedoči! . . . 



180 

— Jutros si se ponio pred ljudima, ne žali pobra- 
tima! Ovakovu pokoru ne čine ljudi, ni kad uvrijede 
svoga Boga I 

— Hvala vam 1 , . . Al ne zna svatko. Sto sam po- 
ćutio u onom trenu! U meni su bila tri čovjeka, onaj 
tren bio sam moguć i silan, i bilo mi je tako, da poklonim 
svoju krv, da umrem — jer sam učinio svoje ! . ; . . 
I tad — Bog je tako učinio — dodje mi pred oči 
Luča . . . Oh ja nijesam mogao uzdržati, ogrlio sam ju 
i poljubio pred gospodom i narodom — ta moja je I 
Volimo se, odkako se prvi put sretosmo, a čujte, kad sve 
pomislim, moram vjerovati — nju mi je odredio sam Bog ! 
Od stara otca, iz rodne koljebe vuklo me u svijet srce, ono 
je slutilo, česa ja nijesam znao. Odkuda da mislim, kakva 
me sreća čeka u svijetu! Bio sam mali dječak, kad mi 
je stara ciganka gatala iz ruke: Po njekoj ženi bit ćeš 

sretan ! Sad vidim, da je ono bila sama obmama 

moje pameti, kad sam tražio ludu sreću u časti i slavi 
i da mi je Bog udario ovaj čudni put, dok nadjem i 
osvojim. Sto mi traži srce . . . Sad sam svoj, vraćam se 
staromu otcu i sva mi duša klikće od nječesa slavna i 
velika, jer, djede, recite, vi sad ne ćete uzkratiti, da po 
zakonu božjem bude Luča moja! . . . 

Djed napipa dječakovu ruku i stisne ju medju svoje 
stare, drhtave prste: 

— A Luča? Sinko, što ona kaže? 

— Eno je, baci momak oči pune sreće spram dje- 
vojke, što se sa suzama u očima pojavila na kućnom 
pragu. — Eno je, pitajte ju, neka sama govori. 

— Dodji, Luče, vikne djed, a staro ga grlo izdavaše. 
Smjerno, al s odsjevom blaženstva na vlažnom licu 

pridje djevojka. 

— Reci — poznaješ li ovoga čovjeka? 



181 

— Poznajem^ Šapne Luča. 

— Voli te, hoće da mi te odvede — ■ hoćeš li poći 
s njime? 

— Hoću . . . 

— Pa neka Bog blagoslovi! ... 



Sjutra dan u samo predvečerje primakao se Mile 
svojoj rodnoj koljebi. S kakvim je srcem putovao od 
rane zore — as kakvim tek sada ugledao stari, osam- 
ljeni domak svoga otca! Vedrina svježeg i lijepog dana 
odsijevala se u njegovoj duši — a njegova duša grlila 
je opet sav taj lijepi, božji svijet, jer je bila sretna. I 
samo tjelesno osjećanje ove lagane, domaće odore i la- 
koća male crvene kapice podjarivala je i podizala čustvo 
slobode; — njegove misli brljahu naprijed i hvatahu u 
sebe taj ne daleki čas, kad će poput najdragocjenijeg pli- 
jena pod vlastiti krov dovesti Luču i podati se silnoj raz- 
kosi nepomućenog, slobodnog i neopisivog uživanja lju- 
bavi ! Iz njegove duše strujaše podpuni sklad samih ovakih 
sretnih i blaženih osjećaja, bilo mu je od njih, da je po- 
ćutio sama sebe kako se diže, širi i raste i obuhvaća 
svojom dušom u jednom trenu svu ljepotu, svu razkoš, 
svu slavu i sreću širokoga svijeta; bilo mu je kao da ulazi 
iz mraka u sjajan, velelijep i svečan dan. 

Još je živjela u njegovoj duši spomen na razstanak 
s rodjenim otcem, koji ga je bolno prekorio : »Kuda ćeš 
u ledeni svijet od toploga gnijezda pod očinskim krovom ? 
Nije to dobro, kad ti se ovako omrazila rodna kuća« ! . . 
A sad mu se vraća slavan i sretan i pada mu na srce 
i ćuti, kako mu kroz žile struji sretni osjećaj rodjenoga 
otca . . . 
^ U ovakim mislima, željama i još dalekom snovanju 



182 ' 

prođje mu dan^ a prvi sumrak spuStao se nad taj dragi 
rodni kraj^ kad ga je opet zagledao onako lijepa^ onako 
mila, kakvi mu se uhvatio mladjahne duše prvoga dje- 
tinjstva. Ima li široka zemlja igdje ovake miline, kao ovaj 
kraj, što se kao rodio ovaki iz kapljice njegovog vlastitog 
srca ? Ima li gdje ovog sladkog poznanstva, ove presladke 
ljubavi, kojom odiše sav ovaj najdraži kuteljak svijeta, da 
ga primi k sebi i da mu se poda s vjerom, s kakvom se 
dijete podaje na ruke svoje majke ? . . . . A kad je opet 
očima zagledao očev domak, rodjenu kcljebu — čisto 
mu se stegne srce, silni val bolnog i sretnog čustva za- 
hvati ga svega, on poćuti, kao da je pod onim krovom 
sav svijet, sav njegov život i klekne, sklopi ruke i po- 
ćuti, kako mu se niz sretno lice kotrljala topla, sveta 
suza . . . A o žaru predvečerja činilo se ono zelenkasto i 
žuto valovito tlo, ono jedro, jedva oživjelo grmlje, ona 
ljubičasta i duboka šuma, ono daleko, ozbiljno stijenje i 
ta predraga, crna, na po zapuštena kućica sa svojim znanim 
kao da u duši izraslim okolišem — sve se činilo, da po- 
prima izraz života, u kom je živa duša i toplo srce, sve 
ovo da ga Ijubko pozdravlja i širi to srce, kako će ga 
opet primiti u nj i vratiti mu čar i slast sretnih dana 
njegovoga djetinjstva! — I sve to hvatao je čarobnom 
snagom prvi sumrak i stao nježno prikrivati goru i brižno 
obuhvatati krov siromašnog domka, pod kojim ga je mati 
podala svijetu. Kako je zapeo o nj svojim okom, tako 
mu se duša otimala, da ga njekako obujmi i da mu poda 
sama sebe snažnim cjelovom .... Obuzet i zatravljen 
ovakvim čustvima, osta tu klečeći sklopljenih ruku i suznih 
očiju, a duša mu moljaše duboku molitvu, ako i nije 
govorila ni jedne riječi .... A kad se taj čas digao iz 
krova modruljast stup dima i stao se veselo igrajući pro- 
bijati ravno u visoko sumračje, kad se kroz vrata ko- 



183 

Ijebe ukazalo toplo svjetlo plamena na domaćem ognjištu 
— tad skoči i kao začaran tim pojavom poleti da stupi 
na očinski prag. Ali tri koraka pred vratima stane. Na 
nizkom ognjištu kraj vatre sjedio pognut starac — — 
oh ono milo, nezaboravno lice otca pogodi ga kao bo- 
žanska pojava u srce i blažen krik ote mu se na pozdrav 
iz duše... I naglo nadjoSe se pred koljebom u čvrstom 
zagrljaju otac i sin. Tad se starac odmakne, pa pridje 
opet svomu djetetu, hvataše ga rukama po tijelu, a nje- 
gove oči upijahu se u nj i smijući se i plačući u isti tren. 

— Bogu hvala I reče prvi otac — a sin potvrdi : Da, 
otče. Bogu hvala! — 

Njegova je duša jedva mogla podnijeti onoliku silu 
ljubavi i dobrote, kojom je na nj navalio očinski prag. 
Stao je pripovijedati, al govor mu se trgao, glas drhtao, 
i on pade od prebujne sreće u plačno jecanje: 

— Pusti otče, da se nagledam ovoga neba i ovih 
zvijezda — ta znaš, s ovoga praga, meni je kao da gledam 
ravno u otvoreno nebo! Oh ja ludi čovjek, zločesto 
dijete — i ja sam sve ovo mogao zaboraviti I . . Tko ne 
mora ostaviti rodnu grudu zemlje, da ga prehrani tudja 
služba — lud je, Sto ju osuvlja, kad je ovako mila i 
sretna i blaga! Ondje — ah ondje u službi nema srca 
ni ljubavi! . . . 

Govoraše kao da sniva, dok nije preblažen spomenuo 
svoju pravu sreću i onda stao pripovijedati svoj život i 
dugu borbu i silnu muku, dok nije onako slavno osvojio 
srce divne djevojke . . . 



Kad je stari Samardžija već slijedeće jeseni nehotice 
mnogo puta bio svjedokom prenježnim prizorima. Sto ih 
u sladkoj zaboravi odigravahu sretna djeca — pogledao 



184 

bi s mirnom nebrigom u oči dolazeće zime. Ne će ga već 
pojedati ona samoća, a da i dodje na nj red, da ga shrva 
starost, poći će spokojan Bogu na račun : ti, stara koljeba 
živjet će i dalje, kad se pod njezin krov vratila opet 
ovaka mladost i ovaka ljubav! — 



Pitate: Tko je postao klenovački načebik? — Go- 
spodin Karlović. — Izbor je bio pao na Slavoljuba 
Žarkovića, ali viša oblast ukine izbor, »jer u njegovom 
predživotu nema jamstva, da bi udovoljavao zakonitim 
intencijama ove zemlje i njezinih oblasti«. — Kad je 
Karlovićeva gospodja saznala za izbor, malo da nije, po- 
mislivši na muževlje zdravlje, starost i ćud, pala u ne- 
svijest, a na prvu čestitku, vele, da je sam gospodin 
Karlović odvratio kletvom . . . 




I ga Vi 



)Ijiih 

'VOl 

i I' 

ne- 



U.CBERKELEVUBRARIES 




COHbAOOlIb